Osjećao sam se stvarno kao petnaestogodišnjak i na sve samo kimao glavom potvrdno. Oko doba predviđenog za ručak, zvonik je upravo odbrojao dva din-dona, bio sam mortus i krenuo sam prema roditeljskoj kući gdje me je čekao, nadao sam se, zasluženi ručak. I nisam se prevario. Stol je bio prekriven svečanim stolnjakom s uzorkom na vinovu lozu, na njemu duboki pijat, žlica, pirun. U čaši limunada. Svašta. To je razarač želuca pa sam u trenutku mamine nepažnje sadržaj izlio psu na glavu. Zezam se. Roki je već odavno partil na ispovijed kod Manitua tako da je tekućina završila u škafu, a zamijenila ju je obična, pitka voda. Kad je kompletan meni nestao u mom trbuhu, uz blagoslov oba roditelja, dobio sam otpust i konačno otišao u stan. Prije toga ipak, mama je upozorila da si sredim tu frizuru jer ću izgledati kao da nemam nigdje nikoga ko pazi na mene. Pritom je, pretpostavio sam, mislila na sebe. Jer ostalo je precizno odgovaralo statusnoj dijagnozi. Bilo je već četiri, dakle, odustajem od sportskih aktivnosti jer čeka me je još jedno večernje iskušenje. Nisam nikoga zvao posebno, svi prijatelji, poznanici i njima slični imali su istu agendu za današnju zabavu. Slijedeći mamin naputak zabacio sam kosu iza uha, ali se nisam brijao. Dvije su gnjavaže koje moram redovno upražnjavati, a jezivo mi nagrizaju jetru: 1. mijenjanje žica na gitari i 2. brijanje. Provjerio sam pazuhe, nema bazda. Ali će ga biti, to mu ga dođe pod bonus kad stojiš zgužvan u Palachu s još osamsto sardina. Zrcalo mi je odobrilo look, obrve nisu stršale, čelo još nije počelo razvijati ovih današnjih šest tankih kobasica. Bilo je vrijeme sjesti u osobno vozilo. Žuti stojadin, od milja su ga neki, hmm moji frendovi, zvali strijelom. A, gledajte, unutra je kazetar lijepo reproducirao sve šta je moderno i ono apsolutno autdejtano. Uglavnom, taman kad sam okrenuo ključ u bravi sjetio sam se ključne stvari. Dovraga, rekoh sebi u bradu.
Krhki komad vinila iz 1979.
Istrčao sam rekordno do posljednjeg kata, otključao vrata, uletio u stan, nakratko čeprkao po pločama, pa slavodobitno izvukao dobitnika iz kolekcije. Zavrtio sam se oko sebe nekoliko puta, to rade i mačke i psi prije nego li zalegnu, u potrazi za nekom prikladnom vrećicom u koju ću sakriti taj vrijedni primjerak plastike, a onda sam odustao i pod miškom je jednostavno oslobodio iz zarobljeništva. Privremeno. Još uvijek u nervoznom trku, odložio sam je, moram li naglasiti superoprezno, na suvozačevo mjesto i napokon sam se vozio.
Iz zvučnika je svirao Therapy?, tada sam mislio da je to dobro, imajte razumijevanja. Ali bolje i to nego tišina u automobilu. Ajzolejšn, ajzolejšn sam urlao usput dok sam tražio parking. Plavih je crta bilo neizmjerno manje u odnosu na danas, pa sam ubo mjesto kod Malog nebodera. Nisam kasnio. Koncert je bio zakazan za 21 h, a vrata kluba se ionako otvaraju tek u 20 h. Ali gle, već oko Riječke banke muving je eksplozivan, iako je rano. Kako zalazim iza stupova koji drže banku da se ne skljoka dolje i zapriječi zapadni prilaz u Kružnu ulicu vidim da se stanje pretvara u dramatično! Svi se počinju naguravati prema ulazu, a ja pod rukom, podsjećam, držim taj krhki komad vinila, kupljen 1979. Kamo ću i šta?, zapitao sam se. Jer iako sam službeno još zaposlenik Palacha, ulaz za ovaj koncert ću platiti. Ploču sam stavio ispod jakne, prislonio na grudi i stao u red. Malo su se poremetili pojmovi o ljudskim pravima u ovom slučaju, što mi nije ulijevalo nadu da ću preživjeti ovo sudaranje laktovima i koljenima prije samog ukazanja tog najvećeg makedonskog benda. Ali pogriješio sam. Na ulazu sam, čvrsto se držeći za prsni koš, uvjerio Marinka i Papa da za vrijednih devedeset (!) kuna kupujem ulaznicu. Leb i sol to itekako zaslužuju. Konačno u kućici za DJ-a! Tamo je ujedno i odlagalište suvišnih stvari i općenito neslužbena garderoba za kompanjone.
Vlatko… je bog
Bez dimnih efekata, svečanih najava, kvartet je započeo predstavu. Huk iz nas, publike, oni nose nas, a ne naopako. Garo je nagario bubnjeve, Bodan ga pratio u milisekundi, Koki razvlači tonove ne odstupajući od uzavrele atmosfere, a Vlatko… je bog. Prije njega je to bio Clapton. Sav umor i tremor koji sam osjećao od napornog dana je odnesen bistrom vodom! Dobro, u neko sam doba i dehidrirao, istina, ali bilo je sličnih slučajeva i okolo, no nitko nije zatražio prvu pomoć. U jednom sam trenutku, mora da je u pitanju bila Kokoška, bacio cijelu cigaretu na pod i zgazio je od oduševljenja. Poslije mi bilo krivo jer mi je bila posljednja. Činilo se kao da su svi koji su se zatekli tu večer u klubu znali baš svaku pjesmu, svaki solo, svaki dio, pa čak i one pjevane dijelove se zborski pratilo. Ali zapravo jedva sam čekao da završe s nastupom, malo prije 23 sata je to bilo. Nešto je sviralo sa zvučnika, nimalo primjereno tom trenutku, ali pušteno s ciljem da se publika što prije raziđe i da se znojni zidovi iscijede po podu.
Čim sam uvidio da se situacija smiruje, bila je to moja jedina životan vještina, zgrabio sam svoju ploču, uzeo debeli crveni flomaster s police gdje su stajali CD-i, i preskočio sve prepreke do bekstejdža. Udahnuo sam pristojnu količinu kisika, pokucao na vrata, i kad sam iznutra čuo ‘slobodno’, ušao sam. Štit protiv eventualnih neugodnih ispada ego tripova bio je njihov u zeleno uokvireni debi. Zaštita se pokazala potpuno suvišnom, ponudili su me pićem iz frižidera, posjeli me na slobodnu stolicu, raspitivali se gdje sam i kada kupio tu ploču. Netko je od njih izrekao ‘voleo bi je i ja imati’, prije nego li su je sva četvorica autogramima ovjerili. Nakon par minuta ipak sam shvatio da sam im oduzeo dovoljno vremena, zahvalio se na gostoprimstvu i zaželio još možda neki susret s njima. Optimistični pozdrav sam temeljio na ne potpuno pogrešnoj premisi. Naime, vratili su se u Rijeku, treći, posljednji puta jedanaest godina kasnije.
Podijeli na društvenim mrežama