Zlato je pitanje kulture

11.10.2010.

Boris Ilić, osvajač prve svjetske sportske krune za Hrvatsku

Autor: Velid Đekić

Upitamo li prolaznike na riječkom Korzu, zagrebačkoj Ilici ili dubrovačkom Stradunu za ime sportaša koji je Republici Hrvatskoj donio prvu medalju s europskog ili svjetskog prvenstva, pomažući u prvim danima samostalnosti međunarodnoj afirmaciji Hrvatske, odgovor će najčešće biti – muk. Ili pak netočan, nižući imena prema starom, (ne)dobrom školskom načelu pokušaja i pogreške. Pa dok ispitivač tolerira…

Boris Ilic

A on to, čovjek kojemu posvećujemo ove retke, nije zaslužio. Ne zato što sportaši moraju biti svima poznati – čini se, nezaslužena privilegija nogometaša – nego zato što je, jednostavno, bio prvi, onaj koji probija led. I to u doista nesvakidašnjim trenucima, kada za to nije bilo dovoljno/“dovoljno“ biti u onomu čime se baviš najbolji, nego je podrazumijevalo i dozu hrabrosti koja prelazi okvir onoga što nazivamo sportom. Njegovo ime je Boris Ilić.

Kada je, gdje i u kojoj disciplini osvojio medalju koja će ga upisati zlatnim slovima u povijesti hrvatskog sporta? Koja će ga, također, u ovoj kolumni dovesti na stranice kulture, premda bi bilo prije očekivati da ga vidimo na sportskim stranicama? Jer si, eto, umišljam da je nemirenje s nepravdama,  pogotovo one što blješti zlatnim sjajem, pitanje - osobne kulture?  

Boris Ilić stao je na postolje rezervirano za svjetske prvake na Prvenstvu svijeta u full contactu i kick boxingu u Parizu 1991, i to pobjedom u disciplini low kick, donoseći time prvu svjetsku sportsku krunu tek osamostaljenoj Republici Hrvatskoj. Prvenstvo je u francuskoj prijestolnici održano od 6. do 8. prosinca, a naša reprezentacija tu je nastupila samo nekoliko mjeseci nakon što je svjetska organizacija za te sportske discipline, WAKO, priznala  Hrvatsku kao punopravnu članicu. To je našoj reprezentaciji omogućilo da u Parizu nastupi među više od 20 državnih reprezentacija, koje su u Pariz dovele 280 natjecatelja. Naši su sportaši iskoristili prigodu za promociju svoje novostvorene države. Pomoć u organiziranju i pokrivanju troškova putovanja pružili su hrvatski iseljenici u Francuskoj, a oni su bili, očekivano, i naši tamošnji najveći navijači. U povratku, reprezentativci su autobusom kojim su putovali dopremili pomoć u hrani i odjeći, upućenu ratom zahvaćenoj Hrvatskoj iz francuskog Caritasa.  

Boris IlicIlić, rođen 1957, stigao je u Pariz  zaputivši se iz Rijeke, gdje je u tom trenutku bio devet godina zaposlen u Rafineriji nafte, kao električar u urinjskoj Energetici. Svaki slobodni trenutak koristio je za izlazak na strunjaču, trenirajući naporno i uporno, izrastajući u izvanredna, u krugu poznavatelja borilačkih sportova nadasve cijenjena sportaša. Uloženi trud vratio mu se dobrim i prije Pariza, potvrđujući kako naša prva svjetska zlatna medalja, osvojena u  pojedinačnoj muškoj seniorskoj konkurenciji, nije pala niotkuda. Ilić je već 1988. osvojio titulu svjetskog viceprvaka u savate boksu, a 1989. ponovio je taj uspjeh u full contactu. Sljedeća godina donijela mu je stanku, zbog ozljede, ali možda i pripremila teren za još veći uspjeh, uspon na najviše postolje u kick boxingu.

Boris Ilić nije izgradio ime isključivo kao borac na strunjači. Među mladim riječkim poklonicima borilaštva bio je vrlo cijenjen kao sportski pedagog i organizator. Na natjecanje u Parizu krenuo je kao član Centra borilačkih vještina Lučki radnik, u kojemu je bio osnivač i trener, a istim se poslovima nešto kasnije bavio u klubu Rijeka Tank. Godine 1994. je organizirao demonstraciju karatea učenicima Osnovne škole na Viškovu, zajedno s Draganom Majkićem, Alenom Zamlićem, Veselkom Bebekom, te članovima Karate kluba Kastav. Demonstracija je bila tako uspješna da se u novooformljeni Kick boxing klub na Viškovu upisalo tridesetoro djece, koje je prvih šest mjeseci vodio upravo Ilić. Godine 1996. postavio je temelje Borilačkog kluba Bura u Kostreni, održavanjem prvih treninga s tridesetak polaznika u kostrenskoj Narodnoj čitaonici.

Nažalost, Boris Ilić sportsku je karijeru prekinuo na najgori mogući način, smrtno stradajući u prometnoj nesreći na motociklu 15. kolovoza 1998. godine. S njim je istu sudbinu tada doživio još jedan riječki sportaš, Mario Malovac iz Kick boxing kluba Rijeka Tank.

Ljudi odlaze, medalje ostaju. Premda bi bilo bolje da je obrnuto, valja nam cijeniti medalje koje su ostale, dijelom i zato što poštujući njih, poštujemo i njihove osvajač.

Tagovi:
Sviđa se korisniku:

Ukupno <3: 6