VINIL je kao i rock FINIL

Ali zablude iz puberteta pokazale su
potpuno pogrešnima baš kao i teza o ravnoj ploči planete koja je zabavljala
ljudski rod koju godinu prije toga. Manje – više.

Iako
sam se oprobao u raznim profesijama, ostao sam kao i uvijek dosljedno dosadan
onome što mi je predstavljeno u formativnim godinama. Katkada sam kretanje raznih
struja rocka prihvaćao otvoreno, zajedno s društvom s kojim sam se minglao, ili
pak s ironičnim odmakom, ovisno koliko sam duboko se nalazio u ‘konfiguraciji’
vremena (punk doba je označavalo nihilizam svega prethodnog, da pojasnim).
Nemojte me krivo shvatiti – zanos rokenrolom ni u kom slučaju u meni nije
iščeznuo! Ali prvi puta sam zaista svjestan činjenice da postaje dijelom
povijesti. Kao što je svjedobno jazz počeo blijediti s radio stanica, tako i
danas rock nestaje s polica shopova. Uskoro ćemo se, valjda, upitati s kojih
polica, da.

Muzička
industrija se ubrzano urušava, i to na globalnom planu, a bolje stanje, nešto
usporenije dinamike, nije niti u lokalnim okvirima regije. Albumi, koji se i
dalje snimaju (a i sam sam, nažalost, dijelom te old skul spike i teško se
prilagođavam novoj eri koju uopće ne zanimaju dugosvirajući proizvodi, a kamoli
koncepti), bilježe jedva i mizerne, ako uopće, tiraže. Iako, evo paradoksa,
muzičkih ideja i izvedbi nikada nije bilo više; mogućnosti za predstavljanje
preko internetskih kanala je, apstraktnom, 
brojkom – kolikogodhoćeš! Od myspacea, bandcampa, soundclouda, spotifya,
do najmoćnijeg youtubea. Mladi izvođači iznalaze svaki mogući način predstaviti
se široj publici, stvoriti si pristojno fan sljedbeništvo, pronaći si razlog za
nastavak svog ‘postojanja’.

Ako
se slučajno i nađe kakav izdavač objaviti njihove radove objedinjene pod
stavkom album, nema straha da neće uložiti ni novčića u njihovo dodatno
suportiranje putem medija, a kamoli pripomoći koncertnim promocijama! Osim
toga, ni promoteri sa svojim klubovima, kafićima ili, sad već pucamo na veliko
jel da, dvoranama nisu osobito znatiželjni uhvatiti se u koštac s nerazvikanim
bendom, pa uglavnom nude svoje prostore za koncertnu izvedbu ali pod uvjetom da
ne pokriju niti osnovne a kamoli neke druge troškove. Ukoliko, kojim slučajem,
manje afirmirani izvođač poželi nastupiti kao predgrupa velikom imenu, može,
kako da ne, ali prethodno morate imati super hit na nacionalnoj top 40 listi (
u okolnostima DIY to je prakički misija za Toma Cruisea). I dakako uvjeti
ostaju identični – iz vlastitog džepa, molim lijepo, izdvojiti kuna koliko
treba da se pojavite na geografskoj lokaciji na kojoj se ima održati nastup! Nažalost,
društveno promaknuće, kao i statusno, u takvim okolnostima je teško održivo.

Možda
su razmjeri apokaliptičnih predviđanja o budućnosti rocka krivo postavljeni, ne
želim se sporiti oko toga, ali ne podsjećaju li malko i na filmsku industriju?
VHS kazete, DVDi, Blu-ray? Sve je osuđeno na kraj, baš kao i format CDa. Kao
što je svojedobno ustvrdio Terry Gilliam: ‘Holivud je dosegnuo sve o čemu je
sanjao. Publika se čini otupjelom gledajući iznova isti film. Kada se upute u
kino, čini se kao da slušaju pop pjesmu – poznaju ritam, aranžman, dinamiku i
na koncu dobiju veliki klimaks, upravo tamo gdje i očekuju. Uživaju u činjenici
da su na sigurnom, komfornom terenu.’

Prijelaz
s fizičkih artefakata – longplejki, CDa, kazeta – na digitalnu sferu eMPe3ca i
streaminga posebno je bolan u muzičkom svijetu. Čini se teško mogućim da će
mlađe generacije opčiniti prapovijesni predmeti, iako iznimno kvalitetne
izrade. Dakako, uvijek će postojati romantična manjina posvećena opsesivnom
proučavanju ‘boljeg i prošlog’, no ona će definitivno ostati izvan radara kritične
mase. Po naravi, takav grandiozan projekt održat će se u privatnim prostorima,
no zahvaljujući tehnologiji i međumrežju, povezat će se s mnogim grupama koje
nastaju iz istih ambicija, zasnovanim na sličnim estetskim premisama, a s
ciljem da iznova uđu na potencijalno novo/staro tržište glazbene umjetnosti. Ma
koliko ova druženja bila kratkotrajna daha mogla bi doista održati cjelokupni
rock kao stil života s cjelokupnim kontekstom, unatoč tomu što to zvuči otrcano
i prozaično, na životu! Umjesto da se nasukavaju, kao većina iz moje
generacije, pred kakvim TV šouom koji diktira još neki novi neviđeni
prehrambeni spoj, rješavajući se tako bilo kakve odgovornosti zatupljivanjem
kao i kino konzumenti, ta prijateljstva zapodjenuta sličnim motivima na
različitim zemljopisnim širinama, putem digitalnog svijeta, zaista bi mogla
odvest rokenrol u budućnost, a ne je zakucati u zakutke mog, ili osobama
sličnih afiniteta, prašnjavog podruma punog bilježnica s izrescima iz novina na
Stonese i T.Rexe, Pistolse i Ramonese.