Riječ je o našem čovi koji je zamalo odvezao prestolonasljednika Franju
Ferdinanda ravno u sarajevsku smrt. Zamalo, jer je bio njegov redovni vozač,
ali toga mu se dana sreća osmjehnula kao valjda nikad u životu. Objašnjenje?
Svoje vozačko mjesto je u sarajevskoj epizodi , igrom slučaja, prepustio
drugomu, što će mu najvjerojatnije spasiti glavu na ramenu, čak toliko uspješno
da će o tomu s neskrivenim zadovoljstvom pričati u poraću potomcima. Čovo nije
Riječanin, kako ste to možda već pomisli, kao čitatelji ove kolumne, nego
Istrijan, štoviše Puležan. Rekli bismo, brat s druge strane Učke gore…
Njegovo je ime Ivan Petek. Priča o Ivanu Peteku ima početnu
sekvencu u godini 1903., u trenutku kada on, za volanom jednog od prvih
automobila koji se pojavio u Istri, samim tim i jedan od prvih istarskih vozača,
ulazi u Pulu. Svakakvih su se čuda Puležani već u svojim životima bili
nagledali, ali automobil je još uvijek bio čudo nad čudima, pa je Petekova
jurnjava gradskim ulicama od kojih dvadesetak km na sat bila prvorazredna
senzacija. Kao što već čitatelj s pravom pretpostavlja, vozilo nije bilo onoga
tko je njime upravljao, siromašnog Istrijana, nego njegova gazde, a taj je
glavom i bradom slavni vlasnik Brijunskog otočja, Paul Kupelwieser.
– Još kao mladić radio sam na Brijunima – kazat će silnim godinama
kasnije Petek u novinarsku bilježnicu – koji su u to vrijeme bili turistička
atrakcija i stjecište aristokracije čitave srednje Europe. Bio sam tada kočijaš
kod austrougarskog grofa i vlasnika Brijuna
Kupelwiesera. Moram priznati da mi nije bilo lijepo. Jer, oko mene se odvijao
raskošan život glumaca, baruna, grofova… A meni je Kupelwieser davao samo
toliko da bih mogao preživjeti. On je, ustvari, bio dobar čovjek, ali je bio
igračka u rukama perfidnih i zlih članova svoje brojne porodice – kaže Petek.
Čudna je ta gazdinska dobrota koja ostavlja svomu zaposleniku samo
minimum za preživljavanje, još čudnije radnikovo razumijevanje za takvo gazdino
ponašanje. Što bi tek bilo da ekstra bogataš nije bio toliko dobre duše koliko
to misli Petek? Bi li mu onda davao manje od minimuma za preživljavanje? No, to
je pitanje koje ostavljamo Peteku, prepuštajući se nastavku njegova sjećanja.
– Vožnja u kočiji je dosadila Kupelwieseru. Odlučio je nabaviti
automobil. Proizvodnja tog „čarobnog“ vozila je naglo počela otkada je Benz
1886. proizveo trokolicu benzinskim
motorom. Godine 1903. krenuli smo Kupelwieser
i ja Nurnberg i tamo kupili cadillac od osam konjskih snaga s jednim cilindrom.
Tada nije trebala nikakva vozačka dozvola. Naučio sam voziti i krenuli smo za
Pulu. Putovali smo četiri dana. Na nizbrdicama smo vozili za ono vrijeme
„paklenom“ brzinom od 30 km na sat. Na uzbrdicama smo pak morali silaziti. U
Puli i na Brijunima su nas dočekali s oduševljenjem. Od tada sam zauvijek
napustio kočiju i postao sam „glavni“ i jedini šofer u istri, a možda i na
širem području. Kad smo kupili gume, vožnja je postala znatno udobnija od one
iz Nurnberga. Tada sam posao nekako omiljeniji u tom društvu i vozio mnoge
ličnosti Austro-Ugarske Monarhije – govori zapisivaču u pero Petek.
Kada u priču ulazi nadvojvoda Ferdinand (na
fotografiji)?
– Car Franjo Josip I. naprosto se oduševljavao vožnjom Brijunima –
nastavlja puležanski automobilistički as. – Kasnije sam ga vozio po čitavoj
Europi. Kupelwieser je kasnije nabavljao i modernija kola, kojima sam vozio
Franju Ferdinanda, koji je trebao naslijediti svoga nesposobnog strica Franju Josipa
I. On je također bio stalni posjetilac Brijuna. Jedno ljeto sam tri mjeseca
„dežurao“ u Fažani dok je on provodio svoj lijepi život na Brijunima.
Zanimljivo zboriš, dragi vozaču Ivane, ali moje čitatelje ipak zanima ono
zbog čega su virnuli u ovu kolumnu, privučeni naslovom. Pa bih ti bio
zahvalan…
– Nakon ankesije Bosne i Hercegovine 1908. godine – govori dalje Petek,
udovoljavajući mojoj skromnoj molbi – pokreti slavenskih naroda protiv
Austro-Ugarske uzimali su sve više maha. Iz tih razloga Franjo Ferdinand je
pošao na svoj historijski i posljednji put u Bosnu. Ja sam ga odvezao u
Sarajevo. Zaprepastio sam se kada sam doznao da je na njega izvršen atentat i
da je poginuo. Ja sam bio u garaži i nešto radio oko „mojih“ kola. Koliku sam
sreću imao kad nije od mene tražio da ga vozim, ne treba ni govoriti – nasmija
se izvor informacije. Očito zadovoljan zbog Ferdinandove prakse da drugo vozilo
(na fotografiji) znači i drugog vozača. – Polije tog događaja, vratio sam se na
Brijune i nastavio raditi kod Kupelwiesera, koji je, međutim, postepeno
financijski propadao. Zadužio se kod gotovo svih europskih banaka, ali dug nije
mogao vratiti, pa je uzeo pušku i ubio se – završi štoriju sretni Puležan. Dvostruko
sretan, jer je radio kod dobroga gazde Kupelwiesera i jer nije završio poput
njega.
Ivan Petek će Kupelwieserovim suicidom okončati uzbudljivu vozačku
karijeru. Za razliku od brijunskoga gazde, doživjet će poštovanja vrijednih
devedesetak godina, ostavljajući ove retke u novinarskom notesu 1962. godine.
Ma, bit će da ga je sreća pratila počesto, s obzirom na to da se u pravom
trenutku družio s okrunjenim glavama, te u još pravijem od njih odmaknuo. Neka
puca koga smeta… U Sarajevu ili bilo gdje drugdje, samo ne oko glave Ivana
Peteka.
Podijeli na društvenim mrežama