Paviljon Ri / Velid Đekić

Telefonski imenik šutio je kao zaliven, u bilo
kojoj internetskoj verziji. Takva osoba u njemu nije postojala. Igor se skrivao
od mene, i ne samo od mene, iz razloga o kojima sam mogao samo nagađati. Time
mi je već na prvim stranicama priče počeo testirati strpljenje. U slijedećoj
fazi počeh tipkati brojeve Društva hrvatskih književnika, za koje sam pomislio
kako mogu imati telefonske šifre koje vode ususret valjda svim živim ovdašnjim
piscima, bez obzira na rod, naciju, stranačku ili seksualnu naklonost,
svjetonazor, poetiku… Istina, neinteligentno očekivanje, ali eto… I telefon DHK
danima je šutio, nikad nisam dokučio zašto. Dok se nije dogodilo. Netko je s
druge strane odlučio prekinuti zvonjavu i suočiti se s gnjavatorom. Znam, mogu
biti dosadan, ali, vjerujte mi, to je nerijetko jedini način da uspijete u
nečemu korisnom… Uz ponešto ustručavanja u stilu „Pa znate, on ne želi da mu se
broj širi, itd. itd.“, ženski je glas – da, sjećam se, bio je to ženski glas –
popustio. Broj je pao preda me.

Večernji
sati istoga dana, s druge strane zatečenost. „Ovdje Mrduljaš, izvolite! A otkud
Vam moj broj?“ Što ću, od one sam vrste zločinaca koji bezrazložno olako
priznaju nedjela. Barem poneka.

Što
je daleko važnije, priznao je i Igor. „Točno je. Odakle Vam to? Prijedlog
naziva kluba u Kružnoj bio je moj. A otkud poticaj da se bavite tom temom?“
Dalje je bilo lako. Sa sugovornikom sam se zadržao u ugodnu razgovoru, i da
znate, uopće nije ostavio dojam zatvorenog tipa koji bježi od javnosti. Ako
ništa drugo, a ono možda zato što sam ga podsjetio na vlastite mladenačke dane,
u kojima je svijet uvijek ljepši, obećava, nudi sve ono za što kasnije saznamo
da će nam negdje procuriti kroz prste…  

Tema
kojom sam se u tom trenutku intenzivno bavio, riječke pop-kulturne šezdesete,
plesnjaci, vokalno-instrumentalni sastavi i slično, Mrduljašu je zvučala
zanimljivo. Taj rođenjem Splićanin vlastite je studentske dane iz malo mi
poznatog biografskog razloga proveo na Kvarneru. Faktografija kaže da je rođen
1945. u Splitu, ali je već od pete godine postao stanovnikom Rijeke, u kojoj se
zadržao do 1972. godine. Zamijenio ju je isprva Varaždinom, a potom, od 1975.
godine, Zagrebom…

Mrduljaš
je u svome riječkom poglavlju, potkraj šezdesetih, obavljao dužnost
predsjednika gradskog Saveza studenata, pa je – da se poslužimo onodobnim
rječnikom – kao društveno važan omladinac, bio u prilici kazati svoje o sve
popularnijem okupljalištu mladog svijeta u Kružnoj ulici. S pogledom na dokumentarne
fotografije s ulica grada Plzena, kojima su plazili sovjetski tenkovi u
intervenciji na Čehoslovačku 1968. godine, fotografije koje je u vruću izložbu krajem
te godine pretočio klub u Kružnoj, nadobudni predsjednik Saveza studenata
Mrduljaš odlučio je iznijeti vlastiti prijedlog o imenu Jan Palach na nekom od
sastanaka odgovornih drugova u gradskoj upravi. I – upalilo je. Datum za
povijest? Klub je dobio ime Jana Palacha 5. veljače 1969. godine.

S Igorom
Mrduljašom razgovarao sam samo jednom. Zamolio je da ga obavijestim kada moja
knjiga o tim vremenima bude objavljena (da, sve sam o riječkim 60-ima nastojao pretočiti
u knjigu), na što sam lako pristao. Veselilo me što ga je tema veselila, pa
kako reći ne? Možda se dogodi i susret uživo, zaključismo, što zna imati svojih
dobrih strana… 

U
memoriji mi je ostalo još ponešto iz razgovora. Primjerice, u tim je Palachovim
danima bilo dodatnih zanimljivih događanja političko-kulturne provenijencije,
među kojima i onih s danas anegdotalnim prizvukom. Mrduljaš se prisjetio dolaska
u Rijeku predstavnika sovjetske omladinske organizacije Komsomol, tijekom
kojega se goste predvidjelo odvesti i u Kružnu. Dok ih se upoznavalo s radom
Palacha, okretali su glavu od natpisa s nazivom kluba, prepoznajući u njemu,
možda i u postupku domaćina, dozu političke provokacije. Sovjetski su gosti
imali razvijene senzore za takvo što, odreda „omladinci“ u dobi od četrdesetak
godina.

Nažalost,
ovih dana mi je postalo jasno kako Igor Mrduljaš neće doći u Rijeku, kako se
nećemo vidjeti uživo. Taj grozni Novi list i stranica s člankom u dnu stranice,
izdanje od 2. listopada… Člankom naslovljenim „Umro kritičar i teatrolog Igor
Mrduljaš“.

Nije
nam bilo suđeno. Ali hajde, barem smo jedan detalj uspjeli zajedničkim snagama
spasiti od nestanka u vremenskoj magmi koja guta sve. Nije mnogo, niti mora
mnogima nešto značiti, ali ipak…

Počivaj
u miru, Igore, ti kojega nisam susreo. Ili ipak jesam? I još ću? Jer, otkud
mogu biti siguran da ova priča nema svoj nastavak, nastavak što će biti ispisan
onoga dana kada bude upriličeno predstavljanje knjige o riječkim plesnjacima i
glazbenim sastavima 60-ih? Hoćeš li biti tu negdje, promatrajući gužvu s
visina, stoički mirno a ipak zainteresirano, jer ti je mjesto biti baš tu
negdje, među osobama iz riječkog poglavlja vlastite biografije?

Uvijek
sam bolje stajao s pitanjima, nego s odgovorima.