U riječkom hidroavionu Fizir
Kada je u onom poraću, ljeta 1957., iz hidrojedriličarske baze Aerokluba Rijeka na Žurkovu s mora uzletio mali preuređeni hidroplan Fizir, u tom trenutku jedini civilni hidroavion u državi, mnoge je zanimalo kako je izgledalo naći se u njemu. Bome, nije nezanimljivo ni danas, 60 godina poslije.
Čitajte dalje
Hidroavioni Rijeku vesele i rastužuju
Ljeto je tu i valja nama putovati. Ako ne preko rijeke – kako to umno o zaumnom reče pjesnik, jerbo je to putovanje teško i neizvjesno, u pravilu se za nj nema ni hrabrosti, a sve je to znao naš Mehmedalija Dizdar, od milja Mak – putujmo onda preko mora. Ili duž njega. Banalnije je to, istina, ali čovjeka može veseliti, što nije najmanje važan osjećaj na svijetu. Pa još ako se vinuti ravno s morske površine, recimo iz gradske luke, kao ptica, u visine…
Čitajte dalje
Claudio Ricco, začinjavac plesne plaže Zrće
Nulta točka za Zrće zabilježena je desetljeće prije, 1975. godine, kada se na toj plaži pojavio prvi objekt s ugostiteljskom i plesnom ponudom za mlade turiste. Krivac za njegovu pojavu? Claudio Ricco.
Čitajte dalje
Mario i Giuseppe, život je film
Praznički trenutak, Dan antifašizma, 22. lipnja, iza nas je. Svi koji su nekoliko zahvaljujući njemu dobivenih slobodnih dana iskoristili za odlazak iz grada već su se vratili, obveze nam svima opet pušu za vratom. Mnogima je život iznova standardna, možda i dosadna kolotečina.
Čitajte dalje
Lucijin vir na Rječini
Trči vrijeme, ususret nam stiže Dan grada. Sveci me ne zanimaju, znam ponešto o korporacijskom marketingu, pa bivanje objektom toga posla prepuštam drugima. Što je ključni pojam riječke priče, priče o gradu, priče o nama, bez kojega ne bi bilo niti nas, niti grada, niti proslave, niti gradskog grba, niti…? Odgovor je jedan – voda.
Čitajte dalje
Šećerana u Baračevoj, rodno gnijezdo riječke industrije
Sviđa mi se šušur oko Benčića. Mislim na bivši tvornički kompleks, naravno. Mjesto privlači sugrađane, mnogi bi htjeli gurnuti nos u goleme, još uvijek impozantne zgrade, zakoračiti u njihove nekadašnje urede, premjeriti okom i nogom proizvodne hale gdje su neki među njima radili sve do 1998., lijevajući i tokareći metalne dijelove kojekakvih uređaja, sklapajući motore s logotipom Benčić.
Čitajte dalje
Riječki orao pod njenim vratom
Teško mi to ide s pticama. Ornitolog nisam, niti je to itko u mojoj blizini, da utrči pametnim savjetom, što baš i ne olakšava stvar. Kad god bih posegnuo za nekom od njih rukom, one bi bezobrazne odlepršale. Kad bih zauzeo ignorantski stav s kakve klupe u parku, brzometno bi doskakutale do mene, izazivački me drsko svako malo pogledujući u lice. Hoćemo li se ikad zbližiti?
Čitajte dalje
Stjepan Krekuš, poratni obnovitelj riječkih ura
Uvijek sam s vremenom vodio bitku. I najčešće bivao poražen, o čemu bi mnogo toga mogao reći šef koji me dočekivao oštrim pogledima na mom prvom radnom mjestu. A ti su pogledi potrajali godinama. I on i ja dobro smo znali tko je kriv za redovita kašnjenja, bome i za mladenački drsko nepokušavanje traženja izmišljenih opravdanja. Trebalo je pokazati kakav-takav znak posipanja pepelom po glavi, s njime i priznavanja nadređenog autoriteta. Ali…
Čitajte dalje
Naftni muzej na Mlaki – imamo ga, a nemamo
Priča se ponavlja godinama, reakcija je prokleto ista. Kad god sam u Rijeci ili kojemu drugom gradu u zemljici Hrvatskoj nekomu negdje nekako spomenuo misao o potrebi osnivanja ovdašnjega naftnog muzeja, uzvraćali su mi začuđenim pogledima. „S kojega li sam to planeta sletio ovamo?“ dalo se u njima pročitati. Ali avaj, u takvim situacijama nisam dobar čitatelj, zato što nastojim birati štivo na koje trošim energiju. Znam kako zvuči, ali eto…
Čitajte dalje
Hvala podzemlju, Grotta je opet tu
Kada je ugostititeljski objekt s neobičnim nazivom Grotta ušao u moj život, vjerujem da neću nikada odgonetnuti. Bijah dječak kojemu je vjerojatno u prolazu pogled pobjegao kroz njegova otvorena vrata – netko je valjda ulazio ili izlazio – i ostao zatečen onim što sam vidio od interijera.
Čitajte dalje
Dave Tirony iz Ulice Maksima Gorkog
Mogao sam pogađati koliko god mi dali vremena, ali ne bih uspio. I nisam se opterećivao time, naslućujući kako bi u mom okruženju onih koji bi znali odgovoriti bilo vrlo malo. Kada sam telefonski pozvan da se nađem s njim − a s druge strane žice povišenim mi je tonom sipao u uho riječi njegov stari prijatelj Tonči Host, uzbuđen jer ga viđa jednom u desetak godina, koliko obično protekne od jednog do drugog leta preko oceana − nije me zato grizlo neznanje, već radoznalost.
Čitajte dalje
Riječki naftaši u društvu najstarijih na svijetu
Rafinerija nafte jedno je od rijetkih preživjelih velikih imena iz zlatnog razdoblja riječkoga gospodarskog uzleta pokrenutog koncem 19. stoljeća. Ma koliko u svoja vremena moćni i važni bili, u prošlost su otplovili Hartera, Tvornica torpeda, Tvornica konopa, Tvornica duhana, Ljuštionica riže, Ljevaonica Skull, Tvornica kože, Tvornica bačava, s njima i silne tvornice parketa, sapuna, pića, namještaja, čokolade, ribljih konzervi, leda etc.
Čitajte dalje
Emil Blažević, naš učo u Metropolitanu
Na spomen njujorškog Metropolitana, svaka će ovdašnja glava koja se diči „tisućljetnom hrvatskom kulturom“, da ne kažem „uljudbom“, pridodati ime Milke Trnine, mada i ne bila podrobno upućena u tajne soprana koji je postao dijelom kolektivne memorije svjetske operne publike. I tu priča u pravilu stane.
Čitajte dalje
Ismet Ukella, prva albanska rock-zvijezda
Priča o njemu kucne me na rame svakih sedam-osam dana, koliko ga često susrećem na Korzu. Pričljiv je, uvijek mi ima nešto dodati jučer rečenom, bez obzira što novosti možda nisu bogznakako važne. I ne smeta mi to, dapače, usprkos činjenici da smo na taj Korzo, zapravo jedan drugome u živote, ušli dolazeći iz potpuno različitih filmova, kulturoloških, generacijskih i osobno iskustvenih, pa bi se očekivalo kako nas dvojica nemamo o čemu razgovarati. Ali svako pametno čeljade zna kako se uvijek ima o nečemu, pa i može, pod uvjetom da se u dijalog uđe na adekvatan način. Sve ostalo zavrtjet će se samo od sebe.
Čitajte dalje
Prve riječke samoposluge
Do Nove godine ima još prilično, sredina je studenog, a trgovci su je odlučili prizvati što ranije. Čokoladni kipići Djedova Mrazova već su stigli na prodajne police, dajući znak da konzumeristički stampedo može početi. I neće u njemu gladiti bradu samo Djedovi Mrazovi.
Čitajte dalje
Horor s Belvedera, Kozale i Rastočina
Potkornjak, pa potkornjak… − slušam ovih dana vijesti iz riječkoga zaleđa. Jadne naše goranske smreke, nestaju hrpimice. Nisam nikad bio ljubitelj buba, nejunački priznam kako se dobrog dijela njih i grozim, pa mi jadikovke znalaca napadnutih goranskih šuma naliježu na osobno zaziranje od svega što me ispituje podignutim ticalima, prijeti mi uperenim kukama i bodljama, škljoca prema meni crnim kliještima, juri za mnom na svojih desetak munjevitih nogu.
Čitajte dalje
Kako je klub Palach dobio ime
Otkako znamo za sebe, bome i za njega, navikli smo ga nazivati imenom češkog studenta. Ono se nekako podrazumijeva. Ali, kako nas su to već naučile životne lekcije, u biografijama ljudi i mjesta zapravo se baš ništa ne treba podrazumijevati. Ništa niti dolazi niti odlazi samo od sebe, uvijek je na djelu poticaj, ove ili one vrste. Gdjekad ga prepoznamo, gdjekad nam to ne pođe za rukom.
Čitajte dalje
Vremešno carstvo mladih – 50 godina kluba u Kružnoj
Ne vjerujte olako mramornim pločama, slova na njima pisali su ljudi. Djeluju kao da su čvrsta, utemeljena koliko se to uopće može biti, uklesana za vječnost, zato valjda i puna vječno važećih istina. Ali, avaj… Jedna takva mramorna ploča dočekuje nas u Kružnoj ulici, desno od ulaza u klub Palach. Bolje bi bilo da nije tamo, da bude skinuta čim prije, jer ništa na njoj nema veze s istinom. Neistina ovjekovječena u mramoru? Da, i to je moguće.
Čitajte dalje