Znali smo, bilo jednom u
nekoj zemlji, razgovarati zbrda-zdola, o bilo čemu i ničemu jednako uspješno, s
istom količinom razumijevanja. Sitne intrige, nedaće privatnih intimnih
dijelova života nestajale su pred tim bujicama riječi, dosljedno smo se
podržavali bez obzira na okolnosti. Kad su, međutim, prestale kolati rečenice
počeli smo nestajati. Nikada nije bilo prostačenja, izljeva mržnje, a nije da
sam zbog nečeg iracionalnog počeo izostavljati iz sjećanja (koje je fragilno,
dakako) dijelove tih posljednjih dana, jednostavno je bilo nedvosmisleno da smo
se udaljili i postali si teret. Za takvo stanje ne postoji bolnica niti
terapija, a dvojim i da bi hodočašće prema nekim centrima za rejuvenizaciju
duhovnosti dala pozitivnih rezultata.
Stoga, za tu priliku, smo se
odjenuli prikladno – u crna odijela, kako se i prispodobljuje ispraćaju
pokojnika. Atmosferske prilike su nas poslužile. Bilo je očekivano ledeno,
burno, ali suho. Ljubo je navukao rukavice, prethodno odrezavši im vrhove
prstiju, a njegova je metoda očito dala učinka jer je pleo po vratu gitare kao
da se nalazi u Kaliforniji, na plus 30 stupnjeva, ispod koluta sunca koji
upravo odlazi na spavanje. Alenu je trebalo najmanje predpriprema, zamahnuo je
nekoliko puta po zraku s palicama, iskrenuo si ruke unatrag kao pri privođenju
u maricu, napravio odlične prijelaze kao da se uistinu nalazi za svojim, uskoro
bivšim, setom Žutih bubnjeva, pa si je zataknuo na oči crne oćale da za svaki
slučaj ipak ne vidi ono u što bi se taj naš nastup mogao pretvoriti. Njegova je
predostrožnost bila razumljiva, ali pokazalo se na koncu ipak i suvišna. Damir
je smireno čekao znak organizacije da se izvolimo popenjat na binu i izvršit
našu lokalpatriotsku dužnost, te se istodobno dogovarao s Igorom Večerinom koji
je tu večer prvi puta nastupao s nama, čitajući dijelove svoje poezije dok smo
nas trojica džemali iza njega na temu Govorim u snu. Ubijte me ako sam išta od
svega ubrao! Ili okrivimo monitoring pa je šteta najmanja.
Kad je već bilo relativno
kasno, busevi su odlazili prema konačnim odredištima a zajedno s njima i
publika, naprasno smo prestali svirat, kao po telepatskom dogovoru zaključili
da je dosta i bez ikakve volje za bisom, i kao s osjećajem povišene tjelesne
temperature i željom za spavanjem smo odložili instrumente u kofere, i u nekoj
klonulosti odlučili otperjat svako svome domu. Bez dugih opraštanja, molit ću
lijepo! Plan se ipak, svakom individualno, izjalovio pa smo razbuđeni se
nastavili viđati, bilo bi entuzijastično nazvati družiti, po Palachu. Zbog
prednovogodišnje atmosfere klub je radio do kasno. Zapravo do zore, kad smo se
konačno počeli razilaziti kućama. O spavanju, u susretu s krevetom, nije bilo objektivno
očekivati realizaciju pa sam, uz toplu kavu, kovao planove o budućnosti. Bio je
to hrabar potez, pomalo očajnički, priznajem, ali obećao sam sebi ispuniti
barem jedan – u tehničkom smislu – dio zadanoga.
Već iza dočeka Nove ’96., nismo,
suprotno možda očekivanju, zaboravili na kolektivnu epifaniju od prije nekidan,
te unatoč tim zahlađenim odnosima odlazimo na već dogovorene i predviđene
zaključne nastupe. Zbog ekonomičnosti smo, dakako, i dalje sva četvorica bili u
istom kombiju, no svatko na svom putu prema kraju i početku…
Podijeli na društvenim mrežama