Horor s Belvedera, Kozale i Rastočina
Potkornjak, pa potkornjak… − slušam ovih dana vijesti iz riječkoga zaleđa. Jadne naše goranske smreke, nestaju hrpimice. Nisam nikad bio ljubitelj buba, nejunački priznam kako se dobrog dijela njih i grozim, pa mi jadikovke znalaca napadnutih goranskih šuma naliježu na osobno zaziranje od svega što me ispituje podignutim ticalima, prijeti mi uperenim kukama i bodljama, škljoca prema meni crnim kliještima, juri za mnom na svojih desetak munjevitih nogu.
Čitajte dalje
Kako je klub Palach dobio ime
Otkako znamo za sebe, bome i za njega, navikli smo ga nazivati imenom češkog studenta. Ono se nekako podrazumijeva. Ali, kako nas su to već naučile životne lekcije, u biografijama ljudi i mjesta zapravo se baš ništa ne treba podrazumijevati. Ništa niti dolazi niti odlazi samo od sebe, uvijek je na djelu poticaj, ove ili one vrste. Gdjekad ga prepoznamo, gdjekad nam to ne pođe za rukom.
Čitajte dalje
Vremešno carstvo mladih – 50 godina kluba u Kružnoj
Ne vjerujte olako mramornim pločama, slova na njima pisali su ljudi. Djeluju kao da su čvrsta, utemeljena koliko se to uopće može biti, uklesana za vječnost, zato valjda i puna vječno važećih istina. Ali, avaj… Jedna takva mramorna ploča dočekuje nas u Kružnoj ulici, desno od ulaza u klub Palach. Bolje bi bilo da nije tamo, da bude skinuta čim prije, jer ništa na njoj nema veze s istinom. Neistina ovjekovječena u mramoru? Da, i to je moguće.
Čitajte dalje
Podvožnjak u Krešimirovoj
Izgradnji i otvorenju podvožnjaka ispod željezničke pruge u Krešimirovoj kumovala je nesvakidašnja, pomalo bizarna epizoda gradskog života u kojoj je glavnu rolu odigrao nitko drugo do najmoćniji čovjek tadašnje države, Josip Brzo Tito osobno.
Čitajte dalje
Brkljačari u Krešimirovoj
Reklo bi se da je tu oduvijek, ali nije. Čak nije ni toliko vremešan, 49 mu je ljeta tek. Kada kažem ljeta, onda tako i mislim, prevrćući sivim stanicama podatak kako je započeo svoj dinamični prometni život usred vrelog razdoblja godine, i to onog 1967. Prolazimo kraj njega i vozimo se kroza nj, sve bez upitnika kako li je na tomu istom mjestu bilo prije nego što su ga podarili gradu. Taj je darak, doduše, bio ponešto iskamčen, kako će se pokazati, ali pustimo detalje te vrste, o tomu možda kasnije.
Čitajte dalje
Martinšćica, nesuđeni riječki Prater
Tu se brusi i brusi, buka agresivnog stroja para tišinu kao da je nemoćno tanko platno i vatrometno uvis frcaju iskre. Čuju se udarci čekića o vrelu kovinu. Obalne dizalice su u akciji. Dokovi su obgrlili brodove, radnici su kraj njih poput mrava, liječe im dobivene rane i ublažavaju bore na metalnim licima. Reže se, razgrađuje, zavaruje, pjeskari, zakiva, ugrađuje, boji. Brodogradilište Viktor Lenac u Martinšćici je radna beštija koja moćno pulsira, grize i na 35 ljetnih stupnjeva. Ne tražite od nje radnu milost, osvježenje stanuje pod nekim drugim skutima…
Čitajte dalje
Voda u vinskoj marki „Made in Dead Channel“
Jesu li Odluka o poslovanju i redu na tržnicama, kojom se zabranjuje prodaja vina na otvorenom iz 1955., također Rješenje o određivanju mjesta, količine i načina prodaje alkoholnih pića na gradskom području iz 1956., jesu li ti administrativni akti ispisali doista posljednje retke u biografiji ploveće tržnice na Mrtvom kanalu? Sve tragom višekratno potvrđenoga životnog poučka da se sa strogom rukom vlasti nije šaliti?
Čitajte dalje
Mrtvi kanal i bučne vinopije
Znam da to nama, današnjim stanovnicima Rijeke, zvuči nevjerojatno ili barem potpuno egzotično, a da malo mućnemo glavom, bilo bi nam jasno kako tu zapravo nikakve nevjerojatnosti ni egzotike nema. Dapače. Plutajuća tržnica na Mrtvom kanalu, koja manje-više ima oblik ugostiteljskih objekata, neformalnih gostionica što mame prolaznike čašom-dvije domaćega vina? Moguće i uz pokoju friganu srdelicu, neka se nađe pod zub, znate već kako to ide? Da smo živjeli u neko drugo vrijeme, kada je to bio standardan prizor, jedan od onih u kojima prepoznajemo mediteransku sastavnicu Rijeke, valjda bismo se sada glasno čudili što silne godine nitko ne primjećuje kako toga dijela života na Fiumari više nema.
Čitajte dalje
Grafit Parafa je kulturno dobro
To mi se već događa po ne znam koji put. Raduje me i pomalo žalosti istovremeno. Prvo zbog činjenice da nam se ispred nosa događaju prilike biti ispred svoga vremena, ili barem ispred drugih sredina, i to ne baš bilo kojih, što je za ovdašnju samosvijest uvijek dobrodošlo. Znam na takve prilike upozoravati, no zaludu. Ne mogu reći kako se zbog toga pretjerano uzbuđujem, od tvrđeg sam materijala nego što bi se reklo, ali ni kako ne primjećujem malu zakonitost procesa da se ono što mi započne trčkarati mislima (a imam nezgodnu naviku ponešto od toga i objaviti) dočekuje stavom „preuranjeno“, pa zbog takva kašnjenja u fazi nepotrebno ispadnemo drugorazredni. Šteta.
Čitajte dalje
Zimski bazen na Školjiću, otvoren i zatvoren
Šesnaest godina nakon što se kamen zvan izgradnja riječkoga zimskog bazena počeo kotrljati, Riječani su zakoračili u nov objekt na Školjiću. Nevjerne Tome imale su na informaciju kojom se najavilo otvaranje bazena svojih pet minuta, vadeći iz džepa argument neshvatljivo duge izgradnje nevelika objekta. Ali, na današnji dan, 20. travnja 1963., još su većih pet minuta imali oni koji sve te godine nisu posustajali optimističkim duhom, negdje u sebi potajno vjerujući – možda se ipak kreće!
Čitajte dalje
Zimski bazen na Školjiću, malac koji nije htio narasti
Kada su građevinski strojevi stigli 2. prosinca 1952. na Školjić (službena adresa lokacije u međuvremenu je postala Partizanski trg), njihovi se motori zahuktali, a potom krenulo i doslovno podizanje prašine neposredno uz parno kupalište Rječina, činilo se kako je priča o izgradnji riječkoga zimskog bazena konačno ušla u svoju ključnu, završnu fazu. Toga dana počela je gradnja temelja budućeg bazena.
Čitajte dalje
Zimski bazen na Školjiću, malac u kupalištu Eneo
U njega zbog plivanja nije kročio nitko već silnim godinama. Zimski bazen na Školjiću tužno je, zaboravljeno mjesto, koje ne očekujemo u najužem gradskom središtu. Ne pišem ovo da bih ikomu prigovorio zbog toga zaborava, ta i sam sam ga potpuno izgurao iz osobne memorije na debelu marginu, pa nemam pravo podići prst ljutnje pred bilo kime.
Čitajte dalje
Mlado lice stare tržnice
Što da se lažemo, nisam od sretnika koji hitaju na posao s osmijehom na licu. Kažu mi da postoje i takvi, a kako sam dovoljno bedast da u to povjerujem, potajno se nadam da će me upravo oni milostivo primiti u svoje redove. Ne pitajte kada jer ni sam se to ne usudim pitati. Kad god bude, glavno je da da bude. Dok se ne dogodi, strpljivo se družim s mislima kako odlasci na posao mogu imati oblik gori od onoga što mi je godinama dosuđen i ne žalim se. Dapače, nastojim poštovati pluseve dodijeljenoga mi svakojutarnjeg scenarija, uzeti sve što je u njemu dobro, svjestan kako bi se mnogi sa mnom mijenjali.
Čitajte dalje
Električna centrala Ponsal
Tako je to počesto u životu: ima situacija koje su dio vašega vizualnog krajolika godinama, gledate u njih zamalo iz dana u dan, ali ih ne vidite. Točnije, ne prepoznajete ih kao događaje posebne naravi, valjda baš zato što su non-stop ispred nosa, postaju sadržaj uobičajen do dosade. Ako se posreći da ih ipak primijetite, možda čak i registrirate njihovu drukčijost u odnosu na blisko okruženje, što može početi kopkati radoznalost, pa se i pretvoriti u zagonetku koja zahtijeva neke odgovore, pitanje je hoće li to pokrenuti mehanizam za traženje odgovora. Poslova uvijek ima prečih, ne valja zagristi svaku udicu.
Čitajte dalje
Lemmy u Rijeci, pet godina poslije Colina
Sorry, Lemmy, nisi ti kriv. Znam da si ovih dana samo zamijenio ove, zemaljske koncertne podije onima gore, na oblacima, ne prekidajući priču. Htio sam napisati kako si se sada zaputio na najdužu, vječnu koncertnu turneju, ali to ne bi bilo posve točno – takvu si imao već na ovom svijetu. Bit će kako ti je cijeli život bio jedan velik nastup s gitarom u ruci i pojačalima iz kojih je grmjelo. Srećković si bio već ovdje, ono gore tek je dodatno poglavlje iste priče. Pobjednik ne mijenja gard bez golemog razloga, a odlazak s ovog svijeta u tvom slučaju nije takav razlog.
Čitajte dalje
Crvena Rijeka i ostale priče
Što može biti turistička priča, ona koja svojom neobičnošću i dojmljivošću privlači u grad, zbog koje se u gradu ostaje, troši i vraća? Rečenica-pitanje ujedno je rečenica-odgovor. Moja je stara teza kako je Rijeka privilegiran grad, za što je argumente moguće pronaći i u sferi turističkih priča – njih ima toliko da s njima zapravo ne zna što bi. Dapače, u Rijeci smo toliko razmaženi tom vrstom privilegije da je smatramo nečim uobičajenim, podrazumijevajućim, ne bivajući u tim pričama svjesni ni njihove brojnosti ni njihove privlačnosti. Još gore, prečesto ih ni ne prepoznajući.
Čitajte dalje
Stjepan Koren, otac Urinja
Dogodilo se to u povodu Dana Republike. One Republike koje više nema. Kažem u povodu jer je Dan Republike, 29. studeni, u standardnoj životnoj praksi „naših naroda i narodnosti“ dobivao oblik višednevnog stajanja tvorničkih strojeva zbog masovnog korištenja prilike za radničkim spajanjem nekoliko neradnih dana. Neka vrsta dodatnoga mini godišnjeg odmora, dakle. Obvezni svečani trenuci zato su organizirani dva-tri dana uoči službenoga prazničkog datuma i neformalno su doživljavani kao startni znak za razlaz. Takav scenarij vrijedio je i uz Dan Republike 1965. za novoizgrađeni riječki naftaški pogon na Urinju, pušten u rad 26. studenog te godine.
Čitajte dalje
Barba Vilko i prva riječka poratna slikovnica
Je li ideologija nešto namijenjeno isključivo odraslima ili se može servirati i djeci? Tko imalo zna o ovakvim ili onakvim pogledima na svijet – nazivali te poglede ideologijama, svjetonazorima ili religijama, kako vam drago (potonje su toliko nabujale ideologije da im je odijelo klasičnih ideologija pretijesno, pa se mršte na guranje u zajedničku ladicu) – zna da je životna praksa na to pitanje dala odgovor poodavno.
Čitajte dalje