Malko se eksperimentiralo – jedne se godine revijalno prikazivalo
umijeće sviranja neafirmiranih bendova, a već sljedeće ‘povratilo’ se ono što
je A&M oduvijek bio – natjecateljski
festival, pri čemu pobjedniku organizator obećava besplatno snimanje materijala
u kvalitetnom studiju, te potom i objavu debi albuma za jednog od regionalnih
izdavača! Tako i bješe najvećim dijelom postojanja ovih uzbudljivih druženja ne
samo na nivou rock’n’rolla već i, dakako, stripa.
Prvih je godina, dakle ne baš sretnih ’93 i ’94, bilo
relativno jednostavno potvrditi postojeći rock legitimitet u Hrvata. Svaki
sličan iskorak, štoviše, u tom smislu je bio hvalevrijedan i dobrodošao.
Umjetnost i glazba, kad bi ga nazvali puristički, festival je obavio svoju
pionirsku ulogu u tek stasaloj državi i to s potpuno neovisnih i nestranačkih
pozicija. Jer da je bilo drugačije sigurno se ne bi 1995. trodnevna kolovoška
manifestacija samo tako prekinula i raspustila ‘zbog sigurnosti publike’.
Naime, s početkom festivala krenula je i vojno-redarstvena akcija Oluja.
Zanimljivo, dva mjeseca kasnije, u listopadu, ipak je A&M nastavljen!
I pretpostavke su za dobru, obećavajuću budućnost događaja
bile realne. Početni dostignuti standardi u kvaliteti ponuđenog programa u
godinama koje su tek dolazile nisu se pokazale bremenitim, već naprotiv,
izazovnim! Ne samo da su Puli tijekom tri dana ljubavi, muzike i stripa
gravitirali svi dobronamjernici, jer ipak se ondje dolje suvereno određivao
glazbeni ukus regije, a i pažljivo održavala stilsko-izvođačka ujednačenost
prijavljenih neafirmiranih sastava, nego se uvodi i sasvim novi moment u
ponudi: atraktivni inozemni (pravi inozemni, od preko Atlantika ili barem od preko
kanala La Manche) gost! Evo samo par imena – Dead Moon (bend koji sam gledao
previše puta tijekom devedesetih, a na Fort Borginjonu su svoj nastup započeli
u obeshrabrujućih 04.00! Ne moram vam valjda reći da sam padao s nogu s prvim
sunčevim zrakama), Speedball, ili Jon Spencerov tribute projekt rockabillyiju,
Heavy Trash!
Festival je, zasluženo, postao jedinom referentnom
alternativnom instancom u godišnjoj inventuri kako domaćeg tako i onog
jugosferijskog rocka! Ne samo da je poslužio Istri i Puli da se ustali na mapi
najvažnijih događaja nego je i privilegiranim sudionicima (svake je godine
pristizalo preko stotinu prijava) osigurao mjesto u rock leksikonima!
Jeste li, npr, znali da je prve godine pobjedu odnio riječki
The Stuff? I da im je uskoro, uz
manje zakašnjenje, debi album ‘Majmuni iz sjene’ u izdanju Croatia Records
našao se na stalažama dućana. Tad još nije postojalo bolje opremenljenih CD
shopova, već samo ex Jugotonove poslovnice.
Također, te iste ’93., u natjecateljskom su se djelu
pojavili i En Face, a da im je već u
tisku bio prvi vinilni uradak ‘Barock’n’Roll’, što su, naravno, željni nastupa
i dokazivanja, zatajili pred organizatorom (jedan od uvjeta za prijavu i nastup
na A&M bio je neobjavljeni nosač zvuka u karijeri)! Tijekom te crne
političke decenije Riječani su nastavili redovito pokazivati svoju nerahitičnu
ambiciju prema osvajanju samih vrhova festivala. Zapaženu su ulogu imali Fancy Lazy, Gipss ’95., Unlogic Skill
’96., a Nora je Turato, alias Klaus, desetak
godina kasnije osvojila prvo mjesto svojim industro minimalizmom, ali, uslijed
odlaska na studij u Amsterdam, nikada nije konzumirala plodove te pobjede
materijaliziranim CD izdanjem. Za razliku od One Piece Puzzle koji su fantastičnim nastupom 2006 zasjenili sve
ostale izvođače i uskoro u ruke dobili svoj debi 13 zlatnih hitova.
No, dosta lokalne samohvale! Dvadeset godina kasnije, Brada
je, bez želje za ponovnim oživljavanjem već ‘izudaranog konja’ ipak podsjetio
na najbolje dana ovog festivala. Naime, upravo ovih dana iz tiska izlazi
monografija kojom će se obuhvatiti svi najvažniji, kao i oni nešto umjerenijih
epiteta, akteri ovog nekada iznimno važnog demo festivala.
Hoće li zaraditi Brada svojom kompilacijskom knjigom i
Kiklopa za najvažniji naslov publicistike ove godine, teško je reći, ali da će
isto izdanje predstavljati itekakvo priznanje njegovoj dugogodišnjoj
prisutnosti na domaćoj rock sceni ne treba uopće dvojiti! Unatoč tomu što je
katkada Art&Music zaista i imao oscilirajućih i dvojbenih trenutaka
postojanja, nikada nije degradirao u prigodan obrok na banketu dežurnih cinika!
Stoga se i nadam da ovaj tekst, kako se bliži svome kraju, neće postati samo
nekrologom nekom bivšem – edukativne siline i važnosti – festivalu, već pozivom
organizacijskom timu da ustraje u pronalaženju kreativnih i svježih aktera u
godinama koje nam slijede.
Boun compleano!
Podijeli na društvenim mrežama