Paviljon Ri / Velid Đekić

Otvorenje prostora donijelo mi je u prvi mah tračak
pozitivnog osjećaja. Jer, doista, biti zatvoren takav prostor, na takvom
mjestu, nije li to ekonomski, pa i svaki drugi grijeh? Prvim korakom unutra,
pozitiva me napustila. Pogled je nudio razočarenje: još jedno skladište
odjevnih krpica, kakvih u gradskom središtu ne manjka. Ono je preplavljeno
prodajnim mjestima jednoga te istoga. Za muški svijet u bivšoj Nami nema ničega.
To je i logično s obzirom da on trgovački, a valjda i na neke druge načine, ne
postoji. Ili griješim dušu? Pogled na izloženo vuče zaključku da u trgovačkim
glavama otvarača Name najvećim dijelom ne postoje ni žene jer je riječ o
krpicama namijenjenim samo jednom dijelu ženske populacije – onom tinejdžerskom.
Ili ne previše od njega udaljenom. Ako ste žensko biće od dvadesetak godina, ok.
Sve ostale i svi ostali, izađite van, ne postojite.

NamaImaju
li trgovci pravo sami odabrati kojem će se dijelu tržišta obraćati? Imaju, ali čim
shvatite kako se to pravo lomi preko leđa najvećeg dijela stanovništva, o tom
pravu dobivate drukčije mišljenje. Protrčite li pogledom oko Name, eto
informacije kako su trgovci u gradskom središtu usmjereni manje-više mlađem
ženskom svijetu ili pak (eto, ipak postoji prostor drukčijosti!) onom dijelu muškog
svijeta koji šalje signale o pripadnosti biznismenskom krugu, kojemu se „look“
temelji na poslovnim odijelima, što skupljim kravatama i istim takvim cipelama.
Razlog takvoj trgovačkoj taktici? Tinejdžericama i tzv. poslovnim ljudima (tzv.
zato što iz osobnog iskustva znam da su mahom na djelu tek ostavljači
„poslovnog dojma“, kojima je gotovo sav poslovni gard upravo u prezentiranju takva
garda) odjevnu je robu mnogo lakše „uvaliti“ nego većini stanovništva. Većina zna
da su marketinške slike naših života i realnost žestoko posvađani, pa, prije
nego što odluči potrošiti novac, prevrti ga u ruci nekoliko puta. S takvima je teže
izaći na kraj. Posljedica? Njihovo brisanje s trgovačkog obzora. Tipka
„delete“. Tko bi o našem gradu prosuđivao prema trgovačkoj ponudi na Korzu, osuđen
je na dojam kako u Rijeci žive valjda isključivo tinejdžerice i biznismeni.

Nama

A
Nama nije uvijek bila takvo mjesto. Nije ni otvorena da bude takvo. Tko je
zakoračio u njen prostor u danima prvog otvorenja, onog inicijalnog, prije
podosta godina, mogao se u to osobno uvjeriti. Nama je računala na kupce nikoga
ne isključujući iz vidokruga, bivajući prilično demokratsko mjesto. Izravno je
to sugerirao i njezin naziv: Nama je skraćenica od sintagme Narodni magazin.
Kako su izgledali ti Namini dani?

Nama
je (u to doba bilježena i kao Na-Ma) otvorena 10. lipnja 1947. godine. Dogodilo
se to u prostoru prethodne prodavaonici Papeti, te u prostoru što ga je na
prvom i drugom katu te zgrade koristila Istarska knjižara. Direktor riječke
direkcije Trgovačkog poduzeća Narodni magazin, drug Pavle Krajcer, izjavio je
tom prigodom: „Ja sam uvjeren da će robna kuća u Rijeci izvršiti svoj zadatak
kao distributer najraznovrsnije robe širokim potrošačkim masama i time
doprinijeti onaj udio koji je Narodnom magazinu određen u Petogodišnjem planu.“
Zanimljivo je iz naknade perspektive primijetiti direktorovo spajanje, reklo bi
se, nespojivog, plansko gospodarstvo (s potpisom socijalističke države!) i
potrošačke mase (provirivanje svijesti o konzumerizmu!). Ipak, da ne bi bilo
nikakvih upitnika, direktor je naglasio sljedeće: „Tim više sam uvjeren u to,
što znam da će rednici i namještenici ove kuće biti svjesni činjenice da je to
narodno vlasništvo i da sav njihov trud služi radnom narodu, a ne
izrabljivačkim kapitalističkim klikama.“ Vidite i sami, jučer bilo.
„Izrabljivačke klike“ jašu sve u šesnaest… U skladu s uzusima vremena, govor
direktora prekidan je oduševljenim pljeskom, a posebno njegov završetak, kada
je krenulo klicanje drugu Titu. Potom je govor preveden na talijanski jezik.

NamaU
kontekstu naše priče takvi su detalji ugođaja na otvorenju ipak manje važni,
važnije je što su se po okončanju službenih trenutaka posjetitelji prodavaonice
(pardon, robne kuće) mogli uvjeriti kako su u njoj ponuđene valjda sve vrste
robe, od tekstila, staklenine, kozmetike, lonaca, likera, sapuna, bilježnica,
igračaka, lisnica. Čak i namirnica, poput krušaka, jabuka, lubenica… Nama je tomu
uskoro pridružila prostor nekadašnje prodavaonice Raušel, nudeći namještaj.
Tijekom pet godina rada Name, zabilježili su pedantni statističari, kroz nju je
prošlo 20 tisuća kupaca, među kojima je njih 9.800 bilo usluženo, a u njihovim
je rukama završilo sedam tisuća kilograma raznovrsne robe. Za ono doba,
vjerojatno poštovanja vrijedna brojka. U međuvremenu je stigla pohvala
Centralnog odbora sindikata trgovačkih poduzeća Jugoslavije, te nagrada
Ministarstva trgovine i snabdijevanja SFRJ, također osvajanje prvog mjesta u
natjecanju trgovačkih poduzeća „riječke oblasti“. Eto, radilo se.

Među
svjetlije trenutke Name valja prosinca 1961. ubrojiti ponudu tada  popularnih kišnih mantila „šuškavaca“, muškog
i ženskog kroja, uvezenih iz Italije, zbog kojih se pred ulazom na Korzu
formirao dug red zainteresiranih. S prvim kontigentom sretnih je bilo 500
Riječana i 500 Riječanki. Iz uvoza su potom stigli štofovi za odijela, cipele,
ženske čarape, a ni domaći proizvođači nisu stajali po strani (vidi reklamne
oglase iz sredine 60-ih)…

Nama
je bila i ostala demokratsko mjesto, mjesto narodne kupovine, ma što to
značilo, sve dok je u novije doba nisu preuzeli oni koji se navodno u tržište
razumiju bolje. Koliko, vidljivo je i iz aktualne širine asortimana koji vas
poziva da uđete u njezin prostor. Ako pripadate većini stanovnika grada na
Rječini, ne gubite vrijeme ulaskom, tu za vas nema gotovo ničega.   

Oznake

Kalendar događanja

Skip to content