Besmrtnost se ne postiže lako. Pogotovo u pop kulturi. Dok proizvodiš publika te prati. Čim staneš – odzvonilo ti je. Brzo se zaboravlja, još brže se smjenjuje.
Sve što ti preostaje su povremena pojavljivanja u medijima, intervjui se ponavljaju i od samog pripovijedanja ti počne dodatno opadati kosa. Tjeskobno. No, neki se svojevoljno povlače od ovacija, provode život suprotno očekivanjima – u tišini i dubokoj introspekciji.
Roberta Funčića upoznao sam davno. S grupom sam En Face otišao k njemu snimiti nekoliko pjesama. Krajem osamdesetih, nažalost, bilo je popularno ne snimati živi bubanj, nego ga programirati na onom užasnom Rolandu R5 ili R6. Zvuk je bio jeziv, ali tempo je bio precizan. Super. Sigurno su tako snimali i moji junaci iz prethodne decenije, Zeppelini, T. Rex i Stonesi. Robert i ja se nismo mogli oko toga složiti da je pravi put snimanja demosa s ritam mašinom, no budući je on bio jedan od rijetkih koji je u vlasništvu imao tonski studio, ‘Belveder’ – koji je i danas u pogonu, pristali smo na kompromis. Moguće da mi je zamjerio što nikada nisam gledao Xeniju uživo. I tako su te snimke uglavnom završile nigdje.
Svejedno, ostali smo u kontaktu jer, naravno, nisam htio ostati samo na pantomimi izvođenja gitare, već je i staviti na traku. A i naučiti ponešto o njegovom pristupu koji je često naginjao kantautorskom. Jer obje ploče Xenije su mi i danas nešto poput evanđelja, žensko pismo s konkretnim likovima i bez apstrakcija.
Napokon, nakon dugih nagovaranja svih njegovih suradnika tijekom proteklih godina, Funčić se odvažio na objavljivanje pravog i prvog samostalnog albuma. Za rubriku iz Politikinog almanaha, ‘vjerovali ili ne’! I tako sam otišao u shop, uzeo album ‘Dječak, brod, čempres’ stavio disk u plejer. Nisam stigao čistiti po kući, zvjerati okolo po balkonu tražeći neku zanimljivost u dolasku preuranjenog proljeća, niti uzimati u ruke zračnu gitaru. Svaka me je pjesma okrznula, ako ne dirnula ili natjerala na uskrsnuće, rado bih odmorio, ali ne, to je bila borba za život, morao sam nastaviti.
Neobično je što je album toliko prirodan, ne podilazi ama baš nikakvom must be modelu današnjice, i strši u našem muzičkom univerzumu kao siroče, traži od slušatelja da ga spasite, toliko je ranjiv i topao, u suprotnosti s vulgarnošću kojom smo okruženi. Nad građaninom koji upravo piše ove retke nadvila se opasnost da ga se izbaci iz udobnosti predvidljivosti, ali ništa manje nisam niti očekivao od Roberta.
Svijet može i dalje biti lijepo mjesto bivanja, ne mora se nužno juriti 180 km/h i srljati prema spektaklu da biste dokučili smisao. Album je predivno uravnotežen od obiteljskih korijena i djetinjstva do zrele dobi, utezi su teški, ali im se autor ne prepušta već ih uzima pod ruke i nosi u sljedeću generaciju, sve do besmrtnosti.
Podijeli na društvenim mrežama