Početna sekvenca
putovanja Fizirom bila je više neglo
slikovita: letjelica je klizila iz hangara u more betonskom stazom uz pomoć
vitla, a putnik je ulazio u nju tako da je najprije zagazio gotovo do pojasa u
more i potom se popeo na bočni avionski plovak, nakon toga u kabinu, sjedajući
iza pilota. Za tu su mu operaciju dobro došle ribarske čizme. Kada se našao u
zrakoplovu, morao se čvrsto vezati remenjem za sjedalo da ga zračni udar
tijekom leta ne bi izbacio iz aviona. Razgovor s pilotom u visinama nije
dolazio u obzir, vjetar je bio presnažan, a da bi ga se lakše podnosilo,
valjalo je odjenuti kožnu pilotsku jaknu.
Tko je letio Fizirom? Za njegov upravljač sjedali su Ivan
Rebula (predsjednik Aerokluba), Vinko Kušička (upravitelj Zrakoplovne škole
koja je djelovala u sklopu Aerokluba), mehaničar Georges Vukasović Žorž i pilotski
amater Gino Pastorčić. Oni su, s njima i ostali članovi Aerokluba, često
nadlijetali Rijeku, u neku ruku potvrđujući opravdanost nečijeg prijedloga iz
1956. godine kako bi bilo dobro da Rijeka dobije avio-taksi za turističke
potrebe. Pogled na grad i okolicu iz ptičje perspektive imao je svoje uzbudljivosti,
što će kad-tad dovesti do redovite mogućnosti turističkih letova iznad grada s
Grobničkog polja.
Pomisli li tkogod kako je
zrakoplov stalno imao plovke, neophodne da bi se održavao na morskoj površini,
na krivom je putu. Zrakoplov je znao povremeno odustajati od plovaka da bi iznova
dobivao standardan stajni trap, dakle kotače. Događalo se to zato što je u
tehničkoj dokumentaciji imao zabilježeno mnogo sati letenja, što mu tadašnje redu
sklone vlasti nisu uzimale u dobro, dapače. Držeći se zrakoplovnih propisa, Fizir je npr. siječnja 1958. morao na
reviziju u zagrebačku Avionsku remontnu radionicu. Da bi se to omogućilo, valjalo
je riješiti problem njegova slijetanja, odnosno činjenicu kako se hidroavion u
Zagrebu nije imao gdje spustiti, pa je na početnoj točki puta bivao preuređen u
standardnu letjelicu s kotačima. Fiziru
su najprije skinuti plovci i montirani kotači, takvoga bi prevezli do
Grobničkog polja, otkuda bi poletio na remont put Zagreba. Povratak je značio identičan
tehnički zahvat, samo obrnutom redoslijedom: na Grobniku bi mu skidali kotače i
stavljali plovke, pa ga dopremali na Žurkovo.
U Zagrebu se istoj vrsti
provjere podrgavalo riječku hidrojedrilicu, ali to je već bio jednostavniji
zadatak – nju bi Fizir poveo u visine
i dovukao iznad Zagreba, gdje bio ona slijetala na sebi uobičajen način.
Revizija obje letjelice znala je potrajati dva-tri mjeseca.
Hidroavion Fizir nije služio samo za
panoramsko-rekreativno nadlijetanje Rijeke u režiji članova Aerokluba. Prema
sjećanju, Stjepka Pavišića, tadašnjega člana Aerokluba, glavninu vremena bio je
korišten za održavanje letačke kondicije starijih motornih pilota, također za vuču
jedrilica i propagandne akcije poput
bacanja letaka iznad Rijeke i slično. U zanimljivije situacije iz života
hidroaviona ubrajaju se i one kada ga je jedno naše ribarsko poduzeće uposlilo
nekoliko mjeseci da prati kretanje jata jadranskih tuna, zakljujučujući kako bi
tako moglo povećati njihov ulov. „Zračni ribari“ bili su u tom poslu Kušićka i Vukasović.
Naravno, činili su to u
trenucima kada se nisu bavili svojim osnovnim poslovima – Kušička je bio nastavnik
letenja na tečajevima za pilote jedrilica i motorne pilote, na glasu kao veoma
stručna osoba i iskusan pedagog, pomalo stroge naravi, a Vukasović je također
upamćen kao dobar pilot i aviomehaničar. Potvrđuje to ujedno podatak da će se s
vremenom preseliti u Zürich,
gdje će dobiti radno mjesto u jednoj zrakoplovnoj kompaniji kao specijalist za
servisiranje avionskih krila. (Jadran u Švicarskoj nije lako zaboravio, s Fizirom ili bez njega, pa je godinama
dolazio s obitelji na ljetovanje u Zaton kraj Nina.)
Uporaba riječkog Fizira nije uvijek tekla bez teškoća. Stari
prepravljeni zrakoplov je za svoga dvadesetogodišnjeg životopisa, što će reći
od 1945. do umirovljenja, promijenio najmanje sedam motora, ne računajući
ostale preinake. Pretrpio je i dvije ozbiljnije havarije. Nisu mu na ruku išli
ni krizni momenti u radu Aerokluba, poput onih 1958. godine, kada je zbog
pomanjkanja novca za podmirivanje redovnih obveza na dnevni red stavljeno
njegovo zatvaranje. U tom se trenutku u dva klupska hangara – jednom na
Grobniku i drugom na Žurkovu – nalazilo sedam hidro i standardnih jedrilica, te
dva zrakoplova (jedan motorni i jedan hidroavion).
Usprkos takvim
biografskim epizodama, opijen nebeskim visinama, riječki hidroavion nije se lako
predavao, družio se s riječkim morem i oblacima do kolovoza 1964. godine. Tada
mu se ne gubi trag, kako to u mnogim pričama slične vrste u nas biva, završio
je iste godine na dobrom mjestu, u zagrebačkom Tehničkom muzeju. (Da, bilo bi
najbolje da je završio u riječkom Tehničkom muzeju, ali da na ovom mjestu ne
otvaramo tu trajnu gradsku bolnu ranu…).
Riječki Fizir
našao se u muzejskoj zbirci ubilježen pod oznakom FNH (Fizir nastavni hidro)
9002/YU-CGO. I posebno je dragocjen eksponat, o čemu dodatno svjedoči podatak
kako je u zemunskoj tvornici Zmaj,
koja ga je proizvela, u razdoblju od 1930. do 1945. bilo napravljeno 207
zrakoplova, a riječki Fizir može se pohvaliti kako je danas jedan od samo dva
sačuvana primjerka toga uspješnog školskog aviona. Zrakoplov je 2003. i 2004. obnovljen,
potom trajno smješten u stalni muzejski postav Prometnih sredstava. O povijesti
aviona i tijeku obnove može se čitati u tom prigodom objavljenoj knjižici „Spoznavanje
baštine – Obnova najstarijega hrvatskog aviona FIZIR FNH, 90027 YU-CGO“,
izdanje Tehničkog muzeja.
Završetak priče? Ne mora
biti. Ja i dalje ljeti znam čeznutljivo pogledati put riječke luke, u
očekivanju da iznova ugledam zrakoplovna krila tik uz morsku površinu. Nije
toliko bitno hoću li ih osobno kao putnik ili neću koristiti, bitno je da su tu
kao dostupna mi prometna mogućnost. Uvjeren sam da ni Fizir iz naše storije ne bi imao ništa protiv, dapače.
Podijeli na društvenim mrežama