Paviljon Ri / Velid Đekić

Istovrsne signale odašiljala je činjenica kako o cijelom poslu skrbi te
godine formiran Odbor za gradnju plivačkog bazena u Rijeci, koji prionuo poslu
pun elana. Odbor je pripremio ugovor o izvođenju radova s Vojno-građevnim
poduzećem Primorje, a projektantsko rješenje potpisao je Rijekaprojekt. Da je
stvar krenula doista u pravom smjeru, valjda i nepovratno, na svoj je način dodatno
signalizirao podatak kako je vjetar u jedra projektu odlučio zapuhati dio
gradskih poduzeća, pomažući izgradnju donacijama, financijskim ili u
obliku  građevinskog materijala. Prve
novačane priloge skupila je Uprava Plivačkog kluba Primorje, iz čijih je redova
i potekla zamisao o izgradnji bazena.

Zimske temperature nisu bitnije omele radnike da se prihvate posla ubrzanim
ritmom, sve da bi Riječani čim prije dobili priliku proplivati u novom, kako se
voljelo službeno naglašavati, reprezentativnom zimskom sportsko-rekreaktivnom
objektu. Graditeljima su u tomu odlučili pomoći članovi Plivačkog kluba,
dobrovoljno radeći na raščišćavanju terena, odnošenju materijala i sličnim
poslovima za koje nije bilo neophodno imati posebnu, građevinarsku stručnu
spremu. Na gradilištu ih je bilo moguće vidjeti u tri grupe, a svaka od njih
dolazila je raditi po jedan dan u tjednu (utorkom, srijedom ili četvrtkom), u
prijepodnevnim satima.

Zimski bazen na Školjiću

Kako je ono što su gradili izgledalo na projektnom nacrtu? Objekt na
Partizanskom trgu nicao je u nastavku postojećih građevina, točnije (gledamo li
s omanjeg trga između željezničkog nasipa i Autotrolejovog kompleksa) iza
gradskog kupališta i trolejbusne trafostanice, izravno naslonjen na južnu
stranu zgrade kupališta, u kojoj su se građani koristili malim bazenom i kadom.
Novi zimski bazen zauzimao je najveći dio tlocrtne površine građevine u kojoj
je planiran, bivajući dug 25 i širok 12,5 metara, a uz njega je predviđeno
gledalište koje je moglo primiti oko 800 promatračko-navijačkih duša, pa se
procjenjivalo kako  objekt može poslužiti
i za manje međunarodne sportske događaje. Premda nije bio olimpijskih
dimenzija, smatralo se kako je adekvatan za treniranje plivača i vaterpolista u
gradu poput Rijeke, koja je 1952. brojala 100 tisuća stanovnika, u kojoj je
odnos rođeni − umrli bio dvostruko i više u korist prvih (zbog čega se grad
godišnje povećavao za 1.200 novih glava), a kojemu je popis stanovnika rastao i
zbog doseljavanja (te godine nešto više od četiri i pol tisuće osoba).

Usporedno s tim zahvatima, nastavilo se ulaganjima u parno kupalište, za
što je 1953. izdvojeno preko 1.200 dinara. Radovi su potrajali od lipnja do
konca rujna, a obuhvatili su popravljanje uređaja kotlovnice, spremnika za
toplu i hladnu vodu, nije zaboravljena ni djelomična zamjena cjevnih
instalacija. Ugodan osjećaj korisnika prostora nije ostavljen na posljednjem
mjestu: kupališni inventar je obogaćen, sve su prostorije oličene, u kabine
postavljena električna zvona. Vodeći računa o socijalnoj dimenziji građana, podizanje
kvalitete usluge nije donijelo povećanje cijena. Na parnu kupku u kupalištu
Rječina muški dio stanovnika Rijeke mogao je doći nedjeljom od 8 do 12, ženski
dio ponedjeljkom od 13 do 20 sati, a kupati se u kadama moglo svaki dan od 13
do 20 sati. Tuširanje je valjalo platiti 20 dinara, ulazak u kadu druge klase
35 dinara, u kadu prve klase 40 dinara, dok je parna kupka koštala 50 dinara.  

No, dok su obnoviteljski zahvati u parnom kupalištu Rječina završeni u
očekivanom roku, izgradnja novoga zimskog bazena krenula je u suprotnom smjeru.
Što se o graditeljskim radovima više govorilo, na gradilištu ih se manje vidjelo.
Razlog? Procijenjena vrijednost projekta, sa svim građevinskim i obrtničkim
radovima, iznosila je 65,242 milijuna dinara, a dokumenti o prikupljenim
sredstvima pokazivali su prilično skromnije brojke. Posljedično, radovi su se počeli
odugovlačiti, u sljedećem koraku i zastajati, da bi na koncu, 1956. godine, došlo
do njihova prekidanja. Za tri godine rada, bilo je utrošeno 55,440 milijuna
dinara, a posao se nije ni približio završetku. Atmosferi oko izgradnje nisu
išli na ruku ni podvojeni stavovi stručnih glava oko objekta: ono što je dio
stručnjaka smatrao prednostima, drugi dio okvalificirao je manama. Hm, zvuči li
nam to i danas poznato?

Zatišje na gradilištu potrajalo je do druge polovice 1957., kada se za
projekt našao novi investitor, Narodni obor Općine Stari Grad, koji je sklopio
dopunski ugovor s izvođačem o nastavku radova, vrijedan 32,322 milijuna dinara.
To nije bila konačna brojka, s obzirom na neuračunato naknadno izoliranje bazena,
opločavanje keramičkim pločicama, plus nabavu i montiranje opreme za grijanje,
vrijedno 34,470 milijuna, što je sveukupnu cijenu projekta povećavalo na 125
milijuna dinara. Zahvaljujući dopunskom ugovoru, prolaznici Školjićem
primijetili su jeseni 1957. svježe postavljenu drvenu rešetkastu ogradu oko
objekta, znak da se iza nje nešto iznova počelo (g)raditi. U studenom su mogli preko
ograde vidjeti i uzdignuti kostur krovne konstrukcije zimskog bazena. Da su
zakoračili na gradilište, suočili bi se s bukom crpki za otklanjanje izviruće
vode, što su tutnjale upravo na mjestu predviđenom za postavljanje
armiranobetonske konstrukcije bazenskog dna. Prema ugovoru, radovi su trebali
biti završeni do 31. svibnja 1958. godine.

Zimski bazen na Školjiću

Trebali su, ali nisu. Financiranje radova u tom je trenutku već bilo u
rukama Fonda za kreditiranje stambene izgradnje, pa je Fond odbio isplaćivati
sredstva za izgradnju bazena poslije roka. U radove je dotad utrošeno 21,870
milijuna dinara, sveukupno gotovo 80 milijuna. Sav taj novac doveo je samo do još
jedne epizode već viđene priče – novog zastoja. Na takvo su se ozračje
nadovezali prigovori zbog drvene konstrukcije podignutog krova. Voda se u  bazenu trebala grijati na 22 stupnja Celzija,
što bi značilo isparavanje, time i kondenziranje vodene pare na krovu, zbog
čega bi njegovo drvo ubrzano propadalo. Razlog odabranoj drvenoj konstrukciji bio
je manjak čeličnih profila na domaćem tržištu u trenutku projektiranja objekta,
a moguće da je u „drvenom” izboru svoje odigrao također novac, tragom podatka
da bi čelična konstrukcija značila poslupljenje objekta za 30 milijuna dinara. Bilo
je i onih koji su smatrali kako je u bazen utrošeno mnogo više betona i željeza
nego što je trebalo biti, drugi su nalazili slabost u tomu što konstrukcija
objekta nije monolitna, odnosno u saznanju da je bazenska kada zapravo posebna
građevina s posebnim temeljima, pridruživale su se primjedbe na način kojim je
rješeno eventualno prodiranje vode iz Rječine za visokog vodostaja… Za nešto
što košta 125 milijuna, moglo se čuti, riječki su građani mogli dobiti plivački
bazen mnogo veći od onoga školjićkog.

Razmatrajući sve deblju hrpu dokumenata složenih u fasciklu s natpisom Zimski
bazen, Gradsko vijeće donijelo je listopada 1958. odluku da se odobri upotreba
bazena, unatoč tomu što svi radovi nisu bili okončani. Odluka je izrastala na
činjenici kako je u objekt dotad uloženo 80 milijuna dinara i već je bio pod
krovom, a za puštanje građana unutra smatralo se dovoljnim završiti dio
unutrašnjih radova i opremiti bazen uređajima za grijanje.

No, umjesto rješenja koje bi cijelu priču već jednom stavilo do daljnjega
ad acta, na sceni su se pojavili samo novi upitnici, vodeći po tko zna koji put
proces na krivi kolosijek. U dosluhu s glasovitim g. Murphyjem i njegovom
logikom o zakompliciranju baš svega što se može zakomplicirati, režiju dramskog
komada tada je posve preuzeo Fond za kreditiranje stambene izgradnje, čitajući jedan
od u međuvremenu donesenih državnih zakona, onaj o nekreditiranju objekata bez
građevinske dozvole. U Fondu su znali kako se bazen počelo graditi prije pojave
takva zakona, time ujedno za dvojbu trebaju li se njegove odredbe primjenjivati
u takvim slučajevima, ali… Što je bilo posebno zanimljivo, prema tvrdnjama
nekih gradskih glava, objekt je imao građevinsku dozvolu, samo što je nitko
nije mogao pronaći, negdje se zagubila. Narodni odbor općine Stari Grad mogao je
riješiti pitanje dozvole, ali u Fondu su dodatno inzistirali na definiranju
kompletnog projekta, što je bilo suprotno od dodatašnje prakse.

Učinak? Gradski klinci, koji su između trčanja za loptom i objeda s
roditeljima, odnekud načuli informaciju o službenom prijedlogu da se otvorenje
zimskog bazena spoji s odlukom o uvođenju škole plivanja kao obveznog školskog
predmeta, mogli su na još jedno zastajanje radova na Školjiću samo zbunjeno
slijegati ramenima.

Kada nešto ne ide, onda zbilja ne ide…

Oznake

Kalendar događanja

Izložba
  • 15.09. – 25.09.
  • (19:00)

Otvorenje izložbe fotografija Trans Balkan

Izložba donosi tridesetak dokumentarnih fotografija transrodnih osoba s područja Balkana, a koje kontekstualiziraju njihove osobne priče...

Detaljnije

Književni susret
  • 18.09.
  • (18:00)

Vrisak: Nada Topić, Damir Zlatar Frey i Vava

Vrisak nam u Export donosi predstavljanja novih knjiga Vlade Simcicha, Damira Zlatara Freya i Nade Topić, a večer se nastavlja u Dnevnom boravku...

Detaljnije

Festival
  • 18.09. – 19.09.
  • (19:00)

Festival održivosti u Parku Vladimira Nazora

Dvodnevni festival uključuje uključuje projekciju filma, predavanja, radionice, cooking show, obilazak botaničkog vrta, program za djecu, glazbeni program i ugostiteljsku ponudu....

Detaljnije

Koncert
  • 18.09.
  • (20:00)

Gala koncert: Karita Mattila

Karita Mattila donosi neke od svojih omiljenih uloga koje je izvodila u Scali, Metropolitanu i Royal Opera Houseu, a na programu su djela Puccinija, Dvořáka, Wagnera i Sibeliusa...

Detaljnije

Koncert
  • 19.09.
  • (20:30)

“52. stavak” Urbana&4, Ante Gela i gudačkog orkestra

Na koncertu će biti izvedene neke od najpoznatijih pjesama Urbanove karijere, ali s potpuno novim aranžmanima, koje je osmislio gitarist, skladatelj i aranžer Ante Gelo....

Detaljnije

Projekcija
  • 19.09.
  • (18:00)

Počinje “Kozala – Kino Lodis”

Sve počinje jam sessionom filmske glazbe u izvedbi inicijative Ritam podzemlja i prijatelja, a nastavlja se projekcijiom filma "Pijana" ulica, riječkog redatelja Marina Lukanovića....

Detaljnije