Čim promaknem kroz ulazna vrata, zaskoči me ugođaj seoskog vašara. Seoskog vašara?! Preblag izraz, znam mnoge koji bi za to upotrijebili pojam ciganluk. Ipak, izbjegavam ga, osjećajući da ne bi bio nimalo politički korektan (cijeli život prezirem nacionalne i njima slične diskvalifikacije), a sada već i znajući kako ono što nam priređuje naša Pošta s Romima nema apsolutno nikakve veze. Što to? Pokušate li se prizemljem zgrade normalno kretati, to će vam onemogućiti silni, duž cijelog prostora nagurani metalni stalci i ostale improvizirane trgovačke instalacije, prisiljavajući da se probijate u preostalom stiješnjenom prolazu između njih i poštanskih šaltera. Nimalo lak posao: tu ste mrvu koridora primorani koristiti istovremeno sa svim ostalim posjetiteljima Pošte, nevoljnicima u podjednakoj gabuli. Rezultat? Mnoštvo bliskih kontakata neželjene vrste. Na čuvanje osobnoga psihološkog balona ni pomisliti. Pa tko preživi…
Upadne li vam pak u oko što se sve s tih prodajnih mjesta nudi, a mora upasti, jer se zbog naguranosti ne da vizualno izbjeći, štoviše nasrtljivo vuče za rukav – to je veselje broj dva. Sve sami tipični poštanski artikli: dječje igračke, grobljanske svijeće, rekviziti za plažu, vjerska literatura, soljenke, DVD filmovi, školski pribor, ručni satovi, srebrni nakit… Zbog njihove se prodaje doista isplatilo svom snagom napasti prostor u kojemu je tradicionalno bilo nešto od ugodnog, demokratskog ozračja, koji je davao naslutiti kako niz šaltera postoji upravo zbog nas, samo nam valja stati u red (a mjesta za red uvijek ima!), i mirno dočekati pitanje s onu stranu stakla: „Vi trebate?“
Demokratsko ozračje danas? Podignete li pogled, shvatit ćete kako vas sa zidova promatraju silne kamere, unutra valjda petnaestak. Suvišno je reći kako ih ne manjka načičkanih ni na vanjskim zidovima zgrade, da joj se ne biste prišuljali neopaženo, sumnjivi kakvi već jeste. Da je s toliko kamera bio naoružan Pentagon, Bin Laden ne bi ni teoretski uspio u svom naumu. Ako Amerikanci čine greške, naša Pošta ne, za Bin Ladena se pripremajući na vrijeme.
Tugo moja, do jučer nije bilo tako. Štoviše, sjećam se, u danima kada bijah dijete još, kako mi je svaki ulazak u taj prostor, s majkom koja je slala preporučena pisma tko zna komu ili ispunjavala uplatnice – bio blagdan za oči. Bome i dušu. Prizemlje riječke Pošte: kakvo interijerom iznenađujuće, razigrano, radosno mjesto! Kao klinjo, nisam imao pojma što mi se tu tako sviđa. Nisam ni trebao imati, bilo je dovoljno prepustiti se valovitim, mekanim linijama zidova što su me sa svih strana nježno pozdravljale i susresti pogled s vedrinom velikog, protegnutog mozaika koji mi se nije prestajao smiješiti. Tko mu ne bi uzvratio?
Racionalno objašnjenje za tu neočekivanu oazu vedrine, skrivenu u unutrašnjosti zgrade, stiglo mi je kasnije. I drugim jezikom dječju intuiciju samo potvrdilo. Što kaže to objašnjenje?
Pošta na Korzu dobila je današnji izgled interijera u prizemlju rekonstrukcijskim zahvatom 1969, prema nacrtu arhitekta Sergija Kambera iz poduzeća Vladimir Gortan. Rekonstrukcija je bila više nego obuhvatna, time i ne baš jednostavna. Zbog nje su se npr. rušili zidovi-nosači, a umjesto njih ugrađivale armiranobetonske kolone kojima je zadaća konstrukcijski držati zdanje (statičke proračune obavio je inž. Vojislav Fučić). Objekt je dobio zračno grijanje i hlađenje, što su u to doba pogodnosti sa stanovitom ekskluzivnošću. Prizemlje je otvoreno javnosti potkraj srpnja 1969, s nizom suvremenih javnih telefonskih govornica, što se može pročitati i kao informaciju o početku ukidanja šaltera u Telefonskoj centrali na adresi Barčićeva 5. Obnovljena Pošta nije bila samo građevinsko-tehnološki, nego i umjetnički događaj. Odustajući od dotadašnjega klasicističkog ugođaja, cijeli interijer dobio je zaobljene, mekane površine, bez krutih granica između zidnih ploha. Zidovi iza radnih mjesta za šalterima obloženi su mozaikom kolorizmu uvijek sklonog Ede Murtića.
Zbog svega toga, onodobni rukovoditelj telefonskih poslova u Pošti, Ante Ćorak, nakon što je lokalnom novinaru dao informaciju o učinjenim radovima, izjavio je, ne bez ponosa: „Time i sam grad dobiva jednu instituciju koja govori o kulturnom nivou grada“ (Novi list, 30. lipnja 1969).
Jesu li se njegove riječi našle potvrđene u javnosti, pogotovo stručnoj? Itekako.
Evo izjave Borisa Vižintina, tadašnjeg direktora riječke Moderne galerije: „Zadatak arh. Kambera sigurno nije bio lagan. Trebalo je u jednom starom neskladnom ambijentu kasarnskog tipa izbjeći tehnicističku monumentalnost s pravokutnim presjecima i stvoriti novi prostor. Ono što je iz toga nastalo očiti je primjer svjesnog napuštanja formalizma i suvremenih šablona. To je vrlo dosljedno tretiran i konzekventno izveden interieur, izvanredno plastičan u svom volumenu, koji posjeduje gotovo vrijednost jedne suvremene plastike. Nema tu simetrije, ali postoji izvjestan ekvilibar, harmonija krivulja i jednostavnih čistih formi, energija lukova napetih i usmjerenih otvorima… Očito je ovim uspjelim i originalnim rješenjem arh. Kamber svratio pažnju na svoje nemale mogućnosti kao originalnog i smjelog stvaraoca…“ (Novi list, 9. kolovoza 1969).
Komplimentima se pridružuje Radmila Matejčić: „Rijetko se gdje uspjelo tako spretno suživjeti dva stila. U ovom rješenju je svakako vidnu ulogu odigrala zidna dekoracija, iluministička i vedra, kojom je Murtić probio zidnu plohu i potpuno je dematerijalizirao, čak je išao tako daleko da je apstraktni motiv podsjekao pod svodom i stvorio utisak širenja prostora i horizontalno i vertikalno. Kao da ispod svoda odnekud sa visine visi bizarna zavjesa lapis lasuria i mi joj vidimo samo dio koji seže do poda. Kako bismo bili sretni da ovo ne bude jedini slučaj u Rijeci. Pošta je u svakom slučaju toliko uspjela da će već sutra ući u turistički bedeker kao mjesto koje je u Rijeci vrijedno pogledati i može ju se već sada zaštiti kao ambijent spomeničkog značaja.“ (Novi list, 30. kolovoza 1969)
Tako stručna javnost.
Doista, kvragu, kada je počeo aktualni udar na Poštu? I njene ambijentalne vrijednosti, za koje se, čitamo, koristio pridjev spomeničke? Bit će da se to počelo događati prije nekoliko godina. Moguće je kako to nije bio isprva udar na objekt na Korzu, nego na onaj što ga znamo pod šifrom Pošta 2. Dakle, na dugačku prizemnu građevinu što se proteže s „morske“ strane Krešimirove ulice. Jednog od tadašnjih jutara, pred zabezeknutim pogledima prolaznika, ona se ukazala „novouređene“ fasade, s koje su kričale svježe boje što sa zgradom, još manje okruženjem, nisu imale ama baš nikakve (žuto- ružičasto-plave) veze. Plus „ukrasni“ detalji od mramora, valjda umjetnog. Zgroženi, prolaznici su samo blenuli u taj šou. Netko promrsi: „Papagaj-pošta!“ I bi u pravu. Tko zna otkud i kako, tek – papagaj vrste ara ugnijezdio se u Krešimirovoj, donoseći u njen sivi eksterijer dašak brazilske prašume, time i posebne vrste nesvakidašnjeg veselja, na svoj način povezanog s humorom. Meni nije bilo smiješno.
Zašto nam to iz Pošte čine? Što smo, mi Riječani, skrivili? Koju kaznu, zbog čega ispaštamo? Ima li taj zulum neki rok? Taj udar na urbanu dušu grada? Ma, ne idem više u Poštu na Korzu.
Podijeli na društvenim mrežama