Vava - Vinil je finil

Kako smo bivali bliže
stadionu uzbuđenje je raslo, premda sam znao da je taj osjećaj u velikoj mjeri
isprojiciran iz moje vlastite utrobe, a manje iz družine kojom sam bio okružen.
Ulice su se otvarale pred nama, čiste, uredne, asfaltirane friško i crnecrne.
Bezvoljnosti i umoru ni traga, nesanica je mutirala u stanje ekstatičnosti,
adrenalin je poput pac-mana izgrizao svu prikrivenu dosadu i klonulost. Poslije
koncerta, ipak, jedna se putnica izgubila. Čekali smo je uporno, nekima je dozlogrdilo,
zahtjevali su akciju, pokret, dovraga
moramo se voziti do doma još dvanaest sati
, rogoborili su s pravom, rekao
bih. Onda sam se i ja izgubio iz autobusa. Kao onaj Owens, trčkarao sam po
parkingu, jedan krug, drugi, pa kratka provjera kod šofera, ali ne, ne, nema
promjena u broju ljudi unutra, ma kakvi. Dobro, odlučio sam neću trčati, mora
da se negdje skutrila, sklonila, pa ću pažljivo pregledati ovdje i ondje.
Lakoća je koraka nestala iz mene, dakako, a onda se Tatjana zabila u mene i
pitala pa dobro di ste se vi sakrili?
Mogli smo napokon, punog sastava, krenuti doma! Spavalo se, katkad i zastalo
zbog izbacivanja viška kako tekućine tako i kombinacije toplog alkohola s
hladnim sendvičem od jučer. Moje je lice potpisalo kapitulaciju, nisam uspio sakriti
stravičnu iscpljenost, podočnjacima sam se služio kao jastukom. Na državnoj
granici, gle neobičnog li iskustva, nikakve gnjavaže, bez skidanja, samo
osmijeh i želja za sretnim dolaskom kući. Kamo smo zalutali, sneno sam se
zapitao?! 

Mada sam još godinama
kasnije lebdio na tom povjetarcu Prvog Koncerta Najvećeg Benda, u dubinama uma
krio se izdajnik, moj mali privatni Trojanski konj. Čuo sam glasove, trubili su
poput Jerihonskih puhaćih instrumenata, što je bio nepogrešiv dokaz da je dio
moje svijesti ostao zarobljen u onim zagušljivim zidovima dvorane na Rujevici.
Mrtvi je pjesnik u međuvremenu izborio, unatoč sjeni Stonesa, prvo mjesto,
izronio iz zaborava, najprije nalakćena tijela, a onda u punoj snazi
zagospodario mojim zamršenim rukavcima uspomena. Pretjerivanje, mnogi će
zaključiti. Složio bih se u većini slučajeva, ali ovo je u potpunosti
subjektivni ogled. Meni riječi ne dolaze same o ovakvoj temi, moram raspisati
javni natječaj, tražiti najbolje, selektirati ih, jer ponese me često kovitlac likova
i emocija, pa često promiče ono najvažnije, znate i sami kako to u stvarnosti
ide, jel da? Treba se oduprijeti bezvezarijama, da skratim, čemu nažalost ja u
prevelikoj mjeri gravitiram, ali ne skrivam to. Što je slab alibi pred
glupošću, znam.

 

Na
dan koncerta EKV, upravo su reducirali ime iz Ekatarina Velika na ova tri
velika slova za novi album, Rijeka je blještala pod ljetnim zbunjujućim suncem,
s prijateljima sam komentirao bit će to junačko iskušenje za sve nas. Imao sam
krivo, nitko nije podlegao žegi i rastakanju, već pri prvoj, Budi sam na ulici, stvorili smo čvrstu
spregu s onih četvero na bini. Nastavilo je gorjeti u dvorani, u mojim živčanim
vlaknima, Milan je urlao Aaaa-ut!, aut,
aut, Aaaa-ut!, aut, aut,
a ja naravno pojma blagog nisam imao da je to
progovarao neki nedostatak dopa, nešto je ispijeno iz njega, ono istrošeno i
neizrecivo tužno, stoga moj je prvi poriv bio samo unisono zavijanje koje bi
samo neki još manje (ima li takvih doista?) talentirani za sluh nazvali
pjevanjem. Kratko je zavladala tišina, djelić sekunde možda, djelovalo je kao
minuta šutnje, entivrapca, ali zapravo je Megi tiho započela prebirati po
tipkama za uvod u Kao da je bilo nekad,
nestalo je racionalno raspoređivanje snaga za preživljavanje do kraja koncerta,
sva je energija jurnula prema kvartetu, grlila ih i gnječila, zahtijevala od
njih da nas nesebično prisvoje za svoju mlađu braću.

U
tom sam se trenutku sjetio kako sam zdušno nagovarao kolegicu s faksa nek dođe
sa mnom tu večer, razuvjeravao je kako u pitanju nije dejtanje (iako bih si upisao u biografiju upravo suprotno) već,
hmm, izlazak na koncert, ono, svjedočenje jednom dobrom, nezaobilaznom
društvenom događaju. Beskrajno me je radoznalo promatrala dok sam joj nudio
objašnjenja, no njezin njuh je bio besprijekoran, nije se dala nasamariti i
otkantala me izgovarajući se pripremom za neki ispit za koji sam bio siguran da
je već položila. Osim toga, EKV su joj značili koliko i francuski simbolisti
prosječnom jugoslavenskom fudbaleru.

Kad
su sve tonove ofarbali u modro i zeleno, u publici su krenuli valovi, gotovo da
si mogao sresti ondje gore po našim rukama Silver Surfera kako vješto plovi tim
uznemirenim i zanesenim mnoštvom. Netko je naslonio usne na moje uho, začuo sam
vibrirajuće cmok, mojom nutrinom je alarm zacvrljio neobičnom glasnoćom, pa sam
krenuo probijati se naprijed, ne okrećući se nikako za sobom. Da, ovdje je bilo
opasnije, zgusnutije, zagušljivo do asmatičnosti, no barem daleko od invazivnog
iskazivanja prenesene ljubavi. Zanimljivo, upravo u tom dijelu večeri nastaje
neobična rupa u sjećanju, nejasni obrisi su me obuzeli, na ništa nisam mislio,
autentični nedostatak riječi, kao da je taj trenutak sugerirao nekakvu
transcedenciju, duhovno spajanje s atmosferom koju su EKV prouzročili svojim
postojanjem i djelovanjem u svijetu, otkrivanje djelića istine. Baš kao kad se
suočite s nevjerojatnim platnom Van Gogha, Žuta
pšenica i čempres
, iščitavate autorovu razmeđu mrtve prirode i dosade,
prihvaćanje poraza pred prolaznošću, nemoćnost pred nastavkom izazova života,
potreseni ste do srži, ostajete bez daha. Sljedeće čega se sjećam je Milanovo
obraćanje puku ne možemo više, buuuuu
iz nas je zastenjalo jer hoćemo još i hoćemo A P S O L U T N O sve, ali ne
sluša nas, sklanja se u back stage, želi da odustanemo od vapaja, no
uzalud mu. Kao jato stršljenova pojačavamo huk, zabijamo se o tanašna vrata
garderobe snagom omanje atomske bombe, razvaljujemo ih, grabimo ih natrag i
vraćamo na daske! Kao da smo slutili – tko zna koliko li ćemo još prilika imati
vidjeti ovaj, ili ovakav, bend! I Novac u
rukama
i Ti si sav moj bol i Tattoo otišle su putem besmrtnosti
zajedno s Milanovim slomljenim gibsonom kojeg je žrtvovao tu večer na oltaru
skromne riječke dvorane ‘Lovorka Kukanić’, gdje smo samo koju godinu poslije
zadužili uniforme za…

*(Milan
Mladenović: Pesma o prolaznosti)

 

 

 

Kalendar događanja

Predavanje
  • 11.08.
  • (20:00)

Ljeto u Kružnoj: “Zeleni plan za Hrvatsku” Jagode Munić

Jagoda Munić, direktorica mreže Friends of the Earth Europe, koja je europski ogranak najveće svjetske ekološke mreže Friends of the Earth International, održat će predavanje "Zeleni plan za Hrvatsku"....

Detaljnije

Otvorenje instalacije
  • 13.08. – 05.09.
  • (19:00)

“Histerične mašine” Billa Vorna na riječkoj Delti

Interaktivna instalacija obuhvaća 6 robota, koje oživljava prisutnost ljudi u njihovoj neposrednoj blizini i koji se u tim trenucima ponašaju poput živih bića...

Detaljnije

Predstava
  • 13.08.
  • (21:00)

Hit komedija „Ja, tata!“ u izvedbi Rakana Rushaidata

Ova predstava bez zadrške progovara o različitim situacijama u kojima se nalazi novopečeni otac, pritom odgovarajući na brojna pitanja koja se možda mnogi budući, ali i sadašnji roditelji nisu ni usudili pitati. ...

Detaljnije

Festival
  • 15.08.
  • (00:00)

Brudetijada na Morskom prascu​

Brudetijada na Morskom prascu, dio je programa "Kultura življenja" unutar projekta Kantrida FKK 2020 - Europski kvart kulture...

Detaljnije

Projekcija
  • 16.08.
  • (21:00)

Kultne komedije: Veliki Lebowski

Za vedar ton Ljetnog Art-kina u kolovozu zaslužan je nastavak Kultnih komedija koji 16. kolovoza u 21 sat zatvara legendarni crnohumorni klasik “Veliki Lebowski” (1998.) Joela i Ethana Coena....

Detaljnije

Predstava
  • 21.08.
  • (21:00)

Monodrama „Oj, živote!“ Jacka Dimicha u Kalvariji

Nastala prema tekstu Josipa Pejakovića, monodrama "Oj, živote!" priča je o čoveku koji dobrovoljno odlazi na odsluženje zatvorske kazne u Foču umjesto svog mlađeg brata...

Detaljnije

Skip to content