Paviljon RiPrsti me svrbe, želio bih napisati poneku o prodavaonici slatkih trenutaka posred Korza. Ali me i muka mori, nisam siguran koliko je to pametno.

Ne zato što bi tema bila dvojbena. Ili bih joj osobno bio nesklon – istina je više nego suprotna – nego mi se čini kako nema previše smisla puhati u propagandni rog nekom vlasničkom bogatunu, a da od toga nemam ama baš nikakve koristi. Što ćemo, živi se u neoliberalna vremena. Sve se svodi na materijalno, pa kako da se oglušim u nametnuta mi pravila igre?

‘Novi’ i ‘stari’ i Kraš

Uf, kad sam već sam sebi tom dilemom zagorčao slatke trenutke, da ih smjesta odgorčam: baš me briga za pravila, ta smisao dobrog dijela pravila i jest u kršenju. Neka prsti svrbe, uposlit ću ih tipkanjem. Prepuštam se slatkim mislima, hrleći put prodavaonice Kraša. Pardon, bombonijeri. Čokolada je ovisnost, njezina sam cjeloživotna žrtva, a da to pokažem & dokažem i u ovoj situaciji, uranjam u biografske retke spomenute čokoladne oaze.

Kraševu prodavaonicu na središnjem dijelu Korza Riječani s dužim pamćenjem ne prestaju nazivati „novi Kraš“, premda je od njezine pojave na gradskom čokoladnom sazviježđu proteklo poprilično vremena. Dapače, riječ je o više od pola stoljeća. Pa ipak, ne treba obvezno uvoditi reda u njihov vremenski procjep, zavrzlamu, petlju, što li je već. Nisu oni potpuno u krivu, u trenutku otvaranja prodavaonice o kojoj zborim na Korzu je već postojala jedna Kraševa prodavaonica, nekoliko stotina metara istočnije, preko puta palače Modello. Za nju je od tog trenutka rezerviran žargonski izraz (što je u međuvremenu dobio važnost gotovo pravog termina) „stari Kraš“.

Prodavaonica je otvorila vrata 1. veljače 1968. s adresom Korzo narodne revolucije 24 a. I to kao mjesto u kojemu vlada samoposluživanje

On je dočekivao kupce na Korzu narodne revolucije 38 (bilježim taj naziv ulice da bismo se približili ondašnjemu vremenskom koloritu) smiješeći se uređenim izlogom od prosinca 1953. godine. Otvoren je godinu nakon prve Kraševe bombonijere, na zagrebačkoj Ilici. Bilo je to u prodavaonici što ju je dotad koristilo zagrebačko poduzeće za proizvodnju alkoholnih pića Marijan Badel, pa su se prodajni asortimani tih dviju tvrtki našli objedinjeni. Reklamni oglas riječkoga trgovačkog poduzeća Opskrba što je informirao gradsku javnost o tom događaju ustvrdio je promućurno: „Kvaliteta Marijan Badel likera i Josip Kraš slatkiša je poznata i tražena“. Time se valjda htjelo reći kako je prodajna simbioza u njihovu slučaju nešto logično, opravdano i dobrodošlo.

Što su o tomu mislili u Kraševu poslovodstvu, neznano je, ali činjenica je kako su razmišljali ne samo zajedničkom nego i svojom glavom. Kada se petnaestak godina potom ukazala prilika za samostalan riječki prodajni korak, nisu je htjeli propustiti. Riječani su se u međuvremenu pokazali kao čokoladoljupci od povjerenja, a to u ozbiljnijem poslovnom svijetu ima svoju vrijednost.

“Majmunski otok”

Prilika se ukazala nestankom tzv. majmunskog otoka, tj. platoa s kioskom pored kojeg su se u slobodno vrijeme okupljali gradski mladići, upijajući okom figure djevojaka što su promicale Korzom žureći na nastavu ili (manje žurno) poslije nje, zbog čega je lokacija u lokalnom uličnom žargonu i dobila humornu „majmunsku“ definiciju. Na tomu je mjestu početkom 1967. krenula izgradnja trokatnice, nadovezane na Narodnu čitaonicu i planirane da bude poslovno zdanje, s prodajnim prostorom u prizemlju, aperitiv-barom iznad njega i uredskim prostorima riječkih poduzeća na drugom i trećem katu.

Broj katova, odnosno visina zgrade nisu slučajni. Tijekom projektiranja vodilo se računa o ambijentalnim vrijednostima baštinske urbane cjeline u koju se graditeljski ulazilo, što u prijevodu znači kako je poštivana trokatna visina zgrade koja se na istoj lokaciji nalazila prije rata. Ta je zgrada nestala u bombardiranjima grada, a – eto slučajnosti koja to nije – u njezinu je prizemlju djelovala najveća prijeratna riječka bombonijera.

Lokacija je imala vlastitu itekako slatku priču, prijeratnu i poslijeratnu, kojoj čak ni stanka prozvana „majmunskim otokom“ u suštini nije narušila kontinuitet. Objašnjenje? Pa i mladići koji su u neposrednom poraću odmarali oči sa svoje „otočne“ kote na mladim prolaznicama doživljavali su tu svoje podjednako slatke trenutke.

Čokolada, kava i alkohol

Domaći građevinari kao domaći građevinari, nisu se ni 1967. pretjerano opterećivali potpisanim terminima, pa je useljenje u novu zgradu pomaknuto s konca te na početak sljedeće godine. Prodavaonica je otvorila vrata 1. veljače 1968. s adresom Korzo narodne revolucije 24 a. I to kao mjesto u kojemu vlada samoposluživanje, što je u to doba bila dodatna trgovačka novost, iz perspektive kupaca zasigurno pozitivna. Otvorenje nije moglo bez prigodne svečanosti, a da sve bude na najvišoj gradskoj razini pobrinuli su se Ivica Baretić, predsjednik Skupštine Općine Rijeka, te brojni ostali politički i gospodarski uglednici. Nova prodavaonica ocijenjena je jednom od najsuvremenijih i najljepših te vrste u Hrvatskoj, s asortimanom što ga dodatno obogaćuju proizvodi Francka i Istravinoexporta. Logično – čokolada, kava i alkohol idu zajedno na stolu, pa neka budu skupa i na trgovačkim policama.

Zgrada je nestala u bombardiranjima grada, a – eto slučajnosti koja to nije – u njezinu je prizemlju djelovala najveća prijeratna riječka bombonijera.

Jesu li toga dana svi posjetitelji novootvorene prodavaonice bili sretni? Nisu. Ljubitelji žestice mora da su na svečanosti pljeskali govornicima suzdržano, ne opraštajući im činjenicu da se na kat iznad prodavaonice, umjesto očekivanog aperitiv-bara, uselilo Kraševo skladište. Bio je to jedan od rijetkih gorkih trenutaka u lokalnoj Kraševoj slatkoj priči, ali za njih uistinu intenzivno gorak.

Tko zna je li ijedan od tada razočaranih dočekao ostvarenje svojih želja da zakorači na prvi kat? Ne kao skladištar, nego kao gost? Strpljenja je za to uistinu trebalo, skladište je na toj poziciji odolijevalo duže od najmračnijih prognoza, iselivši se tek 52 godine potom. Kat je pretvoren u mjesto za sjedenje i uživanje u Kraševim okusima 2010. godine, pod nazivom Choco bar. Nije baš potpuno sukladno aperitiv-baru, ali ipak.

Hoće li me nakon ovog napisa nazvati tkogod iz Kraševa trusta promidžbenih mozgova i obradovati viješću kako sam prepoznat kao njihovo zlato propagandno čokoladno? Pa mi zauzvrat… ne znam što, ovisnička mašta na ovomu mjestu počinje nekontrolirano pulsirati. Hm, joj, jao, broj u nogama odigranih životnih utakmica kaže mi kako će prije na katu Korza 24 a uistinu osvanuti aperitiv-bar nego što će se takav scenarij pretočiti u stvarnost. Čokoladna neoliberalna tugo moja slatka.

Skip to content