Sve se u vezi s Rafinerijom na prvu loptu čini jednostavno, tragom analogije s nekim drugim pogonima što su koristili sirovinu koja u Rijeci „ne rađa“ ni u tragovima. Mislim na Tvornicu kakaa i čokolade, koja je uspješno radila premda na riječkom području nikad nije bilo nasada kakaovca. Mislim i na Ljuštionicu riže, koja je djelovala iako Riječani na svom tlu nikad nisu vidjeli rižina polja. Mislim i na Rafineriju nafte, koja ima biografiju dugu skoro stoljeće i pol, usprkos tomu što se Kvarner ne može pohvaliti niti jednim naftnim izvorom.

Rafinerija šećera

Ti su pogoni mogli raditi isključivo zahvaljujući dopremi sirovine iz vrlo udaljenih područja, u čemu je ključnu ulogu igrala riječka luka. Sirovina se preradom u Rijeci prevodila u završni proizvod i plasirala na tržište, što je bio ekonomski logičan, dapače vrlo unosan posao. Na upravo takav način funkcionirala je Rafinerija šećera.

To, međutim, ne otklanja uvodno pitanje. Istina, sirovi šećer se u Rijeku dopremao inicijalno s dalekih prekooceanskih lokacija, gdje su se nalazile plantaže šećerne trske, uz njih i pogoni koji su trsku prerađivali u sirovi šećer. Ali, koliko god bio točan, taj podatak šuti o mogućnosti da su biljke od kojih se proizvodi sirovi šećer usporedno rasle i na riječkom tlu. Znam, ne vjerujete mi. Srednja i Južna Amerika na Kvarneru? Ma tko je ikad u Rijeci vidio plantaže šećerne trske ili polja šećerne repe? Da jest, to bi sigurno bilo zabilježeno. Ako ništa drugo, a ono kao egzotičnu zanimljivost, jer nismo za tu poljoprivrednu kulturu ni tlo, ni klima, ni…

Plan pogona Rafinerije šećera na Ponsalu / Foto: V. Đekić

Plan pogona Rafinerije šećera na Ponsalu

Polje na Mlaki

A eto, usprkos tako razumnim argumentima, lako je moguće kako odgovor ipak glasi – da, šećerna trska je rasla u Rijeci. Za takvo što ne postoji dokaz, ali postoje snažni signali koji upućuju na vjerojatno postojanje barem jednog ovdašnjeg polja šećerne trske. Otkuda ono? Kako se pojavilo? I gdje?

Odgovori postaju bliži stavimo li pred sebe obojeni prikaz jednog od pogona Rafinerije šećera, onog na današnjoj Mlaki, iz godine 1824. To je godina kada Rafinerija nestaje s popisa aktivnih riječkih proizvodnih imena, a taj je podatak bio i vjerojatni okidač za nastajanje ilustiranih planova sva tri njena pogona.

Nepoznati ilustrator bio je u prenošenju realne terenske situacije na papir vrlo pedantan. To zaključujem po brojnim pojedinostima vidljivim na prikazu. Detalj koji privlači oko na prikazu pogona na Mlaki – na planu se koristi toponim Ponsal, što je davni naziv za dio današnje Mlake – nalazi se u neposrednom zaleđu oveće vile (ili omanje palače) koju su prvi direktori Rafinerije koristili za stanovanje i rad.

Šećerna trska u postavu riječke Palače šećera / Foto: Velid ĐEkić

Iza građevine je prikazana poljoprivredna površina s urednim nasadima biljaka. Za njih se u prvi mah može pomisliti kako je riječ o nekom likovno uopćenom, generičkom prikazivanju biljnih vrsta. I sam sam isprva postupio upravo tako, ne pridajući svemu veću pozornost. Ako mi se u vezi s naslikanim biljkama i javio tračak radoznalosti, sve je završilo na olakoj pretpostavci da je riječ o nasadu vinove loze. Vinograda je na gradskom teritoriju već bilo u priličnoj mjeri, o čemu je npr. svjedočio učestali toponim Brajda, pa zašto jedan ne bi bio posađen i na Ponsalu / Mlaki? Poznam mnoge koji bi rekli: „Vinca rujnog nikad previše!“

Podrobnije promatranje naslikanih biljaka u sljedećoj fazi, međutim, uputilo me na neočekivanu sličnost sa – šećernom trskom. Priznajem, mnogo je u tomu pomogao moj susret s primjerkom te biljke izloženim u Palači šećera, u sklopu stalnog postava Muzeja grada Rijeke. Bilo mi je prvi put da tu vrstu biljke vidim uživo. Štoviše, uzajamno razmjenjivanje pogleda završilo je fatalno. Uglavnom po mene, zatečenim sličnošću živog bića koje se raštrkanim dugim, uskim listovima nehajno protezalo preda mnom, kao da sam ga zatekao netom nakon buđenja, i biljaka što su uredno i uspješno rasle na prikazu poljoprivredne površine iza direktorskog zdanja na Mlaki davne 1824. godine. Biljke s tog papira mahale su mi podjednako dugim, uskim, raštrkanim izdancima nalik na listove.

Sličnost je bila frapantna. I, s obzirom da se nije mogla primiti kao dokaz (sličnost, pa što?), potaknula je nad mojom glavom ozbiljan upitnik. Šećerna trska koja je rasla u Rijeci? Je li takvo što uistinu moguće? Da mi se nije mašta raspojasala?

Potražih nove podatke, a oni me samo podsjetiše kako je život pod kapom nebeskom mnogo bogatiji, uzbudljiviji, ili, ako hoćete, nevjerojatniji nego što to mislimo. Za razliku od nas, ne  drži se stereotipa.

Kamo su me ti podaci odveli, čitajte u nastavku kolumne…

(Fotografije: V. Đekić)

Kalendar događanja