Boris Ilić, osvajač prve svjetske sportske krune za Hrvatsku (II)

Ipak, u slučaju prve
zlatne medalje za Republiku Hrvatsku osvojene na svjetskim sportskim
prvenstvima, medalje koju je Hrvatskoj donio jedan Riječanin, uporno se
susrećemo s glavama koje misle obrnuto. Misle kako su stavovi nešto trajno
zacementirano (ako treba, koristeći armirani beton, od kojeg se sve odbija),
dok su činjenice podložne promjenama, zbog toga i manje važne. 

Povod za prethodne
retke? Ovih dana opetovana tvrdnja da je prvo svjetsko sportsko zlato donio
Hrvatskoj naš sugrađanin Dinko Beaković, okitivši se medaljom na Svjetskom
prvenstvu u boćanju 1993. godine. Izrekao ju je Tomislav Karamarko, prvi čovjek
HDZ-a, na riječkoj konferenciji za tisak upriličenoj u povodu prelaska
Beakovića, dosadašnjeg člana PGS-a, u redove Karamarkove stranke. I to
slavodobitnim tonom, što  ovdašnji
medijski poslenici nisu propustili prenijeti, urbi et orbi.

A možda i nisu trebali,
jer ona nije točna. Beakovićev najveći sportski uspjeh valja itekako cijeniti,
on je jedan od vrhunskih sportskih dostignuća ove zemlje, štoviše vrhunski
rezultat u svjetskim okvirima, na čemu mu zdušno kapa dolje. Ali, unatoč svim
tim sjajnim činjenicama (da, eto, to su činjenice), već neko vrijeme javno je
zabilježeno kako je premijerno međunarodno sportsko zlato donio Hrvatskoj jedan
drugi Riječanin i ne postoji razlog zbog kojeg bi imalo smisla pripisivati Beakoviću
ono što mu se pripisati ne može. Ma koliko se to puta i s kojeg mjesta
pokušavalo činiti.

Netko će reći kako
neistinitu tvrdnju nije kazao Beaković, nego njegov novi politički šef. Možda,
ali nevažno. Ako je šef pogrešno instruiran, pa ne zna što govori, ili nije
pogrešno instruiran, ali mu kalkulator za marketing kaže da zanemari istinu
zbog nekih drugih dobitaka – bravo za takvog šefa. No, rekoh, nevažno je, jer
je uz njega sjedio upravo Beaković, koji se baš nije pretrgao od skidanja s
kože neistinite tvrdnje koja mu se za nju uporno lijepi. Niti jučer, niti
danas, nije npr. šapnuo nadređenima: „Čujte, za dobro i Vama i meni, bolje je
da priču o navodno mom prvom svjetskom zlatu ostavimo već jednom po strani, od
nje više štete nego koristi“. Jer tako zahtijevaju činjenice.

A tko je, prema njima, osvajač prve
svjetske zlatne medalje u sportu za Republiku Hrvatsku? Tko je željan znanja
znati, lako će ga naći. Na portalu Moja rijeka 11. listopada 2010. objavljen je
članak pod naslovom istovjetnim onomu što krasi napis koji upravo čitate.
Razlika je tek u pridodanom rednom broju, koji sugerira kako je riječ o
nastavku već obrađivane teme. Ponavljanje temeljnih informacija kao majka
znanja? Uzaludan posao, kažu mnogi. Možda su u pravu. Ali, možda je i to samo
stav, njihov, pa ga (prema jednoj teoriji) ne treba uzeti kao nešto apsolutno
kruto i nepromjenjivo. U to ime…

Boris Ilić stao je na
postolje rezervirano za svjetske prvake na Prvenstvu svijeta u full contactu i
kick boxingu u Parizu 1991. pobjedom u disciplini low kick, donoseći time prvu
svjetsku sportsku krunu upravo osamostaljenoj Republici Hrvatskoj. Prvenstvo je
održano od 6. do 8. prosinca, a naša reprezentacija nastupila je samo nekoliko
mjeseci nakon što je svjetska organizacija za te sportske discipline, WAKO,
priznala Hrvatsku kao punopravnu članicu. To je našoj reprezentaciji omogućilo
da u Parizu nastupi među više od 20 državnih reprezentacija, koje su u Pariz
dovele 280 natjecatelja. Naši su sportaši iskoristili prigodu za promociju
novostvorene države. Pomoć u organiziranju i pokrivanju troškova putovanja
pružili su hrvatski iseljenici u Francuskoj, oni su bili i naši tamošnji
najveći navijači. U povratku, reprezentativci su autobusom kojim su putovali
dopremili pomoć u hrani i odjeći, upućenu ratom zahvaćenoj Hrvatskoj iz francuskog
Caritasa.  

U trenutku odlaska u
Pariz, Ilić je bio članom riječkog Centra borilačkih vještina Lučki radnik, u kojemu
je bio osnivač i trener. U Francusku je stigao kao međunarodno dokazan sportaš.
Godine 1988. osvojio je titulu svjetskog viceprvaka u savate boksu, a 1989. ponovio
je taj uspjeh u full contactu. Deset godina potom, nažalost, zauvijek je
napustio ovaj svijet u prometnoj nesreći.

Pametnom dovoljno. I u
Ilićevo vrijeme i danas.