Život poslije Hartere
Ponekad novi život može dobro razvit svoje korijene, pustiti ih duboko i uvjerljivo. Poslije, nakon nekog perioda, se tek uz jako puno truda prisjećamo da je postojalo i nešto prije. Što je imalo i drugačije nazivlje. Kad sam prvi puta otišao na festival koji je organizirao Simon Dejhalla držao sam fige da ću ondje zateći toliko ljudi da ću imati s kim popiti cugu i malo se pogurati prema prvom redu i pogledati ono što me uistinu zanima. Ali, čovječe, kako je to bila loša procjena! Prije svega – ondje je bilo more publike, a ja sam bio poput stranca ubačen u oluju! Dok nisam dopustio da me prostor, dobra i vesela atmosfera u potpunosti ne usišu. Ajde, neću pretjerivati, ali trebalo mi je nekih sedam do osam minuta.
Čitajte dalje
Ovaj Elvis ne napušta zgradu samo tako
Za neke ljude ne važi pravilo da ne postoji drugo vrijeme osim sadašnjeg trenutka. Njegova je virtuozna svirka bila isprva zamijećena na harmonici. Kad je rock’n’roll pokucao na vrata njegove sobe posegnuo je za gitarom. Tu se neko vrijeme udomaćio, ovaj instrument mu postaje dječjim igralištem, prostorom kojim uskoro postaje i neprikosnoveni vladar šest žica.
Čitajte dalje
Moskva live snimanje u Torpedu
Tamarina je dijafragma zatitrala. Kruno je poletno skakao po vratu bas gitare jer nije imao izbora do li pratiti razigranu Ujinu grmljavinu po starom Ludwigu. Jen-dva-tri, Vladimirova gitara je ručna bomba koja razara bubnjiće zatečenim privilegantima na premijernom preslušavanju većeg dijela novog, trećeg, po redu albuma Moskve. Srijeda je, 10. kolovoza ove godine, a mjesto je radnje garaža Torpeda, kvadrature 1 kilometra. To je jako otprilike, to se valjda podrazumijeva. Vjerojatno je i manja, al to neka bude briga kakvog geodeta pri premjeravanju prostora.
Čitajte dalje
Slučajni lovac na autogram
Igram košarku na školskom igralištu jer je nogometno, smješteno na istoj lokaciji, zauzeto. Uglavnom se trudim držati loptu što više u rukama, ali kad me protivnički igrač prignječi, bacim je što dalje od sebe. Rijetko kad tim potezom probijem obranu pa bježim što dalje čime samo odgađam neizbježno. Igranje ovog sporta mi je najobičniji stres!
Čitajte dalje
O the mravu i čovjeku
Početkom devedesetih godina među lokalnim muzičarima je bila raširena predrasuda da tzv špic-gitare sviraju isključivo dosadnjakovići skloni kičastom heavy metalu, iako je, ako ćemo pravo, bila riječ o super virtuozima. Znate već o kojim tipovima pričam. Zapravo, želeći pokazati da i dalje vladamo sobom i da nipošto nećemo podleći napadima panike pred tim neograničenim talentima, stvorili smo si, mi samouki svirači koji smo tek svladali čakberijevske štoseve i bluz pentatoniku, alibi vlastitom prstometnom limitiranošću. Stoga ne čudi kad sam upoznao novu gitarističku akviziciju grupe En Face na ulazu u zajedničku garažu s onim zelenim Ibanezom, da sam momentalno osjetio kronični manjak špinata u krvi, a višak neurednih otkucaja srca.
Čitajte dalje
Iz profila – Sandro Bastiančić
Neko sam se vrijeme poigravao idejom o tekstu koji bi zaokružio dugu priču o grupi čijim sam dijelom bio u kratkom periodu od 1988. do 1991. godine. No, trijezno sam zaključio da je ta želja evoluirala u nešto privatnije, u razgovor koji bi bio posvećen jedinom članu iz originalne postave. Sandra Bastiančića nećete vidjeti u namnoženim uspješnim emisijama posvećenim domaćoj kuhinji na apsolutno svim televezijskim programima, ali ćete njegove pjesme, impresivno, čuti na ama baš svim radijskim postajama širom regije! Zadnji bedem prelijepih pop melodija u ruhu rock manira, siguran sam da ćete pomisliti, i vrlo vjerojatno biti u pravu. Sandro međutim ima i jednu slabost. NK Rijeka zbog koje je često na rubu moždanog udara. Pa je najbolje da nam za početak kaže da li doista vjeruje kako će naš klub do kraja već ovog stoljeća biti prvakom države?
Čitajte dalje
Tečaj japanskog za početnike
Sjedim za stolom već neko vrijeme, buljim ravno ispred sebe i gledam u roza zid, majstorski opituran, ne moram to posebno niti naglašavat. Iznutra mi je pravo ljeto, gorim na plus 38,4 stupnjeva, nije baš stanje koje osobito volim, ali navikao sam. Pogotovo kad je vani ovako tiho, kišica proljetno rominja, zapravo kapljice strše u zraku kao da su savladale antigravitaciju i tek povremeno neka od njih se spoji s tlom. Ugodan sivi dan, utješan s obzirom na moj zdravstveni bilten.
Čitajte dalje
Ono što te čini drukčijim – face to face with Boris Štok
Zamišljam kako ovaj intervju bilježim, tako je to izgledalo još prije tridesetak godina kad sam lovio po Palachu Koju Zelenog zuba za Novi list, tintom. Natapam prste tim plavetnilom koji bi bili recimo zgodni za potrebe privođenja u policijsku postaju, i poslije jednostavno odem pod špinu i oštrim mlazom ispirem sve s ruku. Ubrzano pišem, izostavljam proizvoljno neke dijelove priče ne iz ekonomičnosti već iz nedostatka kondicije u stenografiji, guram si jezik među usne, usredotočen sam na govornika, ispunjavam kvadratiće u starom neiskorištenom ‘lipa’ bloku s narančastim koricama.
Čitajte dalje
Vežičan “Ispred Placea”
U Palachu bismo se dva puta tjedno obavezno proćakulali o MC5, Stoogesima i Avlijanerima. Donosio bi grube demose benda, kaotične su to snimke bile, ali pune nekog svjetla, gotovo božanski nadahnute, s tekstovima koje su više pripadale tipovima sa sijedim bradama negoli jednom tek stasalom punoljetniku. Radovao sam se tim riječima i buci koja koja ih je pratila.
Čitajte dalje
Digitalni Paraf?! Šta da?!
Sport bacanja novca na nepotrebne i blesave stvari je oduvijek u mojoj familiji bio nepoznat i besmislen fenomen. Top 5 odraslima nerazumnih izljeva aktivnosti kojima su se prepuštali mladi uključivao je gomilanje produkata za, po njihovom kriteriju, privlačenje prašine, such as, : 5. skupljanje salveta (sestrina manufaktura!); tj. 4. značaka (ja); ili 3. zastavica na nogometne klubove (sestra, mo’š si mislit!); te 2. privjesaka (khm, khm) i, na broju 1, no ne iz nekog osobitog animoziteta prema rokenrolu, ploča (kronološki: sestra pa ja).
Čitajte dalje
Top 10 Ri Covers
Zvuk bubnjeva koji podsjećaju na udarce malja, distorzirane gitare+probušeni zvučnik, muljavi bas i, ukoliko je bilo mašte, klavijature s natpisom Tigar uglavnom su krasile klasičnu postavu rock benda iz naših krajeva. Moglo bi se dvojako tumačiti ova slika – onako kako sam je viđao krajem sedamdesetih, očima tek tinejdžera, kao nečeg najvećeg i najvažnijeg i pomalo zastrašujućeg (rokenrol mora biti opasan!), ili s druge strane kao vršnjaka ovih svirača koji su me posredno odgajali i učili što život može značiti.
Čitajte dalje
Lauferov epitaf – Ovako započinje kraj
Zašto li sam samo, unatoč godinama i dobi koju sam dosegnuo, uspijevao i dalje vjerovati da rokenrol iscjeljuje ne mogu ni danas sebi objasniti! Jer prije dvadeset godina, kad smo svi zajedno shvatili da je Laufer na samrti, održavali smo na životu taj organizam tek utoliko da odsviramo i jedan, posljednji, nastup doma. Ispred Bonavije na otvorenom, na kraju godine. Zanimljivo je kako smo u vrlo kratkom roku prestali međusobno komunicirati.
Čitajte dalje
Live albumi snimljeni u Ri klubovima
Svojedobno je Samuel Beckett ponudio lijepu utjehu, ne ekskluzivno dakako, rock bendovima bez obzira odakle su dolazili. ‘Uvijek se trudite. Uvijek razočarajte’, napisao je Irac 1983. ‘Ne deprimirajte se. Pokušajte iznova. Razočarajte ponovo. Ali razočarajte još više’.
Čitajte dalje
Rijeka – Detektor
Postoje najneobičnije teme koje često, bez obzira na njihovu slabo korisno isplativu primjenjivost u praksi, izazivaju polemike, kontroverze, a u moderno vrijeme i ispaljivanje velike količine nesnošljivosti (iako je mržnja najpreciznija odrednica, no ostavimo se sad nijansiranja sivog) na portalskim forumima.
Čitajte dalje
Face to Face with… Anđelo Jurkas
Anđela Jurkasa mnogi znaju po činjenici da je autor publicističkih hit izdanja ‘Bez rocka trajanja’ (2010), ‘Soundtrack života – samopomoć glazbom’ (2011), ‘Off the Record – priče sa svijetle strane’ (2012), kao i pjesničke zbirke ‘Volim te’ iz iste godine. Posljednjih je godinu dana u suradnji s regionalnim izdanjem Rolling Stone u funkciji novinara. Osim ovih ‘sitnica’ nabrojenih u uvodnim rečenicama Jurkas se deklarira i kao: 1.glazbenik, do sada je objavio dva albuma koji prate knjiška izdanja Soundtrack života i Off the record, nova dva solistička su u pripremi, kao i sasvim novog glasnog glazbenog projekta kojem ne otkriva ime, te također odnedavna je svom CV-u dodao i status, 2. redatelja. I, 3. glumca. I… Ah, dovoljno za intro, zar ne? Najbolje da svoju svestranost i potrebu multitaskinga pojasni osobno…
Čitajte dalje
Procol Harum, stvarnosti ili san?
Sinoć sam imao čudan san. Sjedio sam u Dvorani mladosti, kad se preda mnom pojavio Gary Brooker. Pod rukama su mu blještale bijele i crne tipke, u savršenoj harmoniji posložene na velikom koncertnom klaviru koji su upravo dostavila samo dva muškarca. Klavir je, predimenzioniran mi se učinio, inače u vlasništvu muzičke škole i uz njega se dobivalo ženu-čuvaricu instrumenta. Bila je zadužena za okretanje notnih stranica i popravljanje besprijekorne šminke na svom licu. Odjevena u usku crvenu haljinu, uvijek je na vrijeme prstima intervenirala pri okretu sljedeće stranice.
Čitajte dalje
Gdje ste kantautorice?
Na nedavno održanoj tribini u sklopu vRIska postavljeno mi je intrigantno pitanje: kako stoje lokalne kantautorice u kontekstu nacionalne glazbene scene? Nakon što sam ne osobito pažljivo razmislio zaključio sam – tanko. A onda, uz negodovanje iz publike, popravljam tu negativnu sliku jer mi gledateljica dobacuje ‘pa šta je s Meri?’. I zaista, Trošeljicu se valja uzeti u obzir te deficitarne kategorije. Iza sebe ima jedan vlastiti album (Uzmi šutnju, 1997.) , i vrlo vjerojatno nekoliko spremnih za objavu. Dal će isti naći put prema izlazu stvarno mi je teško spekulirat. U nastavku rasprave pokušalo se još nekako nadodati toj top 1 listi poneko ime, ali jednostavno nije išlo. Podsjećalo bi previše na prekjučerašnju sarmu podgrijanu u mikrovalnoj.
Čitajte dalje
Od “studija” do studija
Nijedna rock scena ne bi mogla stasati, a kamoli izaći na nacionalne granice, kad ne bi imala najmanje jedan lokalni audio studio u kojem je učila prve korake. Katkad je taj iznimno skupi prostor služio i za suočavanje svladavanja magičnim četvrtim akordom.
Čitajte dalje