Vinil je finilNakon što sam preslušao po sedamdeset sedmi puta Stillsov album s oznakom 2, na mejl mi stižu Meandri. Najprije mi valja dobro isprati uši od virtuozne gitarističke svirke, pa ću se nakratko ubaciti u perilicu, prethodno usuti i nešto praška pa nek me razbaca onaj okretni bubanj, malo u staklo, natrag, pa opet dva tri puta pljus-pljus prema staklu. Eh, sad kad mi je dobro izrondalo bundevu mogu pritisnuti play.

Ha, ide nekakav bizantski motiv, poput onog s Mizarovih albuma. Tan tanatos igra oko mene, podmuklo me zavodi, takva mu je melodija, ostavlja me na podiju usred pustog amfiteatra, ja mucam i htio bih nešto reći ali ostajem bez riječi. Čime li je nadahnuta Miranda dok piše ove pjesma pune smrtnosti? Je li to metafora naše prolaznosti ili opraštanje od dragih i bliskih? Mogao bih je jednostavno nazvati, neka me uputi u tu tajnu, ali dovraga, kakav bih onda bio kolumnist da odem prečacem i demistificiram autorovim riječima ono što je snimljeno?

Ništa od svega, idem dalje prema izvoru, svim rukavcima koje su Putokazi upleli glasovima i instrumentalnom pratnjom koja samo povremeno dotakne i ponešto gruva, usklađujući se s prevladavajućom ambijentalnom atmosferom kroz svih šesnaest brojeva. Album je doista težak, propitkuje temama granice koje pojedinac (ali ne isključujem ni društvo) proživljava i poštuje tijekom života, pa i shvaćanje sebe. Jasno, svi katkad proživljavamo poteškoće u nekom trenutku, no rijetki ih znaju artikulirati kroz ovakav oblik izričaja.

Putokazi / Foto Ivana Tomić

Putokazi / Foto: Ivana Tomić

I neobično je vrijeme u koje Meandri izlaze u javnost – okruženi smo neizbježnošću smrti, bolesti i urušavanja svijeta kakvog smo poznavali, odjednom smo izloženi i bez zaštite kojom smo bili okruženi u djetinjstvu, baš kako i kaže pjesma Mama. Svakodnevica nam je postala labirint preživljavanja, metafora zombi postojanja. Nerado se o tome skladaju pjesme jer ne garantiraju smeš-hit, ali Miranda ne mari za radijske uspješnice, okrenuta je sebi, vlastitom hramu kojeg je gradila godinama, ondje dotiče egzistencijalnu istinu i za nas. I, gle, daleko seže pogled u tu devijantnost vremena, a Putokazi ne sklanjaju pogleda s te distorzije, ali niti ne racionaliziraju, upravo suprotno. Odlaze na mjesta gdje se osjećaji raznose na sve strane, susreću se s raspadima, krhkošću i patnjom.

Oh, da, neki bi mogli reći da je ovakva muzika svojom hermetičnošću elitistička i aristokratski usmjerena, no ništa tome slično. ‘Samo’ je iskaz tjeskobe s kojom se netko dovoljno hrabar želi suočiti, a ne je zanemarivati i potiskivati. I, na koncu,  prihvatiti činjenicu da je svijet tajanstven, prepun preokreta i iznenađenja, i da ne postoje obrasci kretanja kroza nj, samo intuitivni aparat koji održava naše receptore uvijek živima i znatiželjnima.

Skip to content