Kada
je nakon nekoliko mjeseci uvijek iste ranojutarnje prakse u nevjerici shvatio
kako u njegovu okruženju postoji osoba koja uopće ne nosi sat – trebam li otkriti
tko je to bio? – šef je kazao pred svima da će mi ga osobno kupiti. Dobro,
nisam ga shvatio ozbiljno, valjda to nije učinio ni on sam. A i čemu, ta svi
smo znali kako to ne bi ama baš ništa pomoglo razrješenju moga vremenskog
problema. Nije krivnja bila u uređaju, zato ga uređaj nije mogao ni
razriješiti.
Ono što šef nije znao
je moja navika da, kada već ne nosim ručni sat, podižem pogled prema svim javnim
satovima što bi se ukazivali putem kojim bih stupao gradom. Znao sam točno iza
kojih uglova se nalaze, rade li tih dana uredno ili ne. Postupno sam razvio i
malu igru za koju smo znali samo oni i ja: prije nego što bih provjerio okom u vis
koja je ura, zastao bih i zavirio u svoj unutarnji sat da pogodim koliko bi
moglo biti. I? Redovito bih znao prilično dobro koliko je sati, pogreška se
kretala u radijusu od plus-minus deset minuta. Objašnjenje tada već dobro
istreniranom osjećaju za vrijeme – šefe, moj oštri šefe, ne ljuti se na takvu
formulaciju u mom nevoljnom slučaju – skrivalo se u spoznaji kako svatko od nas
jamačno ima u sebi prirodni, biološki, neovisni „tajmer“ koji otkucava svoje i
bez navijanja.
Tko zna koliko takvih
prirodnih sposobnosti čuči u nama, a da toga nismo svjesni, svakodnevno oslonjeni
na strojeve pomagače, zbog čega su se naši unutrašnji strojevi opustili, umuknuli,
zahrđali, pa nam je posljedično misliti kako ih ni nemamo. Strah me ponekad i pretpostaviti
što li sve u nama spava.
Ok, prekardašio sam odužim
uvodom, molim oprost. Da, sve što napisah u prethodnim retcima samo je slijed
osobnih asocijajcija što su mi navrle pri pomisli na „vremensku“ temu kojoj
posvećujem ovaj napis. A tema je Stjepan Krekuš, majstor koji je desetljećima
brinuo brigu o javnim urama na dvama gradskim satnim tornjevima, jednim uz
Rječinu, na sušačkoj strani, pred licem hotela Kontinental, i drugim posred
Korza. Poticaj da se pozabavim Krekušom stigao je u obliku nedavnih članaka o
njegovom kolegi Šimi-Zvonku Lončariću koji je duže od tri desetljeća činio to manje-više
isto, medijski lansiranim u povodu gradonačelnikova čestitanja Lončarićeva 102.
rođendana. Nema dvojbe, urari doista znaju majstorski navijati vremenske
mehanizme, ne samo one na javnim mjestima, nego i osobne biološke. Na tomu im
zavidim.
Stjepan Krekuš? Ne mogu
reći kako o njemu znam sve što bi možda bilo poželjno znati, ali i te
informacije, koliko god ih ima, mogu biti zanimljive, pa zašto ih ne
podijeliti. Uostalom, čovo je bio silnim godinama svakodnevan dio naših života,
a da to nismo znali, i red je na tom planu nešto učiniti.
Sušački sat ušao je
radni vidokrug majstora Krekuš neposredno po oslobođenju grada od njemačkih vojnih
snaga 1945. godine. Sat se uzdizao uz Rječinu od prijeratnih vemena, moglo bi
se kazati kako je i on na samo njemu znan način promatrao zbivanja na graničnoj
liniji što je razdvajala Rijeku od Sušaka. Brojčanik je otkucavao svoje tako da
je bio vidljiv isključivo prolaznicima sa sušačke strane granice. Jesu li
graditelji tornja mislili kako onima na talijanskoj strani brojčanik nije
potreban ili pak samo nisu htjeli podijeliti „svoju“ informaciju o vremenu s
talijanskom stranom, upitnik je koji prepuštamo njima.
Kada je Blaž Polić, prvo
ime prve poratne sušačke vlasti, pozvao Krekuša da osposobi za normalan rad
javnu uru nasuprot Kontinentala, njezin toranj nije mogao sakriti rane nastale ratnim
razaranjem susjednog mosta preko Rječine. Zašto je poziv upućen upravo Krekušu,
lako je dokučiti: on je u tom trenutku gospodin srednjih godina (47 mu bijaše
ljeta tek), a u tu je brojku bilo uključeno 28 godina profesionalnog bavljenja
satnim mehanizmima. Vrtnja filma unatrag pokazala bi kako je prva radna
iskustva započeo stjecati u Subotici, isprva se baveći zlatarstvom, urarstvom i
optičarstvom. Životni put ga je prije Drugog svjetskog rata odveo iz vojvođanskih
ravnica na jadransku obalu, u Crikvenicu, potom u Rijeku. Tu je dobio radno
mjesto u urarskoj radnji majstora Šafara što se nalazila na kutu gdje se
susreću današnja Starčevićeva ulica i Jelačićev trg. Potom se vrlo brzo osamostalio,
otvorivši vlastitu radnju na Fiumari.
Krekuševo iskustvo bilo
je upravo ono što se traži za nimalo jednostavan zadatak na koji je mislio
Polić. Popravak sata otežavala je činjenica da su mnogi njegovi dijelovi bili
udarima eksplozija na susjednom mostu iskrivljeni, neki uništeni, a nekim se
dijelovima nije moglo ući u trag, potpuno su nestali. Redovna nabava zamjenskih
dijelova? Krekušu su smjesta rekli neka se ne zanosi takvim mislima. Posao je
potrajao nekoliko mjeseci i sat je iznova počeo obavljati svoju redovnu zadaću,
pomičući kazaljke nad glavama sušačkih građana. Ne bez stručne pokretačke ruke
i bez nadzora rada podjednako stručnim okom – Krekuš ga je od tada osobno
svakodnevno ručno navijao.
Sličan zadatak stigao
je na stol Krekušu i kada je gradska vlast stavila na dnevni red funkcioniranje
sata što je trebao pokazivati vrijeme s Gradskog tornja na Korzu. S njim se
prvi put kao urar susreo također 1945. godine, tragom podatka da su njemački
vojnici zadnje ratne godine raznijeli dijelove uređaja, pa je i taj zaustavljeni
uređaj valjalo popraviti čim prije. Krekuš je još jednom bio na visini zadatka,
metaforički i doslovce. Od 1949. počeo je sat svakodnevno i navijati, kao što
je to već činio sušačkom satu.
Interesantno je kako se
na Gradskom tornju – u čiju se mračnu prostoriju na vrhu građevine ulazilo
uspinjanjem spiralnim stubama i željeznim ljestvama, a počesto su je opisivali usporedbom
sa srednjovjekovnom ćelijom za mučenje zatvorenika, zbog njenih velikih valjaka,
golemih kotača i debelih konopaca, te kontinuiranog škriputanja i lupkanja
nesviklom oku čudnoga satnog uređaja – nalazilo i veliko zvono. Smješteno u
otvorenom dijelu prostora, ono je imalo zadaću svakog punog sata objavljivati
Riječanima kako stoje stvari s prolaskom vremena. Kada je tek bilo postavljeno,
1873. godine, zajedno s novim satnim mehanizmom kupljenim u Beču, zvono je dobilo
dodatnu zadaću objavljivati informaciju o smrti članova značajnijih riječkih
obitelji. U prostor gdje se nalazilo zvono mogli su dugo vremena u poraću ulaziti
golubovi, što je u trenucima zvonjenja dovodilo do žestokog šušura na vrhu
tornja. Buka ih je raspamećivala,
pokušavali su bježati, udarali krilima u zidove ili zvono, pa su tako mnogi izgubili
glavu.
Zanimljivi su životi
gradskih satova. Ne samo u vezi s njihovim radom, koji nam se kao korisnicima
njegovih usluga podrazumijeva, ili neradom, u trenucima zakazivanja mehanizama.
Znaju oni mijenjati lice, odustajući od jednoličnosti i postajući dvoličnima,
troličnima, četveroličnima. Umnožavanje te vrste dogodilo se sušačkom satu
1968. godine, nakon što se Zavod za komunalnu djelatnost obratio tijekom lipnja
Krekušu da napravi još jedan brojčanik. Postavilo bi ga se na južnu stranu
tornja, kako se vrijeme ne bi moglo otčitavati pogledom samo s onoga jednog
brojčanika i samo sa sušačke strane grada, kao u doba talijanske vlasti u
Rijeci, nego i s druge strane Rječine. Uz pomoć jednoga mlađega radnika, tada već
70-godišnji majstor iznova je obavio svoje. Drugi brojčanik postavljen je na
nešto niži položaj od postojećeg brojčanika, što je prostorno-vremenska anomalija
koja se jasno vidi i dan-danas.
Krekuš je nadzirao rad oba
toranjska sata sve dok mu je to dopuštala osobna životna dob.
Nije se pritom dao
zbuniti najavama nekih drukčijih vremena, u kojima se osoba poput njega neće
morati brinuti o satnim mehanizmima i svakodnevnom navijanju vlastitom rukom.
Ta su vremena pokucala na gradska vrata za Novu godinu 1961., kada su se na
važnim gradskim točkama počeli pojavljivati moderni, električnom energijom
pokretani javni satovi. Serija od prvih šest takvih ura postavljena je na prometnijim
trgovima, što će reći na Krnjevu, Mlaki, Trgu Togliatti (današnjem Jadranskom),
Beogradskom trgu (danas Jelačićevom), Belvederu i pored samoposluge na Podvežici.
Električni satovi su mrežom telefonskih kablova povezani s centralnim satom
Poduzeća PTT (za manje upućene, na djelu je kratica Pošta, telegraf, telefon) u
Barčićevoj ulici. Godine 1961. njima se pridružilo još šest javnih satova na ostalim
prometnijim gradskim lokacijama.
Jesam li rekao kako je
majstor Krekuš postavio drugi brojčanik na sušačkom satu uz pomoć mlađega
radnika? Taj mladi radnik bio je Šime-Zvonko Lončarić.
Lončarić je ušao u
Krekušev život u danima kada je subotički majstor nastojao organizirati svoj
život i rad u Crikvenici. Onomu pak koji ispisuje sve životne scenarije pod
kapom nebeskom prohtjelo se da se u Crikvenici susretnu Krekuševa kćerka Marija
i mladi Lončarić, a kada se sve začinilo zaljubljenim pogledima, potom
vjenčanjem te budućim cjeloživotnim zajedništvom, bila je određena i radna
sudbina Lončarića. Kćerka je u očevu radnju na Fiumari, gdje je pomagala,
dovela svog odabranika, pa je otac zaposlio i njega. Od tada su obojica
održavali i popravljali gradske ure, jedan poučavajući, a drugi učeći. Nije
zaostajala ni Marija, dapače, postala je prvi visokokvalificirani ženski urar u
tadašnjoj državi, stječući zajedno sa suprugom diplomu 1956. godine. Kada
je 1968. trebalo sušačkom satu dodati još jedan brojčanik – a na toranj se
moralo uspinjati vanjskim željeznim ljestvama – 70-godišnji Krekuš bio je na
ozbiljnoj kušnji. Dobar dio posla tada je obavio pomoćnik Lončarić. To je
uključilo podešavanje triju utega u satnom mehanizmu teških stotinjak
kilograma, plus još jednog utega koji je imao zadaću okretanja brojčanika.
Nije potrajalo dugo i Stjepan
Krekuš prepustio je radnju i posao na Fiumari svomu zetu Šimi-Zvonku i kćerki
Mariji, a oni će u njoj raditi sve dok se u taj prostor sredinom 1980-ih ne
useli poslovnica Riječke banke (danas Erste banke). Mjesec dana potom završili
su i oni u mirovini. Brigu o gradskim javnim satovima u tom je trenutku već
vodila tvrtka Kompas.
Da su u radnji majstorskog
trija na Fiumari znali s koliko ću svakodnevne pozornosti pratiti rad javnih uređaja
za čije su kasnije dobro stanje i oni zaslužni, vjerojatno ne bi nikad radno
odustali od tornjeva koji mi ne prestaju tiktakati nad glavom. Ili bi možda
odustali od njih prije nego što su to učinili, razočarani mojim mediteranski
opuštenim odnosom prema kretnjama njihovih kazaljki?
Odgovora nemam. Ali
zato znam sljedeće: dobro je što nisam onaj o čijoj vremenskoj točnosti ovisi
ritam gradskog života. Samo vi satovi, vrijedno i uredno javno tiktakajte, ne
osvrćući se na me.
Podijeli na društvenim mrežama