Međutim, dok čeka ostale članove svog sastava
u garaži za početak probe, sjeda za bubnjeve. Tup-tap-tu-tu-ta-tu-tu, dobro mu
ide, pa kad je zagrebao u površinu ritmike, laća se i orgulja koje čekaju deset
prstiju da mu prosviraju tipke. Ah, super, tu je ko doma, nije daleko od
matične harmonike pa provježba lakšu dionicu Jona Lorda, skine po sluhu uvod od
Tarkusa, nakon čega zaključi da neće pjevat. Elvis Stanić, dok mine nekoliko
vremenskih jedinica, ništa ne ostavlja za sutra ili nekom drugom, grabi
naprijed i uči ubrzano sam. Možete ga locirati na Sri Lanki ili Peruu, Kini,
Engleskoj, a snimke koje ga prate pokrivaju gotovo cijelu kratku povijest
modernog doba, od kraja sedamdesetih do danas!

VS:
Dugo se znamo i malo sam kod kojeg muzičara osjetio toliku usredotočenost na
muziciranje i mir kojim odišeš. Očito si potpuno realiziran kao umjetnik?

ES: Uf, ovisi što misliš po
tom „realizacijom“, to ti mene fura na one „samorealizirajuće –
ostvarite-svoj-puni-potencijal- furke, i ako s te strane gledam, ne da nisam
realiziran, ni kao umjetnik, a daleko od toga tek kao čovjek… jednostavno
sviram, pišem i ne razmišljam puno o tome što mi je uloga u ovom velikom
teatru. Radim ono što najbolje znam, a imam sreću da od toga mogu i djelomično
plaćati mjesečne račune.

VS: Čini
mi se da ti vlastita kreativnost ne dopušta vrijeme za godišnji odmor?

ES: Pa to je nešto od čega se
ne bježi, ni na godišnji. Bilo kuda, gitara svuda (ili, da budemo suvremeni,
laptop, kjubejs i sibelius). Neki najbolji momenti dogode se baš tad kad ne
očekuješ – u busu za La Paz, lutajući po Marakeshu, na Učke…

VS:
Kad si pristupio prvom bendu i što si tamo svirao? Jesu li te članovi koje se
ondje zatekao ograničavali ili naprotiv oslabađali?

ES: „Ery“ blues band je bio
pravo „ostvarenje“ svega onoga što sam htio, a do tad nisam imao s kim. Ja sam
došao iz harmonikaškog – klasičnog miljea, kojeg mi je u to vrijeme, s tim
godinama (14) bilo stvarno dosta, i htio sam rokat po gitari, u međuvremenu
(par godina) sam to onako „auto-didaktički“ odradio, naučio svirat, počeo
skidat Kingove, Claptona, Mayala, Hendrixa… I trebalo je to negdje odsvirat.
Igor Kostelac, Robert Župec, kasnije Darko Furlan i Željko Jerolimov su bili „brothers in arms“ u bluesu, blues-rocku
i sličnim stvarima koje smo svirali.

VS:
Nedavno je Radio Rijeka objavila sveobuhvatnu kompilaciju na kojoj je konačno
predstavljena snimka Linije 32, benda koji si predvodio početkom osamdesetih.
Kakav imaš odnos prema tom vremenu, snimanju prvih demosa, koncertnim
nastupima?


LINIJA 32, foto Romano Grozic

ES: Linija 32 je korak dalje u
razvoju glazbenog ukusa, ona je počela kao jazz-rock suradnja između mene i
Tolje (Van Bethoven). U međuvremenu sam lagano ušetao u jazz-rock teren, Jeff
Beck i McLaughlin su tu presudili, a Davor Tolja je sve to već negdje znao.
Kako smo se znali još od „Vrijeme i Zemlja“ faze, eto, dogovorili smo se da
zajedno nešto pokušamo. Kako je tada u Rijeci krenuo new wave, s milijun
punkera i žestokih malih bandova, mi smo skliznuli prema Stingu – odnosno –
prema „Policeu“. To nam je stilski pasalo, bilo je dovoljno zeznuto da to drugi
nisu baš tako mogli svirat, a bilo je i publike koja se furala na takvu muziku.
To je vrijeme kad se putovalo bez granica i pameti, sada bih rekao, danas u
Subotici, sutra u Rijeci, dan poslije u Beogradu, Sarajevu, dan za danom… i
to vlakovima, busevima, s čestim spavanjima po kolodvorima…to mogu podnijeti
samo određene godine. Ali, tako se kalio čelik.

VS:
Tko ti je bio uzor, role-model, tijekom učenja gitare?

ES: Svako pomalo. Od svakog
bih uzeo nešto. Hendrix zbog energije, sounda i „drugačijosti“, Clapton zbog
mira, B.B. King zbog dubine i korijena, Beck zbog širenja granica, McLaughlin
zbog sumanute tehnike, De Lucia zbog poezije, Metheny ne zbog beskrajnog znanja,
nego zbog beskrajne i duboke, gotovo mistične  lirike, Stern zbog humora, itd, itd…

VS:
Solo dionica zabilježena na snimci Voli me još ovu noć, grupe Denis&Denis,
jedan je od najuzbudljivijih trenutaka u domaćem rocku. Jesi li puno radio na njoj
ili je naprosto izašla iz tebe dok si paralelno pratio šahovski meč?

ES: To je rezultat slučajnog,
isprve „ajmo probat pa da vidimo“, takea i jedne hand-made drive pedale, koja
se satojala od hrpe žica i otpornika u bijelom najlonu, iz kojeg su virila dva
ženska jacka, jedan input i jedan output. Nekad je to radilo, nekad ne.
Napravio mi ju je frend iz škole, po nacrtu iz knjige „elektroničke skice za
mlade“, to je bilo na kraju, pod „fuzz efekat za izobličenje zvuka“, ali je on
nešto zeznuo, pa nije ispao fuzz, nego lagani drive, u to vrijeme potpuno
nezanimljiv ikome. No, odradili smo posao čini se na opće zadovoljstvo.

VS:
Ubrzo postaješ stalnim članom Denisa, no to ne udovoljava tvojim ambicijama, pa
si pozvan svirati na Balaševićevom albumu. To je krajem osamdesetih bio skok od
nekoliko svjetlosnih godina za mladog muzičara poput tebe, nije li tako?

ES: U vojsci u Puli, nakon što
me je čuo da sviram, prišao mi je Aleksandar Kravić-Caki, fenomenalni basist
(tada u Meta-Sekciji, suludom Novosadskom jazz rock bandu), a prije toga je
svirao s Đoletom. Upoznali smo se, postali i ostali do dan danas najbolji
prijatelji, a kad je Đole par godina nakon Pule tražio zamjenu za Josipa
Bočeka, Caki mu je preporučio mene. Došao sam na prvu svirku, skinuo 40-tak
stvari, ponudio nekoliko verzija od svake, i – prošao. Od ’83-’92 smo svirali
zajedno, i to je bio, rekao bih, najznačajniji formativni period u mom životu.
Ne samo zato jer sam svirao s Đoletom, već stoga što sam uz Duju (Aleksandar
Dujin) naučio užasno puno o jazzu – Duja je tada završio Jazz Akademiju u Beču.
On je taj uz kojeg sam defacto počeo svirati jazz i koji me uveo u „male tajne
velikih muzičara“. Osim toga, u bandu se izredala plejada vrhunskih (mahom
jazzera) muzičara, od kojih sam doista učio strašno brzo i puno. A btw, uz mene
je učio i još jedan Riječanin – kada je Hatika (bubnjar) otišao iz banda, ja
sam predložio drugog (tada) mladog talenta za band – Tončija Grabušića, koji je
također ostao na bedemu do kraja i s kojim sam prošao zbilja toliko da ne bi
stalo u ovaj interwiew… U svakom slučaju, tnx Kiki, Duja, Neša, Caki,
Hatika…

VS: I
jako se dobro sjećam s kakvim je entuzijazmom Balašević pričao o tebi,
prisvajajući si čak i ‘otkrivanje’ fantastičnog gitariste…

ES: A, da…ma, Đole je
totalno talentirani tip, pomaknut, u svakom pogledu, ne samo što piše najbolju
poeziju u glazbi, nego čuje sve – i ako mu netko može odsvirati ono što on čuje
u glavi, tada je to dobitna kombinacija. Mi smo proveli noći i noći u studiju,
ili kod njega doma, svirajući njegove stvari, ne onako kako je to on mogao,
nego kako je htio – a Duja i ja bi to upakirali onako kako je trebalo
zazvučati. Rezultat su „Tri posleratna druga“, „Marim ja“ i stotine i stotine
koncerata…

VS:
Još jednu stvar svakako moramo ‘raspetljati’. U studenom 1989. Billy Cobham je
gostovao u Palachu, ondje je trebao održati ‘workshop’ s lokalnim bubnjarima,
no sve se malko otelo kontroli, pa je događaj evoluirao u ‘koncert’. S Henryjem
Radanovićem na basu, otprašili ste, kao trio, napeti jam session. Uputi nas u
cijelu zgodu, pliz!

ES:  Ajoj. Iako je to za CV super, cijela ta priča
je meni malo neurotična… Naime, „The Billy Cobham Workshop Tour“ je tada
organizirao „Techno Music Shop“ iz Trsta. I to je trebao biti klasičan bubnjarski
workshop, poput onih danas u Grožnjanu, Steve Gadd, Railey, i to… Međutim
kako je tada Juga bila gladna za „zvijezdama iz inostranstva“, a Cobham je,
naravno legenda, u Palach nisu došli bubnjari, njih desetak, koliko se
očekivalo, nego oko tisuću naguranih i stisnutih znatiželjnika koji su došli
čut Cobhama kako piči. Greška u startu. I sad, kad je organizator vidio da od
workshopa neće bit ništa, ad hoc se tražilo nekog, bilo kog, tko može nešto s
njim odjamat. I naravno, meni doma
zvoni telefon, zove me frend i kaže:“čuj, biš došao nešto odpičit s Kobamom,
evo ga u Rijeci u Palahu, pa nemamo baš koga da nešto s njim odpiči, ae nešto“.
Ja reko aha, ajbok. I onda Darko (Furlan) opet zove i skužim da je situacija
možda stvarna, i ako je zaista stvarna, onda sam tek u gabuli. Enivej, brzo
zovi Henrija, on se isto raspao kad je skužio da nije šega, i eto nas u Palachu,
jedva smo uspijeli proć od mase. Na stageu beskonačni bubanj (845 elemenata) i
sumanuti Cobham ubija. I mi bi se kao trebali popet na stage … I popeli se.
Čovjek potpuno zbunjen, nakon upoznavanja kaže:

C: „Is everybody here the drummer? Is
there so many drummers here in Rijeka?“

Ja: Ma nisu to baš sve samo bubnjari, ali
ima ih, ima…

C: “Why don’t they ask me anything?“

Ja: Malo su sramežljivi tu u Rijeci i
to…

C: “So let’s play something then, to brake
the ice“.

I tako je krenuo „Stratus“,
što je tad bila, uz „Red Barona“ jedina Cobhamova stvar koju sam znao, onako, otprilike.
Ajde, kako je da je ispalo, čovjek se lijepo zahvalio na „sharing the stage“,
ali mu je  i dalje ostala nepoznanica
gdje su bubnjari, i zašto nitko nema palice i pad za vježbanje. Cijela priča je
bila preuranjena bar 20tak godina, ali kao iskustvo izvrsna.

VS:
Već prije tog vrijednog podatka za tvoj vlastiti CV, dakle svirka s jednim od
najboljih bubnjara iz žanra jazz rocka, počeo si napuštati skučeni prostor
rocka i popa, okrećući se jazzu. Kako si ‘progledao’?

ES: Logično, poslije bluesa
jedini mogući put je u jazz. A jazz je dovoljno širok, i stilski i kreativno da
čovjek može tim krajevima tumarati beskrajno, i stalno pronalaziti nešto drugo,
drukčije, novo. Jazz je samo jezik, kojim pričamo muziku. Muzika je beskrajna i
bezlična.

VS:
Svi koji su imali sreće raditi s tobom opisuju te kao jednostavnog, iznimno
talentiranog glazbenika, multiinstrumentalistu, čovjeka koji sve radi
obeshrabrujućom lakoćom, jednom riječju – genijalca! Ponekad navučeš, da li
zbog svih navedenih osobina, na sebe i ljude s kojima baš i ne želiš suradnju
no kao profesionalac, sve odrađuješ. Da li takva iskustva na tebe djeluju
iscrpljujuće i pomalo zastrašujuće, demotivirajuće? Kako su u tom slučaju rješavaš
stresa?

ES: Da, ima i takvih
situacija, rekao bih vremenom sve više. No, imam sreću što živim na padinama
Učke, što me zdravlje još uvijek služi toliko da mogu ili na Mtb ili sa svojim
„malim“, 70-kilogramskim Newfoundlanderom zbrisat i izgubit se po Učki, i
puniti baterije kad god poželim. To su nemjerljive prednosti u odnosu na
gradski život, otvorena priroda me doslovno drži u normali i održava vitalne
funkcije. Osim toga, kad god mogu, a nije posao, zbrišem s Tanjom što dalje, i
što duže. Obično jednom godišnje, na soprotnu stranu zemaljske kugle. Naravno,
uvijek u prirodu, na brda, jezera, oceane…rekli bi „po modernu“ active
outdoor vacation.

VS:
Ako se ne varam tvoj je debitantski produkcijski posao bio album Voxin’, pulske
grupe Spoons. Iako je bilo davno, a taj album nosi na sebi težinu garažnog
remek djela u bivšoj državi, kako je teklo snimanje? Pitanje je naime svojevrsni
hommage odnedavna pokojnom sjajnom pjevaču Brunettu Subiottu…

ES: Romeo je bio samnom na
faxu, i baš smo si bili dobri (još uvijek smo, naravno). Ja sam skužio
otprilike što to on hoće i kako bi to trebalo zvučati. Moram priznat da je u
početku bila malo borba sa studijem u Radio Puli, koji je po defaultu bio
naštelan na ušminkanu pop produkciju, pa dok se postavio setup za grezi sound
kakav im je trebao…no, dobilo se koliko se moglo, u svakom slučaju totalno
drukčije od tadašnje mainstream produkcije 80tih, ja to danas zovem „Kejdžagugu
epoha“…

VS: Od
druge polovine devedesetih konačno si se okuražio okupiti vlastiti jazz sastav,
te objavio fantastični album Terra Sacra. Čini mi se da je to bila prekretnica
u tvojoj karijeri, nije li?

ES: Je. Prije svega u smislu
novih stvari koje su mahom nastale u Americi, tijekom studija. U to vrijeme, to
je bilo nešto drugo, jazz kakav nije nitko drugi svirao, kakvog do tad nije ni
bilo, ako to uopće možemo svrstati pod jazz…

VS:
Potom si, kao producent, koautor, muzičar dugo radio s Putokazima? Istraživao
si teren etno izričaja, kombinirao s new age elektronikom?

ES: Logični razvoj priče,
world jazz je tada nastajao, definirao svoj globalni, univerzalni glazbeni
jezik, osim toga devedesete i  početak
novog milenija su obećavale puno, kako u glazbi tako i u usponu kulturnih
vrijednosti, BDP-ova i svega ostalog što je svaralo određenu sliku o novom
mileniju, novom dobu. U tom miljeu su stvarani Putokazi, projekt iz
najsretnijeg doba. Opća svjetska pozitiva i dobre vibracije, koje su se,
nažalost, raspale kao kula od karata 2008 godine… i rastvaraju se i dalje,
sve do danas.

VS:
Sva su vrata odjednom bila otvorena za tebe – suradnje su se same ostvarivale.
Navedi nam neke na koje si posebno ponosan, ili barem one koje su te na neki
način odredile kao glazbenika koji postaje nezaobilaznim u stvaranju hit
albuma?

ES: Suradnja s Gilbertom
Gilom, makar samo na jednom koncertu, i potpuno nevezanom sessionu u lobiju
hotela posebno me drži u pozitivi, jer sam stekao glazbenog prijatelja za čitav
život i čovjeka koji vidi glazbu na sličan ili identičan način. Osim toga, na
našoj sceni, suradnja s Josipom Lisac nešto je potpuno drugo od uobičajenih
diskografskih relacija… s Josipom mogu satima razgovarati o glazbi, i to na
način ljudi koji sve što rade rade samo zbog glazbe, i za glazbu. Josipa je
zaista beskompromisna, a i ja sam na sličnom tracku. Oliver, s druge strane, je
nešto potpuno drugačije… čovjek, ili bolje rečeno, čovjek od mora, koji svoju
glazbu doslovno živi – svaki njegov stih i svaka nota je prije svega proživljena
i doživljena, pa tek onda uglazbljena. I ovdje namjerno nikad ne ulazim u stilske
priče, u glazbene žanrove. Meni je potpuno svejedno o kojem se žanru u muzici
radi. Bitna i jedina bitna je energija i kreativnost, ono što stoji iza nota,
stihova i aranžmana. Ono što ostane kad glazba utihne.

VS:
Čini mi se da bi ovaj razgovor mogao potrajati do kraja siječnja 2021., a da ne
bismo uspjeli zahvatiti sve tvoje aktivnosti. Stoga, reci mi kako stižeš biti i
direktorom Liburnia jazz festivala, nastupati na njemu, koordinirati sve
izvođače, tražiti sponzore, organizirati sessione muzičara koji se nikada prije
nisu vidjeli?

ES: Ne stignem. Sto stvari mi
uvijek ostaje u zraku i iako se sa strane čini da sve to klapa kao po loju, ja
se osjećam užasno neorganiziran i rastrgan sa sto strana. Čini mi se da se pola
toga događa čistom slučajnošću, samo od sebe. Ono, kad je frka, tipa – u istom
mjesecu je Festival, čekaju me u studiju tri produkcije (deadline je prošao
jučer), svirke u Scarborou (UK) s Andreom i druga u Dubrovniku (ESG), treba
dogovorit uvjete za headlinere, Njufi mora kod veterinara, ja dovršavam svoj
projekt, hoteli pitaju za raspored programa po terasama, sponzor br.2 prebacio
termin sastanka, novi zakon o udrugama promijenjen, ministarstvo traži podatke
o… E, kad je tako, onda se samo prebacim u auto-pilot funkciju i sve se
nekako vrti “ispred mene“. Dosta somnabulno, ali funkcionira, bar do sad.

ES:
Kratka digresija –  navedi nam naziv
posljednje knjige koju si pročitao i barem dva argumenta zbog čega bi je netko
od naših čitatelja morao poželjeti držati u rukama?

ES: George Russel: „Lydian
Chromatic Concept of Tonal Organisation“. Nijedan argument za čitanje ove
knjige, osim ako imate mazohističku notu ličnosti, pa vas zanimaju suvremeni
glazbeni teorijski koncepti i zašto je zvuk organiziran u skladu s parnim harmonicima.

VS:
Neizbježno pitanje – kad ćeš konačno snimiti svoju rock ploču?!

ES: Kad se konstelacije
poslože u pravom azimutu. I ja bi to volio znati…što prije, ako

VS:
Još sam te htio priupitati za Berkley, nagrade koje te ne mimoilaze, londonske
nastupe, gostovanja i suradnje kojima se ne vidi kraja…, ali ću te za kraj
zamoliti za preporuku čitateljima portala – navedi izvođača koji te je potpuno
izbacio iz cipela u posljednjih godinu 
dana!

ES: Bez dileme. Jacob Collier.
Kraj.

Kalendar događanja

Skip to content