Kolumna “Paviljon Ri” o zlatnim danima Rafinerijinog odmarališta za radnike
Odmaralište na Učki zlatne je dane doživjelo u doba kada je njime upravljala Rafinerija nafte Rijeka, tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina.
Čitajte dalje
Odmaralište na Učki, u rukama djece i bolesnih
Vijesti o boljim danima odmarališta na Učki periodički se izmjenjuju, a nakon njihova kratkotrajnog buđenja optimizma, sve ostaje po starom − odmaralište nastavlja propadati. Neću o tomu, ma koliko bi o tomu itekako trebalo, jer ono nije bilo bez važnosti u životima Riječana.
Čitajte dalje
Jučer graditelji, danas slikari
Volim umjetnost, ali slikarska vijest iz urinjskog pogona Rafinerije nafte Rijeka ostavila me u pomalo zbunjenom ozračju. Nisam znao, a ne znam to niti sada, je l’ me to ona veseli ili rastužuje.
Čitajte dalje
Na Krk, bez mosta, gurajući se na parobrodu Petar Svačić
Go west, young man! – rekao je netko zbunjenom momku koji nije znao gdje bi i što bi u tko zna kojem filmskom westernu, sjećanje me ne služi toliko dobro da bih mogao pouzdano ustvrditi kojem.
Čitajte dalje
Vjekoslav Knežević, potpisan ili ne
Ima situacija kada je navjeći kompliment autoru – zaborav. Da ne biste misli kako me je neš zelo (živom čovjeku svašta se dogodi, pa gdjekad i to), podsjetit ću na Arsena Dedića i Nikicu Kalogjeru s njihovom uspješnicom Vratija se Šime, koju se poodavno u većem dijelu javnosti smatra narodnom pjesmom. Mrštili se Arsen i Nikica na to ili ne, takva im je sudba tom skladbom skrojena. Di su bili, da su bili.
Čitajte dalje
Zid naš, pa još srednjovjekovni, a otet nam i bačen u okove
Jadnika je teško gledati, onako izrezanog na dijelove i sapetog u željezne okove, gurnutog u stranu među grmlje, pa dodatno skrivenog iza gomile reklamnih plakata, da ga nitko živ niti može, niti smije vidjeti. I ostavljenog da tužno tugu tuguje. Časna starina nije to zaslužila. Ali, eto, sudba mu je takva već godinama i bit će da se zbog toga nitko previše ne uzbuđuje.
Čitajte dalje
Zajčeva pjesma radnicima
Riječanina Ivana Zajca, oca hrvatske opere, prisjećamo se u raznim prigodama, ali nadasve rijetko, ako ikad, na međunarodni praznik rada 1. maj.
Čitajte dalje
Beatrice – prvi punk bend iza željezne zavjese
Vjerujem kako ćemo se oko toga lako složiti: glazba nije sport, nije plivačka jurnjava u bazenu na stotinu metara, pa da o jedva mjerljivom djeliću sekunde ovisi tko će postati dobitnik medalje, a tko će frustrirano gledati pobjednika sa strane. Nitko s imalo mozga u glavi ne ulazi u svijet glazbe zbog takvih i sličnih odmjeravanja snaga, u nj se ulazi zbog emotivnog, estetskog i svakog drugog zadovoljstva što ga ona može potaknuti.
Čitajte dalje
Planovi stadiona Kantrida: Tribine na kamenoj litici
Tko bi rekao da ću se i ja prihvatiti nogometa, kao teme za pisanje. Naravno da sam u mlađim danima jurcao za loptom, sjećam se i nekih svojih srednjoškolskih i studentskih utakmica, pa ne mogu reći kako nogomet ne volim, ali ipak…
Čitajte dalje
Partizanka Ana: Pametnija od nas, ona se nije predala
Šarena dugmad, veseli konci, mekana vuna, zujavi patentni otvarači/zatvarači, rastezljive gumene trake (lastike), bockave igle za šivanje, dugačke igle za pletenje i stotine sličnih čudesa punile su moje oči od malih nogu u toj prodavaonici.
Čitajte dalje
Big Bang riječkog punka: Paraf, Circolo, 22. ožujka 1978.
Ako postoji datum kada se dogodio Big Bang riječkog punka i novog vala, nulta točka iz koje je službeno sve proizašlo, Veliki prasak koji je izbacio primarnu materiju oko sebe, onda je to 22. ožujka 1978. Mjesto događaja? Sjedište Talijanske zajednice Circolo, svečana dvorana. Da, riječki punk rođen je među pozlaćenim neobaroknim štukaturama na prvom katu palače Modello, koja nosi potpis bečkog ateljea Fellner & Helmer iz 19. stoljeća, kraj zidnih zrcala uz koje se nalaze skulpturalni ljudski likovi, podno velikog lustera okupanog u zlato.
Čitajte dalje
Riječki futurizam: Italoil, plakat s jurećim jahačem
Čim sam ga ugledao, kliknuli smo na prvu. Nije ni čudo što se tako dogodilo. Ne znam je li plakat vrhunsko djelo dizajnerske ruke ili samo umješan rad upućenog zanatlije, ali znam kako snažnim kolorizmom i samouvjerenim šarmantnim jurećim jahačem osvaja na mah.
Čitajte dalje
Nepoznati slastičaru, hvala ti za Kontov rigojanči!
Možda su novogodišnji blagdani iza nas, ali – sva je sreća – memorija u kojoj sam sačuvao okuse kolača s kojima sam se iz dana u dan hrabro suočavao, ne predaje se tek tako. I nije mi žao. Dat ću joj novih priloga za pohranu slatkih okusa u osobnu bazu podataka prvom prilikom.
Čitajte dalje
Riječki zeleni valovi: Park Pomerio, prvoborac s novim životom
Takav kakav je bio, nekomu dobrodošla zelena točka u gradskom tkivu, a nekomu zapušteno mjesto gdje bi trebalo nešto učiniti da postane zelena oaza u punom smislu riječi, park Pomerio nalazi se pred očima Riječana 65 godina. Malo ili mnogo, manje je važan upitnik, daleko je važniji onaj što vodi put činjenice kako u njemu valjda sve prestaje biti kao prije. Park mijenja lice, višemjesečni radovi na njegovu preuređenju pri kraju su i pred njim se otvaraju ljepši dani, iznova će postati ugodno odmorište sugrađana.
Čitajte dalje
O svijetu, nama i samopoštovanju: 135 godina Rafinerije nafte Rijeka
Kad ne poštuješ sam sebe, zašto misliš da će te drugi poštovati? Te sam se stare istine prisjetio ovih dana prevrćući u mislima podatak o 135 godina Rafinerije nafte Rijeka, impresivan u svjetskim razmjerima, ali o kojemu Rafinerijin vlasnik, naftna kompanija INA − šuti. I čini to nasuprot svjetskim praksama u takvim situacijama, kao da je riječ o nečemu što nije spomena vrijedno.
Čitajte dalje
Rikarde Benčiću, tko si ti?
Nakon što se mladi Riječanin Rikard Benčić zaposlio 1941. u Strojarskoj radionici Rafinerije nafte, postao je dijelom jedne od nekoliko antifašističkih grupa što su djelovale u tom proizvodnom pogonu na Mlaki. Ilegalnog borbenog iskustva nije im nedostajalo, u što se vrlo brzo uvjerio i novopridošli radnik.
Čitajte dalje
Rikarde Benčiću, tko si ti?
Premda mrzovoljnih u nas ne manjka – tzv. hejteri su s razmahali na sve strane i nema te stvari koju ne bi pobjedonosno sahranili s crnom zemljom, ne razmišljajući kako takvim pristupom možda više govore o sebi nego o onomu o čemu naoko govore – mene u posljednjih dana nešto sve više veseli. Mislim na šušur oko Benčića. Čudno je to – ljudi tamo godinama nije bilo, a sada sve ukazuje kako je popriličan broj onih koji žele doći na to donedavno opustjelo mjesto.
Čitajte dalje
Gradsko kupalište na Delti: Plaža koje nema za kupače kojih ima
Koncem ljeta gradske plaže nestaju iz naših misli. Proces je to prirodan i bezbolan, ta znamo da ćemo im se sljedećega ljeta iznova vratiti, kako god bilo. Je li to pravilo apsolutno i nepromjenjivo? Odgovor je negativan − zna se dogoditi (rijetko, ali ipak) da se nekim plažama baš nikada više ne vratimo.
Čitajte dalje