Naftni muzej na Mlaki – imamo ga, a nemamo

Opravdanje takvu stavu
daju mi dva argumenta. Jedan je međunarodne težine i kaže kako u svijetu postoji
doista impresivan broj specijaliziranih ustanova te vrste. To što mi za njih
uglavnom ne znamo malo govori o njima, a mnogo više o nama. Drugi razlog je domicilni
i podsjeća kako je baština koju imamo u vlastitom dvorištu za civilizirane
sredine obveza, ma što o njoj mislili, pogotovo ako je riječ o vrhunski vrijednoj,
kao u slučaju ugasloga riječkog rafinerijskog pogona na Mlaki.

Za odgovorom o onomu
što valja učiniti nakon rečenoga ne trebamo tragati u sferama nepoznatog.
Dovoljno je slijediti takve koordinate priče, vrhunske, svjetske, pa odgovor
potražiti na mjestima gdje on već postoji. U globalnim relacijama djeluje
dvjestotinjak muzeja posvećenih naftnom gospodarstvu, najčešće tematski
usmjerenih isključivo nafti, a ponegdje i/ili plinu. Faktografija veli kako je takvih
ustanova na europskom kontinentu tridesetak, imaju ih sljedeće zemlje: Njemačka
(gradovi Wietze i Twist), Francuska (Pechelbronn i Parentis en Born), Britanija
(Leicester), Irska (Belfast), Škotska (Millfiled), Norveška (Stavanger),
Švedska (Ängelsberg), Poljska (Bóbrka i Varšava), Ukrajina (Borislav), Češka
(Hodonjin), Mađarska (Zalaegerszeg), Austrija (Prottes), Rusija (Tjumenj),
Bjelorusija (Rechitsa), Italija (Tradate), Danska (Hobro), Rumunjska (Ploesti),
Grčka (Atena), Slovenija (Lendava), Srbija (Novi Sad)…

Kako što se iz popisa
može zaključiti, u nekim državama djeluju po dva, pa i više muzeja posvećenih
povijesti vlastite naftne industrije. Dobro je znati i sljedeće: uz nacionalne
muzeje te vrste, npr. u Francuskoj, Norveškoj, Poljskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj
i drugdje, koji su u institucionalnom djelokrugu države, postoje naftni muzeji
koje samostalno otvaraju osvješteniji gradovi, čak mnogi zainteresirani
pojedinci. Danas je u Europi zapravo teško naći zemlju bez specijaliziranoga
naftnog muzeja. Hrvatska je jedna od posljednjih takvih europskih država, što
je činjenica koja je ujedno sama sebi komentar. 

U broju muzeja bez
premca prednjači SAD, gdje ih je četrdesetak. To su: Midland, Beaumont,
Galvestone, Kanyon, Kilgore, Luling i Burkbernet (u Teksasu), zatim Glenpol,
Healdton, Tulsa, Ponca City i Bartlesville (u Oklahomi), Oblong, Roxana i Wood
River (u Illinoisu), El Dorado, Hill City i Russel (u Kanzasu), Morgan City i
Oil City (u Lujzijani), Bakersfield, West Kern, Santa Paula i Taft (u
Kaliforniji), Titusville i Emleton (u Pensilvaniji), Smackover (Arkanzas),
Farmington (Novi Meksiko), Parkersburg (Zapadna Virdžinija), Northwoods
(Viskonsin), Bolivar (New York), Bradford, Chicago, Houston, Seattle…

Europskim zemljama i
SAD-u valja dodati naftne muzeje u Kanadi (u mjestima Oilsprings, Bothwell,
Devon i Petrolia), Argentini (Comodoro Rivadavia), Kolumbiji (Barrancabermeja),
Kini (Daquing), Indiji (Digboi i Dehradun), Azerbajdžanu (Baku), Bahreinu
(Sakhir), Ujedinjenim Arapskim Emiratima (Abu Dhabi), Kuvajtu (Al Ahmadi),
Iranu (Abadan, u planu je također otvaranje muzeja u gradovima Masjed Suleiman,
Kerman i Teheran), Maleziji (Miri), Nigeriji (Oloibiri), Novom Zelandu
(Dunedin), Indoneziji (Jakarta) i drugdje.

Dobro je znati kako su
tu odreda na djelu specijalizirani muzeji, posvećeni isključivo naftaštvu, što
znači da u ovom popisu ne spominjem muzejske ustanove šireg profila, unutar
kojih su naftaške zbirke samo dio ukupnog fundusa. 

Mnoge od njih nalaze se
u zemljama koja imaju naftašku tradiciju neusporedivo skromniju od one kojom
raspolaže današnja Hrvatska zahvaljujući riječkoj preradbenoj priči, a unatoč
tomu znale su na vrijeme prepoznati njezinu vrijednost i sačuvati je za
sljedeće naraštaje. Naftaška baština koja u rafinerijskom pogonu na Mlaki već
neko vrijeme čeka odluku o vlastitoj sudbini (uključujući građevinske objekti
podizane od 18. stoljeća naovamo, strojeve s rodnim listom u 19. stoljeću,
bogatu arhivu koja dokumentira ništa manje nego 135 godina rada itd.), pa makar
i u okviru planiranoga riječkog znanstveno-tehnološkog
parka na toj lokaciji, poziva zato Hrvatsku da se priključi zemljama koje su u
tomu korak ispred nje.

Učiti od boljih – to
nije sramota, to je privilegija.