Tako je ili nekako
slično započeo prizor na ulazu vile na Mlaki, u krugu riječke Rafinerije. Bilo
je ovo doba godine, hladno jutro, druga polovica zime, prije ravno 90 ljeta. Sažetak
događaja? Istjerivanje Milutina Barača iz Rijeke. Krivnja? Bio je Hrvat.
Uklapao se u opću sliku zbog koje se tada istjerivalo iz grada: jedan je od
onih s krivim krvnim zrncima, zbog čega mu je suđeno dijeliti sudbinu mnoštva
sunarodnjaka. A uklapao se bome i u sliku posebnu: nije bio bilo kakav Hrvat,
već u gradu i šire itekako ugledan. Upravo je zato i upravo na njemu valjalo
pokazati da onaj tko takve tu ne želi, misli ozbiljno.
– Otvaraj ili razbijamo!
Ljudi u odorama Vojne
policije pred njegovim vratima, ili oni koji su ih poslali, mora da su o njemu znali sve. Znali
da je graditelj i tehnički direktor riječkog rafinerijskog pogona na Mlaki,
prvih godina rada najvećeg u Europi. Dosje je govorio kako je taj posao obavljao
skoro četiri desetljeća, zbog čega su ga u gradu, i širom netom nestale K. und
K. monarhije, doživljavali njenim sinonimom. Usporedno se njegovo ime nalazilo
u vodećim tijelima više riječkih tvrtki, među kojima i onih od posebno velike
važnosti. Početkom 1890-ih član je Nadzornog vijeća Dioničkoga pomorskog
parobrodarskog društva Ungaro-Croata, jedan je od direktora sušačke Banke i
štedionice za Primorje, potpredsjednik Riječkog poduzeća za dokiranje, član
Upravnog odbora Riječke tvornice opeka i keramičkih pločica. Listajući dalje prikupljene
podatke, našli su ga u Upravi Dioničkog društva za traženje nafte, također na
mjestu tehničkog direktora budimpeštanske Rafinerije mineralnih ulja d.d., što
je u praksi značilo da je u jednom trenutku tehnički direktor čak pet
rafinerija na tlu pet država nastalih po raspadu Austro-Ugarske. Dosje je
svjedočio još nešto, a vrlo loše: taj je tip hrvatski domoljub, pomaže hrvatske
kulturne, strukovne i ostale ustanove u Rijeci i diljem Hrvatske, a čini to kad
god mu se ukaže prilika.
Takvog se doista trebalo
riješiti. Trenutak za akciju? Kada Kraljevina Italija po koncu Prvog svjetskog
rata ushtjedne kapitalizirati članstvo u pobjedničkom taboru i domoći se Rijeke.
Početno poglavlje u tom scenariju ispisuje Gabriele d’Annunzio, dovodeći u grad
odrede crnokošuljaša, naoružane i razularene. Od tog trenutka mijenja se
nacionalna slika grada. To se čini dovođenjem novog ljudstva na obalu Rječine,
sirotinje s juga Apenina, i protjerivanjem netalijanskog stanovništva. Tko nije
shvaćao da mora zaboraviti svoju Rijeku i život u njoj, pomoglo mu se, ako je
trebalo, i vatrom, o čemu je govorio pogled na goruće brodice hrvatskih
vlasnika na vezu u Mrtvom kanalu. Jesu li Hrvati prvi na udaru? Ne. Najprije se
krenulo u obračun s onima na utjecajnijim, važnijim mjestima u zatečenoj
društvenoj hijerarhiji, pa iz grada nestaju Mađari, Austrijanci, Nijemci,
Slovenci, čime se Rijeku u određenom smislu obezglavilo, da bi potom red došao i
na Hrvate. I nipošto ih se nije podcijenilo, njih je u lokalnoj statističkoj
slici stanovništva bilo više nego li je to itko htio priznati. S njima u gradu,
tim se gradom nije moglo vladati.
Baraču, premda Hrvatu, u
tom nizu nisu predvidjeli davanje posljednje karte za odlazak. Uglednici uvijek
i u mnogo čemu imaju prednost, pa ga ni u tomu nisu htjeli zakinuti. Našavši se
okružen crnokošuljašima, Barač se brzo suočio s nekoliko pokušaja
protjerivanja. Dosje mu je puhao za vratom danju i noću, u vili i pred njom, u
obilasku pogona i tijekom radova u svom pčelinjaku, što se nalazio u obližnjem
zelenilu…
Dan poslije prvog dolaska
pripadnika Vojne policije na svoja vrata, 15. rujna 1920, Milutin Barač se
pismeno žali gradskom vojnom Zapovjedništvu. Istoga dana o svemu izvješćuje
i lokalno predstavništvo Dioničkog društva za koje vodi Rafineriju, očekujući
da ono spriječi protjerivanje. U žalbi piše: „Vojna policija dala mi je jučer
popodne usmeno do znanja kako sam protjeran i da moram napustiti Rijeku u roku
od 24 sata. Na ovu odluku predajem žalbu u potrebnom roku. Ovdje u Rijeci
prebivam od 1. juna 1883, dakle 38 godina, prvo kao tehnički direktor ovdašnje
rafinerije petroleja, a zatim kao tehnički direktor dioničkog društva
Rafinerija mineralnih ulja i ne mogu promijeniti moje prebivalište bez znanja
gore spomenute direkcije Društva. Tijekom ovih mojih godina, znalački samo
vodio tvornicu ne samo u interesu ovog Društva, nego i u interesu samog grada
Rijeke. Tijekom ovih mnogih godina nisam imao nikakav dug ni kod gradskih ni
kod državnih vlasti. Tako ni sada
nisam ni jednoj vlasti dao bilo kakav povod da me se protjeruje, osim okolnosti
koja ovdje nije bitna; da sam rođen u Hrvatskoj i koja ne može biti razlogom
protjerivanja.“
Tri mjeseca nakon prvog
pokušaja protjerivanja, Barač piše pismo kćeri Sofiji u Zagreb. Piše ga još
uvijek u svojoj vili, bez ikakva utjecaja na ono što se u Rafineriji i oko nje
događa, razočaran i umoran. Pismo je pisano 14. prosinca 1920, a u tom su
trenutku uz Barača supruga Ludovika i kći Olga. „Draga kćeri! Kao što znadeš,
uspio sam, zahvaljujući intervenciji Dioničkog društva, zasad ishoditi ostanak
u Rijeci. Jadna Rafinerija, koju sam 38 godina s radošću i ljubavi stvarao,
dotjerivao i vodio, danas je postala skladište za strane proizvode, iz kojeg se
šalju pošiljke trgovcima. Jadni radnici koji su sa mnom radili i ostarjeli,
sada ne rade i, usprkos visokim plaćama, izmoreni su glađu i slabo odjeveni. A
ja? Gdje je moj ljubavlju vođen rad u tvornici, u uredu, u vrtu i dvorištu,
gdje je moja razonoda koju sam imao u lovu, ribarenju, te uzgoju biljaka i
pčela? Kakav tužan pogled u budućnost…“
Ako se Barač 1920.
žalbama i intervencijama uspio izboriti za ostanak u Rijeci, dvije godine potom
izgon je neopoziv. Konačna naredba o protjerivanju uručena mu je 13. siječnja
1922. i nakon nje ništa se nije dalo učiniti da se spriječi neželjen tijek
sudbine. Potpisnici te naredbe bili odlučniji nego ikad da na slučaj Barač
stave točku. Naredbu su smatrali posljednjom. Ne bude li postupio prema njoj,
zaprijetili su uhićenjem. Njemu, u dobi od 74 godine. Istog dana kada mu je
uručena odluka o protjerivanju, Barač sa suprugom i kćerkom sprema
najneophodnije stvari u putne kovčege. Rijeku napušta u jutarnjim satima
sutrašnjeg dana. Namještaj iz vile stigao je za njim u Zagreb tri godine
poslije. Na Baračevo pismo iz listopada
1924, kojim traži povratak namještaja,
Rafinerijina nova Uprava odgovorit će pozitivno. U vilu je poslala
stolara i nekoliko radnika, koji su se prihvatili pakiranja namještaja u drvene
kutije. Glavnina pošiljke stala je u tri željeznička vagona.
Danas o Milutin Baraču
znamo podosta, pri čemu su u prvom planu dvije informacije: on je osoba
iz redova
kapitalnih imena koja su u 19. stoljeću gradila impresivan riječki gospodarski
bum, ujedno je žrtva prvoga riječkog egzodusa u 20. stoljeću. Između dva
svjetska rata, kada je Rijeku držala u željeznoj ruci fašistička vlast
Kraljevine Italije, koja je inicirala prvi riječki egzodus u novijoj povijesti,
Hrvati gotovo nestaju s gradske mape. Dijelom istjerivanjem, dijelom ih nasilno
pretvarajući u Talijane, „zahvaljujući“ zakonu o obveznoj promjeni
netalijanskih imena i prezimena u talijanske. Posljedice toga osjetio je u
svojim dokumentima npr. mladi riječki slikar Romolo Wnoucsek, gubeći izvorno,
češko prezime (otac mu je Čeh, mati Slovenka) i postajući naredbom Venucci.
Uslijedilo je još
nekoliko egzodusa iz grada. Kapitulacija Italije potaknula je 1943. odlazak
mahom onih koji su stigli u Rijeku s fašističkim režimom, pa su uz taj režim i
vezali vlastitu sudbinu (tzv. crni egzodus). Sljedeći egzodus uslijedio je
povlačenjem njemačkih trupa iz grada 1945. (dio talijanskih žitelja, uključujući
preostale crnokošuljaše, nije htio dočekati Titove jedinice). Četvrti egzodus
dogodio se potkraj 1940-ih, kada grad još jednom mijenja nacionalnu sliku, zbog
odlaska velikog dijela talijanskog stanovništva (njima se pridružuje dio Hrvata
i Slovenaca koji sebe ne vidi u novoj državi što zbog ekonomskih, što zbog
političkih razloga). O tomu, zadnjem egzodusu, danas se često govori, s trpkim
osjećajem u ustima. I treba govoriti, ali ne tako da se o prethodnima šuti,
pogotovo ne tako da se šuti o onom egzodusu kojim je cijeli tragični niz
nasilnih intervencija u nacionalnu sliku Rijeke pokrenut. Na djelu je načelo
spojenih posuda, bez informacije o njihovim sponama dobivamo nepotpunu, iskrivljenu,
lažnu sliku.
Što bi nam sve o tomu
mogao kazati Milutin Barač, da mu je prilika progovoriti o knedli u grlu i
suhim ustima koje je osjetio u trenutku udaraca na vrata u davno, hladno zimsko
jutro…?
– Otvaraj! Otvaraj ili
razbijamo!
Ne ponovilo se nikomu.
Podijeli na društvenim mrežama