Ili barem ne bi trebala biti, znamo li imalo o zbivanjima na gradskom području u završnici Drugoga svjetskog rata. Mislim, naravno, na guste tepihe eksplozivnih darova s neba što nam ih u to doba isporučiše saveznički zrakoplovi. Mislim, također, na aktualnu vijest o pronalasku, potom i uklanjanju zaostale avionske bombe na terenu gdje su se donedavno nalazili proizvodni pogoni tvrtke RIO na Kantridi.

Vijesti o otkrivanju i neutraliziranju zrakoplovnih bombi na riječkom području periodično se i kontinuirano objavljuju silnim godinama nakon okončanja ratnih događaja. Ta priča kao da nema kraja, a usudim se tvrditi, s trpkim okusom u ustima, kako će se i nastaviti. Ima perfekta koji nikako da postanu uistinu perfektom, unatoč tomu što to vjerojatni svi žarko želimo.

Zbog izvanredne količine eksplozivnih naprava sručenih na glave Riječana u ratnoj završnici, nije nikakvo iznenađenje što ih je tko zna koliko još ostalo pod njihovim nogama, usprkos svim poratnim naporima da se taj sigurnosni problem uspješno riješi.

Prvi zračni napad na grad što se nalazio u njemačkim rukama dogodio se 7. siječnja 1944. godine, usmjerivši se na industrijsku zonu u zapadnom dijelu Rijeke. Slučajno ili ne, ona se nalazila nedaleko od kasnije izgrađenoga proizvodnog pogona tvornice RIO, što bi značilo kako nas svježa vijest o bombi na Kantridi vraća zapravo na početak priče o bombardiranju Rijeke. Ima li u tomi simbolike, prepuštam na zaključak čitatelju. Od toga napada, pa sve do prvih mjeseci 1945. godine, Rijeka je bila izložena napadima u tridesetak žestokih valova britanskih, američkih i australskih zrakoplova.

Zbog izvanredne količine eksplozivnih naprava sručenih na glave Riječana u ratnoj završnici, nije nikakvo iznenađenje što ih je tko zna koliko još ostalo pod njihovim nogama, usprkos svim poratnim naporima da se taj sigurnosni problem uspješno riješi

Svi su donosili smrt i razaranja, ne ostavljajući po strani civilno stanovništvo i civilne objekte. Najstrašniji učinak imao je zračni napad 20. veljače 1945. godine. Stotinjak američkih bombardera tipa Liberator bilo je toga dana nad gradom svega nekoliko minuta, od 12.02 do 12.09, istresajući svoj teret na objekte u zapadnoj industrijskoj zoni, zatim na lučki kompleks, gradsko središte i ostale stambene kvartove, na prigradsko područje Kantride itd. Gradska su groblja nakon odlaska letjelica primila više od stotinu mrtvih, a bolnice nekoliko stotina ranjenih. Srušeno je mnoštvo kuća u Via Italia (danas Baračeva ulica), Via XXX Ottobre (Frana Supila), Via Crispi (Dežmanova), u starom gradu (današnja ulica Janeza Trdine i Koblerov trg), na Korzu je pogođena zgrada Banco di Roma (danas sjedište gradskog poglavarstva) itd.

Industrijski pogoni što su se nizali na području pored Kantride, mogli su se na koncu rata, s obzirom na nastale ratne štete, smatrati u neku ruku bivšima. Nestale su sve tamošnje tvornice asfalta, Tvornica Mareschi bila je hrpa ruševina, isto vrijedi za najveći dio radničkog naselja Whitehead, slična kob zadesila je Talijansko društvo za proizvodnju ambalaže.

Razlog takvom “posebnom tretmanu”? Riječ je o industrijskoj zoni u kojoj je dobar dio tvornica radio za vojne potrebe, u čemu su prednjačili Tvornica torpeda, Rafinerija nafte i Brodogradilište, zbog čega je cijela zona postala visoko rangiran vojni cilj. Prvi svjetski rat uglavnom je poštedio te pogone od razaranja, ali je zato sve došlo na naplatu u Drugom svjetskom ratu. Na Brodogradilište je izravno palo oko 250, na Rafineriju 260, na Tvornicu torpeda 47, na Tvornicu Mareschi 9 bombi itd.

Dugo poslije okončanja rata na tom su se području pronalazile u podzemlje dospjele neeksplodirane zrakoplovne bombe, što su gradski mediji znali bilježiti redovito.

Zrakoplovne bombe

Među takvim primjerima navedimo onaj u blizini Tvornice torpedo, gdje je neeksplodirana bomba otkrivena početkom ožujka 1958. godine. Sve se dogodilo, kako u takvim situacijama obično biva, slučajno. Stanarke zgrade na adresi Ulica JNA br. 44 (današnja Baračeva), Boja Kovačević i Cveta Grga uzele su toga dana u ruke alatke za prekopavanje zemlje i uputile se na susjedno neobrađeno zemljište, da bi uredile za sebe manji vrt. Bit će kako je I tada vrijedila ona: domaće je domaće…

Najprije su uredile manji dio tla, potom stigle do obližnjega kamenog zida i… Cvetina motika tada je udarila u nešto tvrdo. Pomislile su kako je u tlu još jedan kamen. No, kamen je uskoro dobi oblik ovalne metalne ploče. Oprez, ta majka mudrosti, kazao je kopačici da uspori rad, te lagano okopa pronađeni predmet. Kad su shvatile kako je pred njima bomba, napustile su rad i pozvale ostale stanare iz zgrade. Ulicom je prolazio milicioner (mlađem čitatelju: policajac), bit će da ga je samo nebo poslalo. On je smjesta obilježio točku pronalaženja, naredio udaljavanje od nje, potom bombu lagano zatrpao kamenjem. Zametska stanica milicije nakon toga je pozvala stručnjaka za demontiranje. Bomba je bila teška 250 kg.

Policijske informacije pokazale se kako je bomba bila teška 250 kg. Ujedno kako je na nekoliko koraka od iste lokacije samo dva-tri mjeseca prije jedan od zaigranih lokalnih dječaka također pronašao bombu, istina nešto manju.

Primjer broj dva. Sredinom travnja 1968. bomba je pronađena u Petrolejskoj luci, za vrijeme izgradnje novog uređaja za obradu otpadnih voda. Ovaj put na djelu nisu bile motike već snažan kompresor kojim se bušilo lučko tlo, dok se nije nabasalo na okrugli željezni predmet. Samo sreća je htjela da svrdlo ne probije plašt bombe – teške čak 500 kg! – koja bi, da je eksplodirala, mogla ostaviti kataklizmične posljedice za cijelo područje, puno spremnika nafte, benzina i ostalih visokozapaljivih tekućina. Kako je ubrzo kazao prispjeli stručnjak za demontiranje, bomba je bila američkog porijekla I vjerojatno namijenjena uništavanju bunkera u luci. Pala je od njega samo osam metara podalje, nije eksplodirala, ali se zbog velike težine i pada s visine zabila duboko u tlo.

Bombi je najprije izvađen upaljač, pod je pod stručnim okom izvađena iz tla i otpremljena u krug gradske vatrogasne postrojbe. Tu je bila neko vrijeme čuvana, da bi potom, prema tadašnjem običaju, a bome i današnjem, bomba bila prevezena na Grobničko polje, na područje Kamenjaka, gdje je uništena u eksploziji.

Sve je učinio stručnjak za demontiranje Anton Rutar, koji je u tom trenutku imao iza sebe na tisuće demontiranih bombi, granata, mina i sličnih eksplozivnih predmeta. U tadašnjoj mu Rijeci očito nije bilo dosadno…

Bome ni u riječkim predgrađima, kako to pokazuje primjer gotovo usporedno pronađene bombe u Mihačevoj dragi. Na nju su istog mjeseca nabasali radnici građevinskog poduzeća Konstruktor, vjerovali ili ne, tijekom miniranja terena. Tlo se tada protreslo zajedno s uspavanom avionskom bombom težine 300 kg. Na svu sreću, nastavila je spavati, barem dok nije probuđena na najbolji mogući način, stručnom rukom i na Kamenjaku.

Povlačenje njemačkih snaga

Kataklizmički ratni udari nisu u Rijeci dolazili isključivo s neba, kako su to pokazali pripadnici njemačkih snaga neporedno pred povlačenje iz grada svibnja 1945. Suočeno sa sve izglednijim napadom antifašističkih jedinica koje su se približavale gradu, njemačko zapovjedništvo odlučilo je ne prepustiti ništa slučaju. Već u drugoj polovici 1944. donijelo je planove za rušenje svih važnih gradskih objekata, što znači tvornica, stambenih i školskih zgrada, vojarni, pristaništa, luka, mostova, nadvožnjaka, cesta, usjeka, željezničkih kolosijeka i uređaja, vodovodnih instalacija, kanalizacijske mreže, zapravo svega čije bi rušenje moglo zapriječiti ili usporiti napredovanje suprotne strane i nanijeti joj materijalnu štetu. Pripreme za rušenje uslijedile su smjesta po okončanju planova, a početkom 1945. i dodatno su ubrzane. Neposredno pred povlačenje iz Rijeke, u razdoblju od 17. travnja do 3. svibnja 1945., cjelokupan teritorij grada i okolice posljedično je bio poprište stalnih miniranja.

Što je bilo s minama koje nisu eksplodirale, jer takvih se uvijek nađe? E, tih se često ne nađe. Barem dok se na njih  u poraću ne nabasa slučajno, u igri, u okopavanju vrta ili u građevinskim radovima.

Pronalazak neeksplodiranih ratnih naprava u riječkom tlu, kako već rekoh, nažalost nije vijest. To je uvijek ista, ponovljena vijest, u kojoj se mijenjaju samo datumi. Očekivati je kako će neželjenih darova s neba o kojima govori ta vijest biti otkriveno još, posebno na području Kantride i susjednima, čim se u tom dijelu grada budu poduzimale graditeljske aktivnosti. Ah, da sjećate li se priče o bombi s gradilišta ZTC-a, iz srpnja 2010. godine?

Kalendar događanja