Život je bio novi Val

Jednog, neutemeljeno optimistički pretpostavljam, lijepog dana na faksu, između dva predavanja, nasadio sam se na zid, podupirući ga leđima. Bilo je puno studenata, pomalo neobično stanje. Gotovo izvanredno. Ali ne, nije se ništa zbivalo posebno, jednostavno se poklopilo da hodnici i učionice budu dupkom pune. Kao da se očekivala nekakva ekstra misa, ili pak neki dobar koncert. Uskoro su do mene zastali Bojo i Bule, pozdravili me kratko, pa nastavili internu ćakulu. Jednom se Bule okrenuo prema meni, a Bojo mu usput nešto krenuo objašnjavati. Bule je dvaput klimnuo glavom, a uskoro sam saznao i što je bio predmet njihova razgovora.

– Bi ti pisao za Val?
– Misliš kao bavit se nekim novinarstvom?
– Pa, da, ne valjda poljoprivredom.
– Nisam nikad probao, nisam siguran…
– Ajde napiši neki tekst, pa donesi, recimo drugi tjedan u redakciju, dole na Korzu.
– A o čemu ću pisat?
– Pa šta te zanima?
– Volim rokenrol… i knjige čitat.
– Eto, teme si izabrao, natipkaj nešto pa ćemo vidit dalje, može?

Samo duboko modno osviješteni su se kitili bedžom Vala

Dok sam smirivao žamor u sebi, milodari ideja o mogućim temama su me zasuli. Znojio sam se od uzbuđenja, postalo mi je tijesno u učionici pa sam na pola predavanja šmugnuo van. Morao sam mirno i sabrano o svemu razmisliti, pa sam u tu svrhu otišao u posjet Jugotonovoj prodavaonici kraj faksa. Zurio sam u ploče, tražio neki novitet, bilo šta. Zdimio sam uskoro doma. Tipkao sam cijelo popodne, bacao papire svud oko sebe. Ništa nije valjalo, vrtjelo mi se u glavi kao da imam napad groznice uslijed konstatirane dijagnoze malarije. Ipak, nisam odustajao, nije mi priroda takva, tipkao sam i dalje. Nakon još jednog cin! na zelenom pisačem stroju znao sam da je moj prvi članak gotov. Ako bude i posljednji neću očajavati. Sljedećeg sam dana, puno prije dogovorenog dead linea, pokucao na vrata redakcije Vala. Nitko nije odgovarao pa sam pritisnuo kvaku. Bilo je otključano, stolovi su bili zakrcani papirima, smeće se uglavnom zadržavalo oko kante. Bule me je pogledao i obrvama pitao šta? Uzbuđeno sam mu predao dvije kartice ispisane vlastitim trabunjanjem. Tako, rekao je i odložio ih na urednički stol. Odjavio sam se kratkim pozdravom i pobjegao van. Usput sam na izlazu gotovo srušio neku gospođu koja je upravo nagovarala dojenče u kolicima da zaspi jer će u protivnom zaraditi novu migrenu.

Monografija Edija Jurkovića

Ovaj iznenadni napad nostalgije i prisjećanje na gornju epizodu, koja je – usputno govoreći – završila sretnim krajem i mojim prvim publiciranim novinarskim uratkom, potaknula je, naravno, knjiga Edija Jurkovića, Kad je život je bio novi Val, tek objavljenoj u ediciji riječke Naklade val. Pažljivo kronološki posložena, monografija donosi iscrpne podatke o samom početku i rođenju Omladinskog lista Val, svim njegovim polaganim mijenama iz urednog partijskog biltena riječke OKSSOH prema dinamičnom praćenju odjednom razbuktale punkersko novovalne scene (dotad takvo što nije zabilježeno unutar mjesnih granica ni u kakvom glasilu) i koja je upravo zahvaljujući predanosti mladih novinara i urednika napokon izišla izvan lokalnog kurioziteta, e da bi se konačno krajem osamdesetih pretvorio u pravi kritički osviješteni medij, udarajući često kacote direktno establišmentu u glavu. Jedan je broj Vala zbog toga i zabranjen! Nikada izašao iz bunkera! Edi zna još ponešto o tome, ali da ne otkrivam previše, vjerujem da ćete se sami dati u potragu.

Bez obzira na te protudržavne optužbe, Val se nije zaustavljao. Nastavljali su dalje prema osvajanju nove publike, koju su pridobivali velikim brojem kolportera koji su uporno obilazili srednje škole i fakultete, i naravno, ono najvažnije, odvažnim tekstovima, intervjuima s mnogim akterima s ondašnje političke scene koji su počeli ukazivati na prve simptome dezintegracije jugoslavenskog socijalizma. No, osim što je Val postao ozbiljnom brigom dežurnih čuvara prividnog mira i sistema, objavljivao je i recenzije albuma, razgovore s članovima sastava poput Spandau Ballet, Mission, ne zapostavljajući, dakle, ni u kom trenutku po strani pop kulturu, komentirajući filmske kino premijere, strip kretanja na globalnom nivou. Ukratko, sve ono što je pratilo nekoliko generacija stasalih u tom zanesenom dobu Live Aida, političkim previranjima u Jugoslaviji, redukcijama struje, švercanju kave i trapericama iz Trsta, Val je znao upirati prstom u temu koja je bila zaista važna. Naravno, pravo kopanje po arhivima ovog lista ne staje ni nakon što se pročita iscrpna Edijeva monografija, već se iznova morate vratiti pojedinim dijelovima, utvrđujući usput i mnoga onodobna redakcijska imena danas itekako aktualna u živoj riječkoj političkoj i kulturnoj svakodnevici.