Otkuda preokret u priči o
izgradnji zimskog bazena koji je doveo do konca radova i otvaranja objekta? Što
se dogodilo početkom šezdesetih da je smjer kretanja konačno postao učinkovit?
Ključna novost odigrala se u režiji Saveza za fizičku kulturu Grada Rijeke,
koji je izgradnju i dovršenje bazena stavio na popis vlastitih prioritetnih
zadataka, financirajući ono što je trebalo, pored ostalog, sredstvima Sportske
prognoze. Račun se u trenutku otvaranja objekta popeo na 200 milijuna dinara,
koliko je bilo sveukupno potrošeno za vrijeme graditeljske trakavice (istina, u
tih se 16 godina efektivno gradilo samo četiri godine, sve ostalo su bili
prazni hodovi).
Zimski bazen na Školjiću
svečano je otvorio vrata 20. travnja 1963., bila je subota. Opis bazena u slavljeničkom
trenutku – upravo u ovo doba godine, kada je ona već prepustila sezonske
ovlasti proljeću – nije mogao izbjeći nešto skromnije dimenzije, 25 x 12,5
metara, s dubinom vode od 1,80 do 3,80 metara, ali je ponosno isticao kako je
na djelu jedini bazen u Jugoslaviji s potpuno samostalnim pogonom, što će reći
izvorom toplinske energije. Bazen je mogao primiti 900 prostornih metara vode,
a njegove crpke mogle su ga napuniti za tada uzornih 14 sati i 20 minuta.
Suvremena kotlovnica bila je u stanju istovremeno podmirivati potrebe bazena i
parnoga javnog kupališta, a njena toplinska energija mogla se ujedno koristiti
za grijanje dvorane, te svih ostalih bazenskih i kupališnih prostorija. Dakle,
kotlovnica je grijala objekt u cijelosti. Gledalište je podignuto s obje strane
bazena (s tribinama, galerijama i ložom), mogavši na sjedećim mjestima primiti
oko 400 gledatelja.
Koliko se njih našlo na
tribinama kada su se u bazenu istoga dana, u 18.30 sati, pojavili državni
reprezentativci, najbolje jugoslavenske plivačice i plivači, da bi odmjeravali
snage u više disciplina? Fotografije s otvorenja svjedoče kako je objekt bio
dupkom pun, što se moglo zahvaliti atraktivnosti dvostrukog događaja, otvorenja
dugo željenog objekta i poštovanja vrijednih prvih korisnika. Natjecatelji su
zahvalili publici za dolazak na najbolji sportski način. Nakon Mitinga nada,
koji je pokazao što mogu mladi, u oglednom su natjecanju u čast otvorenja nastupili
koju godinu stariji sportaši, i to tako uspješno da je zabilježeno rušenje vrhunskih
državnih rezultata. Heroj najuzbudljivije utrke bio je član Primorja Mihovil Dorčić
Mićo, u tom trenutku vodeće ime jugoslavenskog plivanja, koji je na 100 metara
leđno stigao do cilja za 1,052.2 minute, što je bilo šest desetinki sekunde
brže od državnog rekorda. Ali, avaj, bazen nije bio takvih dimenzija da bi u
njemu ostvareni rezultati mogli biti službeno priznati…
Prvi direktor zimskog
bazena, gradski sportski radnik Nikola Grego, znao je kako su u bazenu
dobrodošli najbolje državne plivačice i plivači, pored ostalog kao jedan
pouzdanih znakova kvalitete borilišta. Istovremeno je znao i to da su kao
korisnici objekta u jednakoj mjeri, ako ne i više, važni njegovi sugrađani, naročito
oni kojima su sport i rekreacija ponajprije pitanje tjelesne kulture, posebno
zdravlja. Čim je završio dvodnevni svečani program, bazen je počeo
funkcionirati kao objekt otvorenih vrata od 7 do 22 sata, u dvije smjene, bivajući
na raspolaganju školama, poduzećima, sportskim organizacijama i svom ostalom
građanstvu. Grupe i pojedinci mogli su zakupiti sate kupanja ili plivanja, što
je pokazivalo namjeru da financiranje objekta, kako se tada znalo reći,
društvenim novcem, bude što manje, odnosno da se objekt čim više financira
vlastitim, samostalnim radom. Održivost poslovanja i tada je bila jednim od
ciljeva gradskih otaca.
Nekoliko dana potom, 25. travnja, vrata je
otvorilo i javno kupalište uz bazen. Dogodilo se to nakon višemjesečnih
obnoviteljskih zahvata, na koje su potaknuli ponovni učestali kvarovi starih
instalacija. Kotlovi za zagrijavanje vode imali su u radnoj dokumentaciji ništa
manje nego 60 godina funkcioniranja i jasno su signalizirali kako ne misle još
dugo. Stvar je riješena, rekosmo, dobivanjem tople vode iz uređaja novog
bazena. Spajanje pogona javnog kupališta s bazenskim uređajima bilo je djelo
radnika Tvornice parnih kotlova iz Zagreba. Povećanom količinom tople vode
opskrbljivalo se osam kupališnih kada i deset tuševa, kojim su se građani mogli
služiti svakim danom osim nedjelje, od 13 do 19 sati. Direkcija za ceste te
poduzeće Parkovi i nasadi uredili su prostor oko zgrada kupališta i bazena,
koji su se našli okruženi s više zelenila nego prije.
Čim su gradske plivačke
snage dobile svoj zimski objekt, posljedično su stigli bolji natjecateljski
rezultati. Mladi članovi Primorja izborili su se 1964. za povratak u prvu jugoslavensku ligu, seniori su
1965. trijumfirali na prvom zimskom državnom prvenstvu, a “pravi” državni
naslov stigao je u njihove ruke 1968. godine. Za razliku od plivača,
koji su i u nevelikom bazenu došli na svoje, vaterpolistima on dimenzijama nije
odgovarao, pa su nastavili koristiti Gradsko kupalište na Delti, igrajući utakmice
kao domaćini također u Voloskom i Rovinju.
Dokad su Riječani
koristili usluge bazena i kupališta? Godine 1972. otvoren je bazen Kantrida,
što je točka od koje kreće postupno nazadovanje bazena na Školjiću, potom i njegovo
zatvaranje 1984. godine.
Zaviriti u njega 2016.
uzbudljiv je trenutak, i to ne samo zbog silno dugog razdoblja proteklog od
trenutka kada su Riječani imali priliku posljednji put zaplivati u školjićkom
objektu, nego i zbog uistinu slikovita ugođaja koji pukne pred očima
posjetitelja već nekoliko metara od ulaza u objekt. Arhitektonski modernizam
tipičan za vrijeme kada je bazen otvoren još uvijek uspješno (kud ćeš bolje
formulacije) drži vodu, nudeći oku niz vizualno zahvalnih rakursa, ali je
ostalo kuku i pomagaj. Dobar dio interijera zrači raspadanjem koje priziva u
misli madmaxovsku kataklizmu. Osobno, nalazim u tomu neku vrstu dodatnog šarma,
koji kroji mjestu atmosferu specifične atraktivnosti. Molim da mi se to ne uzme
za zlo, opravdajte me činjenicom kako sam s vremenom razvio senzibilitet za
tipično riječka industrijskobaštinska nagnuća, pa mi je ugođaj propadanja
postao dijelom osobnog DNK.
Kupalište se odbilo
pridružiti se bazenskom scenariju. Godine 2016. još uvijek radi, otvoreno posjetiteljima tri puta tjedno.
Njegove usluge na dan koristi 30-40 građana, u nešto „žešćim” danima zna ih biti
i 50-ak, mahom riječkih podstanara i sličnih, kojima je vlastita kupaonica ili
pak samo uporaba vlastite kućne kupaonice – tužno, ali istinito – još uvijek
sanak pusti.
Status quo na taj način nije bezgraničnih mogućnosti. Prije ili poslije,
stvari će morati teći u smjeru situacije ground
zero ili u suprotnom. Objekt ima sveukupno 2400 četvornih
metara površine, čije dovođenje u pristojno stanje nije posve jednostavan
zahvat, pogotovo ima li se na umu dosad pokazani gradski entuzijazam za
školjićke poslove te vrste. Rekonstrukcijske zamisli iz 2007. godine – a bilo
je i takvih, s potpisom riječke tvrtke AG-projekt – govore o zahvatima koji planiraju
radove na tri razine-etaže, ponovno funkcioniranje postojećeg bazena i izgradnju
malog bazena za rehabilitacijske potrebe, s pratećim sadržajima poput wellnessa,
prostora za hidroterapiju i fizikalnu terapiju, također ugostiteljskih i
komercijalnih sadržaja usmjerenih ponudi zdrave hrane. Hm, stvar u režiji
dvijetisućitih nije odmakla dalje od idejnog rješenja, očekivano poštujući dosadašnju
fabularnu okosnicu školjićkobazenske pripovijesti…
Daleko je bila zima
1971/72., kada sam s ekipom malih hahara iz Grbaca okušao svoje plivačko
umijeće u zimskom bazenu na Školjiću. Ne bavim se tom mišlju zbog nostalgije.
Prolazeći ovih dana pored zatvorenog bazena i znajući za brojne naraštaje
riječkih klinaca koji za nj nisu ni čuli, a kamoli se u njemu smočili, pitam se
– hoće li ikad ponovo otvoriti vrata, hoće li ikada biti iznova mjesto radosnog
pljuskanja nekih novih domaćih plivačkih ili rekreativnih snaga koje dolaze? Ako
je suditi prema viđenom, tmurno mi se suočiti s odgovorom.
Podijeli na društvenim mrežama