A Hartera napučena
neznancima odjednom se počela, postupno, minut za minutom, neprimjetno
ispreplitati s dobro znanim licima, prijateljima i kolegama s kojima sam imao
zaista što podijeliti, jer moj je život bio neodvojiv od njihovih. Naravno,
mogao sam izabrati tu večer ne otići prema staroj tvornici papira, ostati doma
buljeći u neki loš tv program, proizvoljno se izolirati kako se i inače vole
neki stanovnici našega kraja. A onda se dan kasnije gristi jer su propustili
nešto doista veliko, možda čak i sudbonosno. Jer su se ponijeli prema jednom
zaista važnom događaju kao da su se zatekli u Transilvaniji, u suton stigli
kući i povukli tridesetak kila težak zasun na vratima iza sebe. Neka sve ostane
na pristojnoj udaljenosti, zar ne? Kako sam svjedočio fantastičnoj koncertnoj
ponudi na toj prvoj Harteri, izuzimajući pokoje ime, raspoloženje prema
lokalnom festivalu koje je ambiciozno grabilo prema međunarodnoj reputaciji,
nastavio sam odlaziti i sljedećih godina. Bilo je to stvarno dobro mjesto,
obećavalo je sretnu budućnost, svjetska imena u pohodu na Rijeku! Naš grad je
bio kao vatrena ptica, industrija je otišla Manituu na ispovijed, ustupivši
mjesto novim trendovima na svojim isluženim i napuštenim prostorima. Tako šik
da je gotovo bilo i kul! Ali, kvragu, te zgrade izložene stotinama decibala
nekoliko uzastopnih godina, bez adekvatnog održavanja, počele su se pretvarati
u opasnu tempiranu bombu.
Doista je malo trebalo da se
glavni koncertni prostor prošle godine ne pretvori u Bagdad s početka stoljeća
– u ruševinu pod kojom je zatrpano sljedbeništvo dobre zabave, tinejdžeri u
finim majicama, izvođači nabrijani za konvkistaciju novih fanova! U tom
trenutku svaki bi svjedok festivala morao biti jako kreativan da prikaže ovaj
antiklimaks kao veliku pobjedu, složit ćete se. Davor Viduka, briljantni
gitarist negdašnjih Kojota, a sad u službi Kawasaki 3P, na tonskoj je probi
izvukao prilično debeli kraj kad se urušio dio krova, ateriravši na njegovu
ruku. To je bio, ironično je reći, dobar znak, a ujedno je označio i kraj Hartere
kakvu smo poznavali. Naime, ne želeći više se upuštati u zdravstveni hazard
publike i izvođača, organizatori odlučuju izmjestiti događaj na novu lokaciju
zadržavajući staro ime. Možda je to u redu, tranzicijski period u kojem se
privikavamo daje nam osjećaj sigurnosti i udobnosti, oko cijelog festivala se
vrti orbita uobičajenog pozitivnog medijskog ugođaja, lokalni radiji rade sto
na sat, podrška dolazi i od tiska i sve se čini da je festival na dobrom putu
za oporavak. To se i potvrdilo protekli vikend, Torpedo je ispunio očekivanja,
izbor je vokalno instrumentalnih sastava bio korektan, posjeta nije razočarala
– bilo je pesimista koji su tvrdili da bi festival mogao ubuduće okupljati
šačicu fanatika poput onih lovaca na NLO-e u Roswellu – i izostao je građevinski
kolaps zgrade. Pa, dakle zašto onda ne već sljedeće izdanje festivala
jednostavno nazvati pravim imenom? Eksplozivnim,
rasprskavajućim, Whiteheadovim izumom?
Podijeli na društvenim mrežama