Turizam je stigao na Preluk usporedno sa završnim poglavljem lova na tune u toj uvali, pa se može reći kako je rođen u trenucima umiranja njezine tunolovke, koja se tu uzdizala nad morem nevjerojatnih pet stotina godina.
I teško da je u tom bilo iznenađenja. Broj tuna u Kvarnerskom zaljevu počeo se kretati silaznom putanjom, nasuprot broju pristižućih turista, što je ovdašnje planere potaknulo da uvalu između Rijeke i Voloskog počnu promatrati drukčijim pogledom od dotad uobičajenog. Prelučko okruženje je krenulo korak po korak u nametanje nove igre, na što u prvoj polovici pedesetih upućivale raznovrsne informacije, iz čijeg mnoštva izvlačimo dvije znakovite.
Prva vodi u siječanj 1953. godine, kada je riječki inženjer Enzo Lorenzetti izložio viziju Preluka kao sportskog parka. Prema njegovu rješenju, taj bi sportski park uključivao stadion s terenom za nogomet, atletiku, motorističku stazu, velodrom i četiri igrališta za tenis, dva igrališta za odbojku, dva igrališta za košarku, 50-metarski bazne za plivanje sa svlačionicom, spremište jedrilica i veslačko spremište. Mjesta se ujedno našlo za hotel, parkiralište i garaže za automobile, stazu za autotrke, pristanište za brodove, gat, valobran, te natkrivene tribine i tribine za autotrke, koji mogu primiti nekoliko desetaka tisuća gledatelja. Hotel se uzdizao na devet katova, s dva bočna dodatka, u kojima bi funkcionirali restoran i tzv. društvene prostorije. Gdje su i kako svi ti objekti bili na lokaciji raspoređeni, vidljivo je i iz ilustracije u prilogu.
Da Lorenzettijeva vizija Preluka nije bez uporišta, potvrdilo je pokazivanje zanimanja za nju više ovdašnjih sportskih društava, primjerice Auto-moto društva Rijeka, koje je već krenulo u pripremu motociklističke staze, s njime i Biciklističkog kluba Rijeka, koje je našlo sebe u prijedlogu izgradnje velodroma.
Nedugo nakon lansiranja toga prijedloga, travnja 1953. godine, završen je rad na prvomu domaćem poratnom turističkom filmu, nazvanom lapidarno Opatija. Namijenjen stranim gostima, dokumentarac je usmjerio objektiv prema čarima tog austrougarskog ljetovališta, opisujući ih na engleskom, njemačkom i francuskom jeziku. Redateljske poslove obavio je Krsto Petanjek. Opatija je turistički hitala naprijed, bilo je logično očekivati kako je uvlačenje Preluka u turistička priču samo pitanje vremena.
Pogotovo što je zaravan bivšega kamenoloma – koji je zaživio nakratko početkom 20. stoljeća da bi se dobilo kamenu građu za saniranje operativnih obala riječke luke – upravo u to vrijeme počela pokazivati znakove prisutnosti nekih novih, dotad nepoznatih korisnika. Već oko 1950. godine strani su i domaći turisti primijetili oveću ravnu površinu neposredno uz prelučku cestu i zaključili kako je odličan izbor za podizanje šatora na nekoliko koraka od mora. Blizina Rijeke, Opatije, željezničke postaje Matulji, te lijep pogled na more i Učku na to su se samo nadovezali. Potpuna neuređenost terena nije ih spriječila u kampiranju.
To nije ostalo nezamijećeno u glavama nadležnih. Posjet lokaciji i pregled terena usred ljetne sezone 1954. odveo je predstavnike Narodnog odbora, Sanitarne inspekcije i Urbanističkog instituta zaključku da se na Preluku kampira kako ne dolikuje turističkom području i gradovima poput Rijeke i Opatije. Posebno je neugodnim ocijenjeno pomanjkanje sanitarnih objekata, što je dovelo do onečišćavanja okolnog terena. Uvažavajući činjenicu kako je Preluk izrastao u automobilističko-motociklističku trkaću stazu, dakle u neku vrstu sportskog objekta, rješenje je potraženo u zamisli da se uređenje kampa poveže s programom uređenja toga predjela za fiskulturne potrebe.
Izrada projekta za kamp povjerena je riječkom Urbanističkom institutu, a on se smjesta prihvatio posla. Idejni projekt potpisala je arhitektica Mira Ružić, koja je u radnoj biografiji imala izrađen projekt kampa u Mošćeničkoj Dragi. Njezin je plan govorio o pošumljavanju prostora kampa i ograđivanju živicom. Pored ulaza u kamp smjestila je kućicu čuvara s trijemom za bicikle i motocikle, također površinu za parkiranje automobila. U drugom se objektu našla garderoba s praonicama i tuševima, a toaleti su bili u trećem objektu. Za podizanje šatora predviđene su pojedinačne zone, kao i za parkiranje kamp kućica koje su dovozili automobili. Postavilo bi se kanalizaciju, vodovodne instalacije i električnu rasvjetu, da sve bude nalik suvremeno uređenom turističkom prostoru.
Kako to u nas počesto biva, od projekta do realizacije protekne podosta vremena, pa su radovi ozbiljnije krenuli tek pet godina potom, početkom 1959. godine. Kamp je otvoren 10. lipnja, uoči turističke sezone, kao objekt o čijem uređenju zajednički brinu Automoto društvo Preluk iz Rijeke i Matulji. Prvi gosti novouređenog objekta zauzeli su pozicije i prije završetka zadnjih radova, što je samo dodatno potvrdilo koliko je lokacija turistički privlačna. Takva je ostala do danas, unatoč svim upitnicima vezanim za praćenje aktualnih standarda u kamping turizmu, zbog čega Preluk već duže vrijeme iznova vapi za preispitivanjem vlastitoga turističkog profila. Točno 60 godina nakon službenog otvaranja kampa. Je li tim upitnicima konačno došlo razrješenje, pitanje je na koje se ovih dana najavljuje odgovor, pa u to ime pokažimo još mrvu strpljenja.
Podijeli na društvenim mrežama