Crvena Rijeka i ostale priče
Što može biti turistička priča, ona koja svojom neobičnošću i dojmljivošću privlači u grad, zbog koje se u gradu ostaje, troši i vraća? Rečenica-pitanje ujedno je rečenica-odgovor. Moja je stara teza kako je Rijeka privilegiran grad, za što je argumente moguće pronaći i u sferi turističkih priča – njih ima toliko da s njima zapravo ne zna što bi. Dapače, u Rijeci smo toliko razmaženi tom vrstom privilegije da je smatramo nečim uobičajenim, podrazumijevajućim, ne bivajući u tim pričama svjesni ni njihove brojnosti ni njihove privlačnosti. Još gore, prečesto ih ni ne prepoznajući.
Čitajte dalje
Stjepan Koren, otac Urinja
Dogodilo se to u povodu Dana Republike. One Republike koje više nema. Kažem u povodu jer je Dan Republike, 29. studeni, u standardnoj životnoj praksi „naših naroda i narodnosti“ dobivao oblik višednevnog stajanja tvorničkih strojeva zbog masovnog korištenja prilike za radničkim spajanjem nekoliko neradnih dana. Neka vrsta dodatnoga mini godišnjeg odmora, dakle. Obvezni svečani trenuci zato su organizirani dva-tri dana uoči službenoga prazničkog datuma i neformalno su doživljavani kao startni znak za razlaz. Takav scenarij vrijedio je i uz Dan Republike 1965. za novoizgrađeni riječki naftaški pogon na Urinju, pušten u rad 26. studenog te godine.
Čitajte dalje
Barba Vilko i prva riječka poratna slikovnica
Je li ideologija nešto namijenjeno isključivo odraslima ili se može servirati i djeci? Tko imalo zna o ovakvim ili onakvim pogledima na svijet – nazivali te poglede ideologijama, svjetonazorima ili religijama, kako vam drago (potonje su toliko nabujale ideologije da im je odijelo klasičnih ideologija pretijesno, pa se mršte na guranje u zajedničku ladicu) – zna da je životna praksa na to pitanje dala odgovor poodavno.
Čitajte dalje
Prve glazbene družine riječkog radija
Možda uistinu nije radio sve što svira, kako to već neko vrijeme zgodno tvrdi marketinški slogan Radio Rijeke, ali je točno i to kako nema ni radijskog programa bez glazbenih trenutaka. Možda je sve pitanje programskog balansa, naravno i uredničkog ukusa, kao što je pitanje balansa i mnogo toga ostalog u našim životima, balansa čije važnosti postanemo svjesni tek kada ga negdje putem pogubimo. A pogubimo ga prije ili poslije, veli drug Murphy, glasoviti zakonodovac.
Čitajte dalje
Danas neću baciti radio kroz prozor
Možda je ovo posljednje mjesto na svijetu gdje bih to trebao učiniti, ali nepametan kakav jesam, priznajem, nemam kući radio. Nemam ga još tamo negdje od godine 1982., niti ga od toga vremena slušam. Nije sva krivnja u radiju, nešto je i u meni.
Čitajte dalje
Kolovoz u hladnjači
Led iz sušačke Ledane davno je poprimio druge agregatne oblike i danas nas hladi samo u mislima. Što nam zato preostaje nego biti dosljednim i nastaviti ljetno maštanje o gradskim ledenim trenucima, vjerujući kako sposobnost imaginacije može imati kakvog-takvog utjecaja na stvarnost.
Čitajte dalje
Ledeno ljeto u Ružićevoj
Poštovani čitatelju, topiš li se od vrućine? Ako kliziš ovim slovima u doba kada ih lijeno kuckam tipkovnicom – a bezobzirni je srpanj i službene se riječke temperature nadmeću koliko će preskočiti 35 stupnjeva (pišem ovo 21. srpnja 2015., kada je u 14 sati izmjereno je 38 stupnjeva), što se u praksi gradskog središta obvezno mora prevesti u 45 ili tu negdje, jer se tako hoće uličnom betonsko-asfaltnom labirintu koji se ni mrvu ne srami udarničke sklonosti prema upijanju topline – pošteđujem te odgovora.
Čitajte dalje
Morski psi mi pojedoše Ljetne noći, neće valjda i dane
Kažu da ih više nema. Ili da ih uglavnom nema, što je formulacija koja me, s pogledom na kupačima načičkano more, ostavlja u nedefiniranom ozračju, s upitnikom iznad glave. Možda su uglavnom u pravu, ti koji kazuju, ali mi se uglavnom ne mili primisao kako bih uglavnom osobno mogao biti onaj drugi slučaj, slučaj što izmiče opisu kojemu je okosnica filozofija „uglavnom“.
Čitajte dalje
Prvi vozač Jadranskom magistralom
Ljeto je opet tu. Valja nam putovati, a gotovo da nema onoga tko bi u svojim putničkim mislima zaboravio more, čak i onda kada se na moru živi. Riječani u tomu nisu iznimka. I njima je ljeti maknuti se iz grada, vlastitog, upoznati neka druga mjesta, druge načine života, potražiti osvježenje u nekom drugom moru. Ne smeta ako je ono zapravo isto, Jadransko, samo da je podalje od užarenoga riječkog betona i asfalta, more u kakvu dalmatinskom zaljevu ili istrijanskoj vali. Našim roditeljima to je obvezno značilo usmjeriti pogled prema Jadranskoj magistrali.
Čitajte dalje
Brončani drugovi započeli Operaciju Delta
Od trenutka upoznavanja Riječana s odabranim rješenjem Spomenika oslobođenja u Galeriji likovnih umjetnika do prvih građevinskih radova na vrhu Delte proteklo je nešto više od godinu i pol. Podosta, reklo bi se, pogotovo za tako značajan monument. Ili nam se iz naknadne perspektive samo tako čini, bez informacija o administrativno-projektno-izvedbenim začkoljicama takva posla, kojih znaju biti svjesni samo izravno uključeni u rad. Arhitekt Zdenko Sila kazat će po otvorenju Spomenika kako je za dobivanje lokacije na vrhu Delte bilo poprilično muke.
Čitajte dalje
Spomenik oslobođenja i njegovi brončani drugovi
Nemoguće je da postoji Riječanin koji za nj ne zna. Koga oko imalo služi, a put ga vodi tim dijelom grada, teško da ga može izostaviti iz vidokruga. Potonja se tvrdnja odnosi i na moju malenkost, što sam intuitivno oduvijek držao pozitivnom činjenicom. Unatoč tomu, susret s njim u novije me doba počeo frustrirati: shvatio sam kako samo mislim da o njemu vizualno znam sve.
Čitajte dalje
Riječki berlinski zid
Ima tomu već neko vrijeme, Berlinski zid planetarno je poznata činjenica. Ako je možda i postojao netko tko za nj čuo nije, u trenucima rušenja te nevjerojatne građevine koja je rascjepljivala Berlin na dva dijela, time i na dva svijeta, morao je potkraj osamdesetih čuti htio − ne htio. Informacija o njome potaknutim tektonskim promjenama trčala je eterom munjevito i daleko, a u slučajevima poput berlinskog riječ je tektonskim promjenama dvostrukim: prvoj u danima podizanja (1961.), drugoj u danima nestanka zida (1989.).
Čitajte dalje
Rika usred Rijeke
Vukovi, medvjedi i majmuni. Krokodili, kameleoni i blovar zmije. Grčke kornjače, orlovi i srne. Što bi takvu življu moglo biti zajedničko da ih spominjem u istom retku-dva? Nećete vjerovati, zajednička im Rijeka. Točnije, mjesto prebivanja − usred Rijeke. Vjerujete još manje? Na neki ste način u pravu, zvuči toliko neobično da je doista nevjerojatno: tko može zamisliti tako nesvakidašnju družinu u središtu grada poput Rijeke, a da nije na djelu kakav cirkuski karavan, recimo na Delti, što će reći rijedak povremeni i privremeni gostujući događaj koji u gradski život bane i potom zadugo nestane?
Čitajte dalje
Plavo zlato, crno zlato
Priču nam se predstavlja kao da je nova, a nije. Ne mijenja u tomu baš ništa informacija da je začinjena zabrinutošću, manje stvarnom a više hinjenom, kako je to s današnjim medijima standardan slučaj. Mislili o njoj kako vam drago, navijački joj pljeskali ili se zbog nje žestili, moguće i samo smatrali kako istina nikad nije ni bila na medijskim stranicama, što bi značilo držanje po strani od aktualne halabuke u vezi s vađenjem i prijevozom nafte na Jadranu, činjenica je kako su nafta i naš dio Jadrana – to naše more, more sinje – stari znanci.
U neku ruku prijatelji, lako moguće i više od toga. Znamo već kako to biva s povezanošću koja potraje…
Čitajte dalje
Mediteran, jubilarna zvijezda među crnim rupama
Tisućiti broj Mediterana, nedjeljnog priloga Novog lista posvećenog kulturi, našao se u mojim jutarnjim, još mrvu pospanim čitateljskim rukama 25. siječnja 2015., uokviren s pedesetak standardnih stranica riječke gazete. I premda sam od onih koji će uvijek reći kako se može bolje i više, bijah zadovoljan. Tu je, nisu mu uspjeli doći glave, maše nam kao zasebno spravljen sastojak sendviča od novinskih listova, usuprot silnim zagovarateljima izbacivanja kulturnih priloga iz domaćih novina („to nitko ne čita“), te još silnijim apologetima golih kompanijskih brojki („u tomu nema profita “).
Čitajte dalje
Stribor prije Stribora
Prošlo je već ohoho vremena otkako zadnji put svratih u Stribor da bih posudio novu knjigu za svoga mališana. Tajne u tomu nema, dečko je već poodavno ostavio iza sebe nježne godine, o čemu usporedba njegove i moje visine kazuje baš sve, a ja ne stižem uzeti u ruke ni knjige koje bi temom i pristupom bile primjerenije mojoj dobi od onih s pridjevom dječje, dok se o tima dječjim ne usudim ni razmišljati.
Čitajte dalje
Mr. Paul Brozina, blagdani i raspamećeni ženski zbor
Eh, da bijah tamo… Takav blagdanski poklon nikad nisam dobio, sve je jasnije da ni neću. Znate onu priču o pravom mjestu u pravom trenutku? A Pavao je bio, s mjestom i trenutkom koji su mu sletjeli na dlan, samo ih je trebao čvrsto stisnuti, da ne skliznu. I jest, učinio je to. Njemu je boginja Fortuna namignula, onako kako se to njoj gdjekad zaigrano hoće, a osmijeh potaknut sjećanjem na to još mu radosno pleše licem. Ma, neka je tako. I daj da mu nije jedini put s takvom privilegijom, a nama ostalima kako bude.
Čitajte dalje
Rokeri s Rečinu
Bez njih, izgleda, ne može. I nemam ništa protiv, dapače. Mrle & društvo scenski su začin već silnim godinama valjda svakom ozbiljnijem događaju u gradu na Rječini. Dobro, na konvencijama političkih stranaka još ih nismo vidjeli, mada ima onih koji se kunu kako je Mrletova momčad i tamo, s brnjicama ili bez, ali takvi me verbalisti ne zanimaju. Previše me podsjećaju na vidjelice iz Međugorja, čije oči vide ono što im se hoće vidjeti, pa me zato od njih, Bože, oslobodi. Najsvježiji javni istup Mrleta & kompanije? Prije nekoliko dana iznova su stavili pod svoje pozornicu Dvorane mladosti, u povodu 15. obljetnice Kanala Ri, u (dobrom) društvu s Jinxima i Elementalom.
Čitajte dalje