Riječki zeleni valovi: Park Pomerio, prvoborac s novim životom
Takav kakav je bio, nekomu dobrodošla zelena točka u gradskom tkivu, a nekomu zapušteno mjesto gdje bi trebalo nešto učiniti da postane zelena oaza u punom smislu riječi, park Pomerio nalazi se pred očima Riječana 65 godina. Malo ili mnogo, manje je važan upitnik, daleko je važniji onaj što vodi put činjenice kako u njemu valjda sve prestaje biti kao prije. Park mijenja lice, višemjesečni radovi na njegovu preuređenju pri kraju su i pred njim se otvaraju ljepši dani, iznova će postati ugodno odmorište sugrađana.
Čitajte dalje
O svijetu, nama i samopoštovanju: 135 godina Rafinerije nafte Rijeka
Kad ne poštuješ sam sebe, zašto misliš da će te drugi poštovati? Te sam se stare istine prisjetio ovih dana prevrćući u mislima podatak o 135 godina Rafinerije nafte Rijeka, impresivan u svjetskim razmjerima, ali o kojemu Rafinerijin vlasnik, naftna kompanija INA − šuti. I čini to nasuprot svjetskim praksama u takvim situacijama, kao da je riječ o nečemu što nije spomena vrijedno.
Čitajte dalje
Rikarde Benčiću, tko si ti?
Nakon što se mladi Riječanin Rikard Benčić zaposlio 1941. u Strojarskoj radionici Rafinerije nafte, postao je dijelom jedne od nekoliko antifašističkih grupa što su djelovale u tom proizvodnom pogonu na Mlaki. Ilegalnog borbenog iskustva nije im nedostajalo, u što se vrlo brzo uvjerio i novopridošli radnik.
Čitajte dalje
Rikarde Benčiću, tko si ti?
Premda mrzovoljnih u nas ne manjka – tzv. hejteri su s razmahali na sve strane i nema te stvari koju ne bi pobjedonosno sahranili s crnom zemljom, ne razmišljajući kako takvim pristupom možda više govore o sebi nego o onomu o čemu naoko govore – mene u posljednjih dana nešto sve više veseli. Mislim na šušur oko Benčića. Čudno je to – ljudi tamo godinama nije bilo, a sada sve ukazuje kako je popriličan broj onih koji žele doći na to donedavno opustjelo mjesto.
Čitajte dalje
U riječkom hidroavionu Fizir
Kada je u onom poraću, ljeta 1957., iz hidrojedriličarske baze Aerokluba Rijeka na Žurkovu s mora uzletio mali preuređeni hidroplan Fizir, u tom trenutku jedini civilni hidroavion u državi, mnoge je zanimalo kako je izgledalo naći se u njemu. Bome, nije nezanimljivo ni danas, 60 godina poslije.
Čitajte dalje
Mario i Giuseppe, život je film
Praznički trenutak, Dan antifašizma, 22. lipnja, iza nas je. Svi koji su nekoliko zahvaljujući njemu dobivenih slobodnih dana iskoristili za odlazak iz grada već su se vratili, obveze nam svima opet pušu za vratom. Mnogima je život iznova standardna, možda i dosadna kolotečina.
Čitajte dalje
Riječki orao pod njenim vratom
Teško mi to ide s pticama. Ornitolog nisam, niti je to itko u mojoj blizini, da utrči pametnim savjetom, što baš i ne olakšava stvar. Kad god bih posegnuo za nekom od njih rukom, one bi bezobrazne odlepršale. Kad bih zauzeo ignorantski stav s kakve klupe u parku, brzometno bi doskakutale do mene, izazivački me drsko svako malo pogledujući u lice. Hoćemo li se ikad zbližiti?
Čitajte dalje
Stjepan Krekuš, poratni obnovitelj riječkih ura
Uvijek sam s vremenom vodio bitku. I najčešće bivao poražen, o čemu bi mnogo toga mogao reći šef koji me dočekivao oštrim pogledima na mom prvom radnom mjestu. A ti su pogledi potrajali godinama. I on i ja dobro smo znali tko je kriv za redovita kašnjenja, bome i za mladenački drsko nepokušavanje traženja izmišljenih opravdanja. Trebalo je pokazati kakav-takav znak posipanja pepelom po glavi, s njime i priznavanja nadređenog autoriteta. Ali…
Čitajte dalje
Naftni muzej na Mlaki – imamo ga, a nemamo
Priča se ponavlja godinama, reakcija je prokleto ista. Kad god sam u Rijeci ili kojemu drugom gradu u zemljici Hrvatskoj nekomu negdje nekako spomenuo misao o potrebi osnivanja ovdašnjega naftnog muzeja, uzvraćali su mi začuđenim pogledima. „S kojega li sam to planeta sletio ovamo?“ dalo se u njima pročitati. Ali avaj, u takvim situacijama nisam dobar čitatelj, zato što nastojim birati štivo na koje trošim energiju. Znam kako zvuči, ali eto…
Čitajte dalje
Riječki naftaši u društvu najstarijih na svijetu
Rafinerija nafte jedno je od rijetkih preživjelih velikih imena iz zlatnog razdoblja riječkoga gospodarskog uzleta pokrenutog koncem 19. stoljeća. Ma koliko u svoja vremena moćni i važni bili, u prošlost su otplovili Hartera, Tvornica torpeda, Tvornica konopa, Tvornica duhana, Ljuštionica riže, Ljevaonica Skull, Tvornica kože, Tvornica bačava, s njima i silne tvornice parketa, sapuna, pića, namještaja, čokolade, ribljih konzervi, leda etc.
Čitajte dalje
Emil Blažević, naš učo u Metropolitanu
Na spomen njujorškog Metropolitana, svaka će ovdašnja glava koja se diči „tisućljetnom hrvatskom kulturom“, da ne kažem „uljudbom“, pridodati ime Milke Trnine, mada i ne bila podrobno upućena u tajne soprana koji je postao dijelom kolektivne memorije svjetske operne publike. I tu priča u pravilu stane.
Čitajte dalje
Ismet Ukella, prva albanska rock-zvijezda
Priča o njemu kucne me na rame svakih sedam-osam dana, koliko ga često susrećem na Korzu. Pričljiv je, uvijek mi ima nešto dodati jučer rečenom, bez obzira što novosti možda nisu bogznakako važne. I ne smeta mi to, dapače, usprkos činjenici da smo na taj Korzo, zapravo jedan drugome u živote, ušli dolazeći iz potpuno različitih filmova, kulturoloških, generacijskih i osobno iskustvenih, pa bi se očekivalo kako nas dvojica nemamo o čemu razgovarati. Ali svako pametno čeljade zna kako se uvijek ima o nečemu, pa i može, pod uvjetom da se u dijalog uđe na adekvatan način. Sve ostalo zavrtjet će se samo od sebe.
Čitajte dalje
Prve riječke samoposluge
Do Nove godine ima još prilično, sredina je studenog, a trgovci su je odlučili prizvati što ranije. Čokoladni kipići Djedova Mrazova već su stigli na prodajne police, dajući znak da konzumeristički stampedo može početi. I neće u njemu gladiti bradu samo Djedovi Mrazovi.
Čitajte dalje
Horor s Belvedera, Kozale i Rastočina
Potkornjak, pa potkornjak… − slušam ovih dana vijesti iz riječkoga zaleđa. Jadne naše goranske smreke, nestaju hrpimice. Nisam nikad bio ljubitelj buba, nejunački priznam kako se dobrog dijela njih i grozim, pa mi jadikovke znalaca napadnutih goranskih šuma naliježu na osobno zaziranje od svega što me ispituje podignutim ticalima, prijeti mi uperenim kukama i bodljama, škljoca prema meni crnim kliještima, juri za mnom na svojih desetak munjevitih nogu.
Čitajte dalje
Kako je klub Palach dobio ime
Otkako znamo za sebe, bome i za njega, navikli smo ga nazivati imenom češkog studenta. Ono se nekako podrazumijeva. Ali, kako nas su to već naučile životne lekcije, u biografijama ljudi i mjesta zapravo se baš ništa ne treba podrazumijevati. Ništa niti dolazi niti odlazi samo od sebe, uvijek je na djelu poticaj, ove ili one vrste. Gdjekad ga prepoznamo, gdjekad nam to ne pođe za rukom.
Čitajte dalje
Vremešno carstvo mladih – 50 godina kluba u Kružnoj
Ne vjerujte olako mramornim pločama, slova na njima pisali su ljudi. Djeluju kao da su čvrsta, utemeljena koliko se to uopće može biti, uklesana za vječnost, zato valjda i puna vječno važećih istina. Ali, avaj… Jedna takva mramorna ploča dočekuje nas u Kružnoj ulici, desno od ulaza u klub Palach. Bolje bi bilo da nije tamo, da bude skinuta čim prije, jer ništa na njoj nema veze s istinom. Neistina ovjekovječena u mramoru? Da, i to je moguće.
Čitajte dalje
Podvožnjak u Krešimirovoj
Izgradnji i otvorenju podvožnjaka ispod željezničke pruge u Krešimirovoj kumovala je nesvakidašnja, pomalo bizarna epizoda gradskog života u kojoj je glavnu rolu odigrao nitko drugo do najmoćniji čovjek tadašnje države, Josip Brzo Tito osobno.
Čitajte dalje
Brkljačari u Krešimirovoj
Reklo bi se da je tu oduvijek, ali nije. Čak nije ni toliko vremešan, 49 mu je ljeta tek. Kada kažem ljeta, onda tako i mislim, prevrćući sivim stanicama podatak kako je započeo svoj dinamični prometni život usred vrelog razdoblja godine, i to onog 1967. Prolazimo kraj njega i vozimo se kroza nj, sve bez upitnika kako li je na tomu istom mjestu bilo prije nego što su ga podarili gradu. Taj je darak, doduše, bio ponešto iskamčen, kako će se pokazati, ali pustimo detalje te vrste, o tomu možda kasnije.
Čitajte dalje