O the mravu i čovjeku

Bilo
je obično, toplo ljeto, možda sam i dehidrirao, Anthony je Kukuljan, kako mi se
službeno i predstavio na koncu ipak nikad konzumirani ritam gitarist mog bivšeg
sastava, imao na sebi, u propisanom duhu Svetog Grungea predimenzioniranu
crnu  majicu na Veliki sastav, dugu kosu,
traperice prošarane zakrpama i razborito prljave tenisice, starke dakako,
važećeg broja 42. Jest, sve je na njemu izgledalo malko veliko, ali kao da mu
je svaki komad odjeće visio s ugodnom dostojanstvenošću i ponosom. Tim susretom
započelo je naše dugogodišnje prijateljstvo, katkad prekidano zbog niza
okolnosti, obiteljskih obaveza, smjena u životnim ciklusima, radnim navikama, i
još koječemu nedovoljno uvjerljivim za povremena razmažena međusobna
ignoriranja. No, vrijeme je dobar frend onima koji se prepoznaju kao
prijatelji, pogotovo kad se isti bezrezervno ukazuju u trenucima neodlučnosti i
dvojbi oko pouzdavanja u vlastite instinkte.

Kad
smo konačno pažljivo poskidali zaštitne rukavice komunikacije, pristojnosti je
mjesto ustupilo staro povjerenje. Znate već kako to ide kad se skupljaju
generacije maturanata kad se malko okuraže čašicom pa nestaju zidovi opreza…
Iznenadila me Anthonyjeva ambicija prema ponovno uskrsloj iskri koja je počela
tinjati u njegovoj utrobi, pogotovo s obzirom na činjenicu da je svoju
rockersku karijeru temeljio na kratkom učešću u članstvu s grupom Pax Aeterna,
još tamo sredinom devedesetih. Najprije, izvjestio me kako je nabavio pravu
profesionalnu porta-snimalicu, 8-kanalnu, gdje će bilježiti svoje ideje. Jel me
zanima u perspektivi to poslušati, upitao je to bez znaka upitnika
samouvjereno. Hmmm, pa da, odgovorim jer nisam imao šta izgubiti osim par
minuta sa slušalicama na ušima. Naravno, nakon inicijalnih ugovornih obaveza
ništa se značajno nije zbivalo godinu dana. Naša su se druženja ipak nastavila
istom dinamikom, malo odlascima na koncerte ili na utakmice, dugačkim
razgovorima o svemu, ali ne i o botanici. A biznis je moja ahilova peta.
Neočekivano, stvarno neočekivano, jednu večer uslijedio je njegov poziv i
dolazak k meni.

U
rukama je držao prženi CD. Moja pretpostavka bila je novi, još mjesecima daleko
od objavljivanja, album Pearl Jam. Ali moje su se predrasude pokazale kao i
slučaju gitarskih estetika pogrešne. Nosač zvuka sadržavao je svega jednu
stvar. Autorsku, akustičnu, s puno zapomagajućih vokala koji su se poput
bezimenih leptira razletjeli mojim krvotokom. Da ne uginu prebrzo, pokrenuo sam
pjesmu još jednom, pa iznova. Nježna sitna stvorenja koja traže nešto opipljivo
prije negoli iščeznu u ništavilo, lepršaju nezaustavljivo! Skinuo sam sa sebe
islužene slušalice, vidljivo dirnut, stisnuo mu neodmjereno snažno ruku
onesposobivši ga za sljedećih nekoliko mjeseci pri ugađanju gitare. Vrlo smo
brzo postigli dogovor oko snimanja i produkcije debi albuma, koji je u izdanju
Dallas Records objavljen 2012. godine. ‘LP (Love&Pain)’ naišao je na lijepe
i afirmativne kritike domaćih novinara, a dospio je spletom okolnosti i u ruke
Eddieja Veddera, koji se još nije očitovao o kvaliteti albuma. Kantautorski
koncipiran, autobiografsko ispovjednog tona, akustičnog suzvučja, na trenutke
potresan i depresivan ipak umiruje i veseli neutralnog slušatelja. To je mjesto
gdje, umjetničkog imena, The Ant stanuje, koje ga određuje. Pomislio sam,
ukoliko ovako nastavi teško će održati intenzitet na sljedećem albumu!

No,
život je u krajnjem slučaju kao struja svijesti, ne slijedi rutinu, stvaraju se
rukavci, nastaju virovi, a te okolnosti umjetnici intuitivno znaju prepoznati
pa se brzo prilagođavaju novoj okolini, mijenjajući se, ponekad na bolje ili na
gore, neki postaju pijanci, neki mutikaše, a neki tek profesionalni dokoličari,
ovisno o ‘uspješnosti’ karijere. The Ant bira potpuno novi smjer – odbacuje
akustični predznak, nesigurni pogled ranjivog je prošlost, nelagodu pred
mikrofonom zamjenjuje gardom neustrašivog, a iza sebe postavlja još tri
muzičara, vrsna k tomu. Predstavlja se kao bend koji svojim novim stonerskim
zvukom gnječi pred sobom omamljenu i skamenjenu publiku! I dalje, međutim, ta je
zvučna slika topla, senzualna, snažna, nije lišena onog osjećaja da kradomice
promatrate dvoje ljubavnika u dubini šume kako dijele posljednje kapi vode koja
im daje novu snagu. Pitanje je da li zaista vrijeme vrijedi i teče normalnim
tijekom kad preslušavate ovakav album? Meni zasigurno ne.