Pa, bome, ako mene pitate Riječani su prvi u rovovskim bitkama ove vrste. Izdavanje albuma u osamdesetima bio je pravi pothvat, baš kao i u prvim godinama sljedeće dekade. Mnogi nisu željeli odustajati od misije ni pod koju cijenu, gurali su svoju ambiciju možda i preko granica mogućnosti. Htjelo se time, katkad, dokazati i da si pravo muško obdaren ženskom prodornom i preciznom intuicijom. I lukavstvom, pa da.
Takvim osobinama na sebe se, što se okoline tiče, prizivao: a) podsmijeh; b) odvraćanje pogleda i c) uklanjanje s puta. A kad se u konačnici do svega uspjelo doći, postavljen je novi kriterij – snimanje LIVE albuma! Ništa nije bilo toliko važno kao taj najgrublji iskaz rock energije, električnost i kompaktnost benda zabilježiti na svom vrhuncu! Prije toga, ipak, morali su se steći i neki osnovni operativni uvjeti – adekvatan koncertni prostor + kvalitetan snimalački set + tim koji barata tehnikom = uspješan komercijalni tržišni konkurentni proizvod.
Grupi FIT trebalo je sedamnaest godina da se usude. Ponovno započeti vježbati, skinuti sa sebe ruzinu, pogoditi onu istu kemiju koja ih je krasila početkom devedesetih godina kad su naprasno prekinuli s postojanjem otisnuvši se u svijet nejasne budućnosti. Jasno, sam start okupljanja protjecao je očekivano konfuzno i pun kontroverzi. Originalni basist i tekstopisac, Miro Tešević, nije bio oduševljen idejom, pa su ostala trojica angažirali za to prazno mjesto dugogodišnjeg prijatelja, bivšeg člana Dr. Steel, Davora Vučetića. No, nakon kraćeg perioda probi u toj inačici FITa, odlučni da se pojave u ONOJ postavi, Zorko, Bajo i Siniša nagovaraju Mirota nek dođe i proba. A onda su se vratili na velika vrata – spektakularni come back nastup bio je dogovoren za 3. listopada 2008. Oprezno se pristupilo i možebitnom snimanju događaja pa ako bude ok da ga se, predložio je Fox ispred svoje diskografske kuće, i objavi. Hmm, glasio je početni entuzijazam članova. No, kako je kvartet sve više ulazio u onu svoju glasovitu formu od nekada, dvojbe su se počele razilaziti kao magla pred naletima udara bure. I doista, večer u klubu Stereo bila je za pamćenje! Odavno se nisu tako glasno i strasno orili stihovi pjesama svih, ili barem devedeset i tri posto, nazočnih Mačke, Rijeke, Zaboravit ću sve, Telefona! CD objavljen netom nakon toga zabilježio je atmosferu u autentičnom stilu, Live uz Rijeku je vratio na nekoliko godina FIT na koncertne daske širom terene ex Juge. Njihova je sudbina trenutno neizvjesna iako su nakon posljednjeg studijskog albuma ‘2011’ imali nekoliko nastupa.
Prostor Stereo kluba poslužio je još dva puta za snimanje živih albuma: prvi je ujedno bio jedan od
komercijalno najvećih domaćih live pothvata – inventivno nazvan Live in Rijeka, grupu Belfast Food je lansirao u sam vrh hrvatskog mainstreama s irskim folk rock ozračjem! Duhovito
naznačeno na omotu kako je materijal sniman na hrvatski i irski Uskrs, 30.ožujka 1997., album je skup obrada tradicionalnih pjesama sa Zelenog otoka, ali i nekoliko klasika Pougesa poput: If I Should Fall from Grace with God, Streams of Whiskey, A Rainy Night in Soho. Dakako, ono što je bilo ključno za katapultiranje Belfasta u sam vrh domaćih top lista i koncertnih prostora bio
je singl – Šporki Stari grad/Dirty Old town. Pjesma postaje ne samo prepoznatljivi amblem benda nego i brand među lokal patriotima! A opet, moj osobni favorit CDa koji je objavio zagrebački KondorComm, jest Dylanov besmrtni hit Like A Rolling Stone! To morate čuti!
Snimanje te produkciju sljedećeg albuma (trećeg u nizu kronološki) snimljenog u Stereu u potpunosti sam preuzeo na sebe. Radi se o živim tonskim zapisima dvaju koncerata održanih
29. i 30. svibnja 2009 godine, Urbana & 4, a povod je bila promocija aktualnog friško objavljenog albuma, Hello. Budući je singl Magnet bio u eteru tek nekoliko dana možda se i očekivala doza
suzdržanosti kod publike, no to uopće nije bio slučaj s ovim nastupima. Što se da čuti iz album naziva No Mix! No Sex!, realiziranog u Croatia Records sljedeće godine. Od dvodnevnog koncertnog partijanja, u studiju s Matejom Zecom, pažljivo sam probrao najuspješnije izvedbe pjesama, te se vodeći jednostavnom devizom no overdubs, no compromise!, došli smo do jedanaest fantastičnih pjesama koje su pokrile sve periode Urbanova dotadašnjeg solo rada – od Otrovne kiše do posljednje spomenutog Hello. K tomu, čak četiri su pjesme s potonjeg naslova našla svoje mjesto na albumu, što i nije bilo neobično budući su te stvari kod benda pokazale se izrazito nadahnutima za svirku. No, dakako ondje ima ostalih klasika: Odlučio sam da te volim, Astronaut, Ruke, Spelujem ti ispriku, Nuclear baby. S ovim albumom Urban, koji se također okušao i kao autor cjelokupnog omota, se ujedno i pozdravio s dotadašnjim izdavačem.
Riječki rock movement svoje korijene vuče najvećim dijelom iz jednog kluba – Palacha. Bilo da se on službeno nekoliko godina zvao Ivo Lola Ribar ili nekako treće, svima nama uvijek je predstavljao onog češkog studenta kamikazu piromana! Ondje se razmjenjivalo nove ploče, dolazilo glupirati, folirat, prodavat bendovsku maglu, okupljat članove za stvarne grupe, ogovarati DJa kako jedva da zna izgovoriti vlastito ime a kamoli Einsturzende Neubauten, pokušavalo se prodavati modu po uzoru na Malcolma McLarena i Viviane Westwood – odjeća izbušena cigaretama, rasparana i neuredna te pokrpana zihericama, privlačiti pažnju na sebe kako god se znalo i umjelo. No, to je većinom uspjelo onima koji su se uspješno otisnuli i dokazali na koncertnom terenu kluba. Zanimljivo, iako odličan akustički prostor, s dobrim predispozicijama za kontrolirane uvjete snimanja, iz sebe je istisnuo tek dva (2) cijela živa albuma. I još možda petinu jednog drugog obimnijeg.
LET3 je tijekom sezone 95/96 bio izuzetno koncertno aktivan, te u punoj ratnoj spremi, ‘udebljan’ s čak tri gitare – Mikijevom, Klasovom i Orijenovom, dok je za bubnjevima, neposredno pred odlazak u Urbanovu Četvorku, sjedio Bradaschia. Masteri ceremonije su, kao i uvijek, od samog utemeljenja benda, Prlja i Mrle, intuitivni vođe i fantastični showmeni/frontmeni. Album nevinog naziva Živi i odlijepi (ispod čega je, kad se ta naljepnica odstrani, stajao – a što drugo doli – kurac), savršeno je zaokružio i zaključio (što se tada niti izbliza nije dalo naslutiti) cijelu jednu fazu
LET3, započetu s debijem Two Dogs Fuckin’, nastavljenu s El Desperadom, te okončanu zadnjim albumom trilogije, Peaceom. Dvostruki album sadrži gotovo dva maratonska sata svirki snimanih u Zagrebu, Ljubljani i, naravno, Rijeci, u Palachu. Nejasno je iz navedenih podataka, međutim, precizno izolirati koje su točno pjesme doista ondje snimane, no moja je pretpostavka da je npr. Sam u vodi predivna za takav mali idealni klupski prostor. Ali niti ostale stvari nisu loši konkurenti: Hahaha, Ne trebam te, Droga, Fuck Famiglia ili U rupi od smole… Album je promoviran ekskluzivno na ondašnjem Art&Music Festivalu, u Puli, 1996. godine i naišao je promptno na ogromnu podršku kritike. Uvjerite se i sami zašto ukoliko uspijete pronaći još poneki primjerak albuma. Dvanaest
godina kasnije – u pravilnom zodijačkom slijedu – LET3 objavljuje, opet za Dallas Records, parnjak albumu. Ovog puta je na redu DVD izdanje, tzv Bombonijera (jedno od najvećih dizajnerskih dostignuća na ovim prostorima ikad – by Mladen Stipanović), naziva Živa pička, najvećim
dijelom snimano na nastupu na Harteri, 14. lipnja 2007. Briljantna izvedba, još atraktivnije izdanje kojeg se ne bi posramio niti Pink Floyd!
Upravo svjedočimo ponovnom okupljanju grupe Grad. Povod je trideseta obljetnica nastanka ovog omiljenog riječkog sastava. Na svoj 20. rođendan, 29. prosinca 2005, sebi su poželjeli snimiti live album na kojem će konačno zabilježiti sve svoje uspješnice, porazbacane po raznim – i tada već
– nedostupnim izdanjima, te ih objediniti i ponuditi vjernoj publici. I zaista, ondje su sve stvari koje su obilježile status Grada – od Ima li nešto, do Riječi, Vodi me i predivne Eni, ništa ne nedostaje, štoviše, kako se oduvijek radilo o vrlo pokretnom bendu, ovim živim zapisima, njih ravno sedamnaest, dodalo se još i tri sasvim nove studijske pjesme! Sve fotografije u bogatoj knjižici djelo su Damira Krizmanića Krize, starog Gradovog suradnika i znanca, a zvuk je zabilježio svojim pokretnim studijom Predrag Trpkov, dok je konačni miks albuma Grad – Palach uživo, napravio Mario Juničić u studiju Garaža. Zanimljivost ovog albuma je da je distribuiran, u izdanju Dallas Records, preko Novog Lista, uz nevjerojatno pristupačnu i simboličnu cijenu od svega 39.-kuna! Potez za pamćenje!
Posljednji, iako kronologijom prvi, album snimljen u klubu je Blagdan Banda, ironičnog naziva
zbog onodobne neizvjesne sudbine budućnosti prostora, Palach’s Not Dead! Iako smo se okupili isključivo radi vlastite razonode i zbog povremenih potreba kluba da se ima jedan rezident sastav, a na inicijativu voditelja kluba Tonija Tibljaša, ponudu o snimanju živog albuma prihvatili smo s velikim entuzijazmom. Uvjeti su, istina, bili pomalo gerilski – radilo se o jedva osam dostupnih kanala na jednom od Adat snimača – no sve se ekonimičnm raspodjelom po postojećim instrumentima uspjelo realizirati. Najviše patnje je pretrpio Tibljašev set bubnjeva, pa je od mogućih 43 elemenata sve reducirano na: doboš, kasu, indijanu, te fuš i ride činelu. Suma = tri kanala! Od dva sata materijala koje smo odsvirali 29. prosinca 1995., probrao sam petnaest
solidnih izvedbi klasika koje su nas formirale u najranijoj mladosti – od Briljantin uspješnice You’re the One that I Want, do Stoogesa, Beatlesa, Pistolsa i Neil Younga. Kao poseban gost tu se večer s nama na bini našao i Valter Kocijančić u izvedbi Parafove Rijeke. Iako je pri kraju, od intenziteta i uzbuđenja, pjesme počupao kabel iz mikrofona, Valter nije skrivao veselje kad ga je ukopčao natrag Igor Sušanj, pa je naprosto podviknuo ‘To! Idemo!’ u pjevački instrument što je ostalo, srećom, netaknuto na snimci. Dugo smo vremena mozgali tko bi bio dovoljno provokativan izraditi nam omot za album, a kad je Želimir Gržančić predložio cara hrvatskog stripa, Dubravka Matakovića, dvojbi uopće nije bilo mjesta! Rukom crtani originali prednje i stražnje strane
omota i danas se čuvaju u uredu Idisa Turata.
Bonus track za znatiželjne:
Zamišljen u početku kao celebracija besmrtnog Ri Rock festivala, u režiji Simona Dejhalle, 25. izdanje ove manifestacije odlučilo se i snimati. Mjesto održavanja: Dvorana Mladosti, datum: 13. prosinca 2003. Dvorana je tu večer bila ispunjena do krova. Nije se dalo disati, no od toga nijednom od izvođača nije bilo loše. Kako bi se oživjelo nešto od slavne prošlosti, a ne nužno uskrsnuti i nepostojeće mrtve grupe, Rival bend je na sebe preuzeo ri rock pjesmaricu, te pozvati frontmene bivših sastava da uz njih otpjevaju nešto iz svog slavnog repertoara. Valter Kocijančić briljirao je u Rijeci i Hit temi (Anka), Bajo je podsjetio na FIT s Mačkom i Zaboravit ću sve, Nina je bila nezaustavljiva i mlada uz Samu i Tako lako (gdje su joj se pridružile i ENI), Leo je mnogima navlažio oči s nadahnutom izvedbom Ogledala su oko mene, a cijelu je stvar zaključio Vjeran
pas i to u neobičnoj duet izvedbi Ane Kabalin iz Metrobolika i Kristijana Ćoze iz Mandrilla.
Na ovom iznimnom koncertu svoje su mjesto imali LET3, Urban&4, Grad, Grč, Belan i Fiumens, ENI kao gošće Leta, te ponovno okupljeni Laufer. Materijal s ovog albuma miksan je u potpunosti u Amsterdamu kod Zlaje (ex SCH), a CD je objavio Dallas Records, i to uz distribuciju Novog lista,
čiju je realizaciju blagoslovio onodobni glavni urednik, Denis Romac. Dijelovi s ovog iznimnog koncerta zabilježeni su na dokumentarcu Ritam rock plemena (link: od 26’44” do 27’30”).
Podijeli na društvenim mrežama