– Pisao sam direktorima talijanskih ludnica i tražio da pošalju sve luđake u Rijeku! – kaže jedan od likova stripa Black paths. – Luđaci imaju divne ideje, možemo ih primiti kao savjetnike!
Zašto luđaci? I zašto baš u Rijeku? Strip nudi odgovore na ta pitanja, zahvaljujući autoru koji se potpisuje kao David B. Riječ je o pseudonimu što ga koristi scenarist i crtač Pierre-Francois Beauchard, dobro poznat francuskim poklonicima stripa. Ne samo kao autor – on je ujedno jedan od inicijatora osnivanja nakladničke kuće L’Association, koja je svojim programom alternativnih izdanja dobila značajno mjesto na francuskoj strip-sceni. Black paths (Crne staze) izvorno je objavljen u Parizu 2008., a prvo englesko izdanje uslijedilo je 2011. godine.
Povijesno autentični okvir priče
Njegov scenarij prepoznao je Rijeku kao pozornicu nevjerojatnih zbivanja godinu-dvije po koncu Prvoga svjetskog rata, kojima se prometnula u međunarodnu meku lunatika raznog kova. Zapaljivu smjesu događaja zamiješale su političke okolnosti, a šibicu na sve bacio je talijanski pustolov, vojnik, propagandist, plejboj, pjesnik i protofašistički žrec Gabriele D’Annunzio. Ušavši s kolonom svojih legionara u grad koji je poratno funkcionirao kaoničija zemlja, on je u Rijeci 1919. godine proglasio vlastitu piratsku državu. Suvremeni povjesničari drže je prvom fašističkom državom uopće, u podjednakoj mjeri zbog na papir stavljenog ustavnog ustrojstva i inaugurirane vladajuće prakse. D’Annunzijev model osvajanja vlasti u Rijeci (marš crnokošuljaša na grad) poslužit će zatim kao recept Benitu Mussoliniju za osvajanje vlasti u Italiji (marš crnokošuljaša na Rim), čime će D’Annunzio postati prvi Duce, a Mussolini tek drugi. U neku ruku očekivano, buldoški glavonja to mršavom pjesniku nikad nije oprostio.
No, za ovu priču to je manje važno. Daleko je važnija činjenica koju je prepoznao Beauchard: Rijeka je u tom konfuznom vremenu barem nakratko postala ono što teoretičari umjetnosti nazivaju „autonomnom umjetničkom zonom“. U prijevodu, područje potpunih društvenih i umjetničkih sloboda, u ovoj priči uključujući eksperimente čije su sastavnice opijati, nudizam, svi oblici seksa, joga i drugo. A to je u grad privuklo niz bizarnih likova – u sretnijim slučajevima avangardnih artista– koji su tu mogli realizirati valjda sve što drugdje nisu. Pisaca, revolucionara, lopova, masona, novinara, proroka etc. Black paths postaje na takvoj podlozi priča o nadrealnom plesu u kojem se na kaotičnim riječkim ulicama za ruke drže anarhija, fašizam, futurizam, dadaizam i tko zna što sve ne.
Rijeka kao kolektivni junak
Nadrealnom? Beauchardov rad nije uzeo Rijeku za pozornicu slučajno, strip koristi povijesno autentičan okvir, držeći kako je život gdjekad nadrealniji od umjetnosti nadrealnog.
No, zašto o tom radu govorimo na ovomu mjestu? Strip je zanimljiv kao autorsko ostvarenje, ali povod za govor o njemu je ponajprije podatak da je Rijeka vjerojatno jedini hrvatski grad koji je našao mjesto u međunarodnoj stripovskoj produkciji. Dapače, Black paths nije riječki debi u očima svjetske stripovske javnosti. U tomu ga je pretekao cijeli jedan serijal o superherojima američkoga Marvel Comicsa. To je serijal o liku imenom Purpleman. Autori Stan Lee i Joe Orlando, prvi u ulozi scenarista, a drugi crtača, lansirali su ga šezdesetih godina kao protivnika njihovu heroju Daredevilu, koji će dosegnuti planetarnu popularnost.
Za razliku od stripova o Purple manu, u kojima je pojedinac junak priče, ovdje je na djelu Rijeka kao kolektivni junak. Strip uvodno donosi prizore s riječkih ulica kojima se valja kaotična pobuna protiv dotad znanoga poretka društvenih vrijednosti, obilno začinjena nasiljem, koje i zbog trivijalnih povoda izbija furioznom silinom. Pobuna, to je možda suviše pristojan izraz kad imamo posla s naoružanom razularenom ruljom. Čitatelja se usporednim informacijama obavještava o kontekstu događaja, olakšavajući njihovo razumijevanje. Logos, dakle, nije posve zaboravljen. Nit pripovijesti potom se ispreda oko kidnapiranja mlade žene…
Kritički prikazi Beauchardova stripa o Rijeci nisu mu za taj rad davali najbolje ocjene, ili barem ne onoliko dobre koliko ih je poticao nekim svojim drugim radovima. Razlog tomu nalazili su u upitnicima scenarističke naravi. No, s druge strane, balans je uspostavljen pohvalama crtačkih kadrova sa scenama dramatične obojenosti, u kojima su umješno korišteni crno-bijeli kontrasti da bi naglasili napetost situacija u koje upadaju Beauchardovi protagonisti.
Bilo kako bilo, Beauchardovi lunatici sviju boja i naš čovo Purpleman začeli su stripovske karijere u Rijeci te daleko dogurali. Pouka? Dovoljno je staviti si krila, stvarna ili metaforička, pa će se svijet naći pred vama. Da, istina je, tako i grad može poletjeti.
(Foto: Velid Đekić)
Podijeli na društvenim mrežama