Vatrom se nije igrati. Potvrđuju to vijesti o požarima u Rijeci i okruženju, na najgori mogući način. Zima je, loži se, a dimnjaci kao dimnjaci, ima ih održavanih i onih koji to nisu. Ni zaboravljene uključene električne grijalice ne smiju se zanemariti. Znate li otkad takve stvari u Rijeci govore upućeni borci protiv vatre? Još od davne 1863. godine, kada je u gradu na Rječini osnovana prva vatrogasna postrojba na tlu Hrvatske.
Daleko to bijaše od slučajnosti. Vatrogasna postrojba o kojoj govorim osnovana je nakon
katastrofalnog požara na objektima tvrtke za mljevenje žita, njezinih mlinova, skladišta i ostalog, smještenih u kanjonu Rječine, na predjelu Žakalj. Goleme ruševine tih objekata, obrasle bršljanom i gustom šumom, i dan-danas privlače pozornost prolaznika.
Taj događaj ima i svoju pretpriču. Do požara u Žaklju nije došlo zbog slabo razvijene svijesti Riječana o vatrozaštiti, a brojni su primjeri zaštitnih mjera poduzetih na Kvarneru koji svjedoče kako je ona bila za svoje vrijeme na pristojnoj razini.
Prema nalogu onodobnoga riječkog guvernera, napisan je, punim nazivom, Pravilnik o požaru propisan za grad i slobodnu luku Rijeku u godini 1802. Njegovih stotinu članaka govori kako je Pravilnik bio vrlo opsežan i nastojao je ne propustiti ništa od onog što utječe na mogućnost izbijanja nekontroliranog plamena. Njime su bili zabranjeni gradnja drvenih kuća u gradu, pokrivanje krovova drvenim tavelicama, drvena stubišta u zgradama i slično. Nakon potpisivanja Pravilnika, u gradu su u roku od četiri mjeseca uklonjeni svi drveni balkoni i i ograde.
Dimnjačari kao prethodnica
Prethodnica organiziranog vatrogastva u gradu na Rječini bili su dimnjačari. Gradski dimnjačar je početkom 19. stoljeća morao najmanje šest puta godišnje obići sve kuće i prijaviti slabe točke koje bi mogle dovesti do požara. Koju godinu potom stigli su novi pravilnici, zahtijevajući još češće kontrole, posebno dimnjaka zanatlija koji u radu intenzivno upotrebljavaju plamen. Njih se moralo kontrolirati svakih osam dana. Dimnjačarski posao te vrste nije bio besplatan.
Novi pravilnik, iz 1830. godine, govorio je o znakovima uzbune. Znaci za požar bili su pucnjevi topova s gradskog kaštela, što je moglo potrajati sve dok se alarm ne proširi na cijeli grad. Osoba koja je na požarište iz artiljerijskog zapovjedništva dovela vatrogasni uređaj ili kola s bačvom vode, dobivala je novčanu nagradu. Pravilnik iz 1841. predvidio je posebne povjerenike za požar u svim gradskim četvrtima. Grad je bio podijeljen u šest područja, a u njima su bila spremišta za čuvanje javne vatrogasne opreme. Prvo i glavno spremište bilo je u podrumu Adamićevog kazališta i nalazilo se pod zaštitom policije. Među aktivnostima te vrste valja izdvojiti kupnju prve hidraulične crpke za zaštitu od požara, 1859. godine.
Veliki požar u žakaljskoj tvrtki
Požar u žakaljskoj tvrtki dat će dotad najsnažniji poticaj razvoju gradske vatrozaštite. Požar je izbio 11. ožujka 1862., u ranim noćnim satima, a od deset objekata poduzeća zahvatio je njih osam. Vijest o požaru stigla je do grada u 22 sata. Do stizanja gasitelja u kanjon prošlo je pola sata, a vatra je tada već harala punom snagom. Bitka s plamenom trajala je šest sati, uspjelo se spasiti dvije zgrade. Bio je to jedan od najvećih požara u gradskoj povijesti i Rijeku je znatno ekonomski oštetio, a brojne obitelji ostavio bez izvora prihoda.
Tragom tog događaja, potvrđujući kako u svakom zlu ima nešto dobro, sljedeće godine bit će osnovan gradski Vatrogasni zbor. Dogodilo se to 26. siječnja 1863. Zbor je bio izravno podređen Magistratu, a činili su ga zapovjednik, pridruženi strojar, redovni (profesionalni) vatrogasci, te 20 tzv. pomoćnih vatrogasaca. Ukupno je riječ o 32 osobe, čiji se broj mogao povećavati, u skladu s potrebama. Prvi zapovjednik Zbora bio je Antonio Salin, a on je imao pravo izabrati svog zamjenika. Redovni su vatrogasci za svoj rad dobivali i redovnu naknadu, dakle plaću. Pomoćni vatrogasci nisu imali pravo na redovne naknade, a imali su pravo natjecati se za mjesta redovnih kolega, kad bi se pojavilo upražnjeno mjesto ili bi došlo do povećanja momčadi Zbora.
Vatrogasni zbor dobio je na raspolaganje dva spremišta u podrumu Adamićeva kazališta, s južne strane (na mjestu te građevine danas je palača Modello). U spremišta su smješteni uređaji i pribor za gašenje, a služila su i kao mjesta okupljanja vatrogasaca.
Djelovanje Zbora bilo je regulirano Pravilnikom Zbora gradskih vatrogasaca Rijeka, koji je imao 51 članak. Zanimljivo je kako se prema njemu niti jedan vatrogasac nije smio udaljiti iz grada bez znanja nadređenih. Štoviše, svaki od njih morao je u 22 sata obvezno biti u svom domu i nije ga smio napuštati prije zore. Osim, jasno, u slučaju požara.
Moralno besprijekorni
Riječki vatrogasci dobili su i oznake. Nosili su kapu s crvenom pletenom trakom i mesinganom oznakom sprijeda, zatim pojas s mesinganom kopčom na kojoj je gradski grb i redni broj osobe, te natpis Vatrogasci. Članovi Zbora mogli su imati najmanje 18 i najviše 36 godina. Kandidati su morali biti u moralnom pogledu besprijekorni. Kad bi vatrogasac neženja odlučio uploviti u bračnu luku, to bi obvezno morao prijaviti Magistratu, a nepridržavanje tog propisa značilo je izbacivanje iz Zbora. Zašto je tomu bilo tako, ostaje nam nagađati. Stražarska služba je bila noćna, osim u blagdane, kada je obavljana danju i noću.
Riječki Vatrogasni zbor iz 1910.
Riječki Vatrogasni zbor je sljedećih godina više nego potvrdio opravdanost osnivanja. Godine 1865. gasio je požar u Tvornici šibica na području zvanom Plase, također u kući baruna Vranyczanyja. Kod baruna je bilo često vatreno, što potvrđuje požar i 1865., te zapaljenje njegova sjenika 1867. godine. Ljeta su donosila nove požare, na koje su gradski profesionalci, zajedno s kolegama u neprofesionalnu statusu, znali reagirati. S vremenom je stizala nova oprema i redovno se vježbalo. Nije sve uvijek bilo idilično – prvi zapovjednik riječkih vatrogasaca, Antonio Salin, vjerojatno nezadovoljan odnosom gradskih vlasti, dao
je 1867. ostavku na dužnost.
Godine 1873. profesionalcima su se pridružili organizirani dobrovoljci osnivanjem Riječkoga
dobrovoljnog vatrogasnog društva. Zanimljivo je da se tu iznova pojavljuje prezime Vranyczany. Netko zločest bi rekao kako je to možda zato što je prethodno vrijeme pokazalo da bi na njegovu posjedu doista bilo dobro podići stupanj svijesti o vatrozaštiti. Prvi zapovjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva bio je barun Šimun Vranyczany.
Svi ti riječki pioniri vatrogastva obvezuju današnje Riječane da i oni znaju s vatrom, bila
zima ili ne. Strogi pogledi pripadnika Vatrogasnog zbora iz 1910. (na fotografiji) rekli bi da će se s neozbiljnim dijelom sugrađana postupiti onako kako to zaslužuju, u čemu Zboru neće biti prevelika prepreka ni vremenski razmak što dijeli jučer od danas.
Podijeli na društvenim mrežama