Slavna njemačka rock-grupa Can snimala s opatijskom pjevačicom

Da, najsvježije otkriće iz povijesti domaće
rock-scene kaže kako se Juvanova u jednom trenutku glazbene biografije našla u
društvu imena poput Amon Düül, Faust, Tangerine Dream ili Kraftwerk, donoseći
mrvu toploga kvarnerskog ozračja u hladne njemačke eksperimentalno-industrijske
tonove. Tonove kojima su tako moćno znali krijepiti inspiraciju David Bowie,
Lou Reed, Nick Cave i drugi.

Kako se to dogodilo? Otkud mala z Opatije u teutonskim notama? 

Priča se začinje u trenutku kada Eti, nakon studija u
Beogradu i švrljanja po tamošnjoj jazz-sceni, odlučuje 1967. promijeniti ploču
i odlazi u garstabajterske vode. U Njemačkoj se neko vrijeme priključuje još
jednim gastarbajsterima balkanskih ishodišta, sastavu Micky’s, koji je slovio
kao beogradska glazbena radna jedinica za održavanje dobrog raspoloženja
stanovnika američkih vojnih baza na njemačkom tlu. Eti se tu prihvatila uloge
pjevačice i basistice. Vokalnu je zadaću podijelila sa Zagrepčankom Viktorijom
Brešer, u čijoj se nadležnosti našla i ritam gitara, tragom pravila njemačke
klupske scene da se pjevač na pozornici ne može ograničiti na glas kao
instrument, već mora obavljati i svirački dio posla.

Na svu sreću, u slučaju Juvan
dogodila se barem jedna iznimka od tog pravila. I to kakva…

Zavirimo li u biografiju nikoga
drugog do njemačkog sastava Can, naći ćemo podatak o skupini Inner Space, koju
biografi toga dijela europske glazbene scene drže proto-Can formacijom. S
pravom, jer su među članovima Inner Spacea osnivači Cana. Momčad čine: Irmin
Schmidt (klavijature, flauta, gitara, vokal), Michael Karoli (gitara, vokal),
Holger Czukay (bas), Jaki Liebezeit (bubnjevi), David Johnson (flauta) i
Malcolm Mooney (vokal). Društvo će djelovati u Kölnu 1968. i pod tim imenom napisati
glazbu za dva njemačka filmska projekta. Riječ je o filmovima Agilok &
Blubbo i Kamasutra – Vollendung der Liebe. Čini se da je potonji, rad Kobija
Jaegera, neka vrsta pedagoškog protrčavanja erotskim predloškom iz vlastitog
naslova (što pojedine glave ne priječi da to propitivanje smatraju
„pedagoškim“, naljepljujući mu etiketu soft-porn; ali, de gustibus…).

Mjesto Eti u toj priči? Ne
onakvo kakvo bi već na prvu loptu uspostavio ovdašnji žuti tisak. U prizoru
kada se protagonisti filma Anke i Mike susreću u noćnom klubu, kamera bilježi
nastup kućnog benda. To je Inner Space, koji upravo izvodi skladbu Irmina
Schmidta I’m Hiding My Nightingale. Bend? Apsolutno u prvom planu je gostujuća
pjevačica – Margareta Juvan. Suvereno vlada klupskim prostorom, kamera je voli,
mikrofon također, o ostalome/ostalima riječi su suvišne…

Album s glazbom za film
snimljen je studenog 1968. godine, mjesec prije nego što će se Inner Space
preformulirati u Can. Tema u vokalnoj izvedbi naše Opatijke i s instrumentalnom
potporom budućih zvijezda krautrocka objavljena je studenog 1969. kao singl
Inner Spacea, na njegovoj B strani, dok je A pripala naslovnoj temi iz filma. Tema
I’ Hiding My Nightingale bit će iznova objavljena skoro tri desetljeća potom,
1995. godine, na kompilacijskom CD-u Kraut! Demons! Kraut! (German Psychodelic
Underground 1968-1974). Album filmske glazbe Kamasutra ugledat će svjetlo dana
tek 2009. godine. Od 16 uključenih tema, vokalne su tri: dvije koje pjevaju
članovi benda Moneey i Karoli, a treću gošća Margareta Juvan.

Pokuša li se utažiti
radoznalost u vezi s izvođačkom oznakom Margareta Juvan & Can na internetu,
mreža će ponuditi adrese što omogućuju gledanje sekvence iz noćnog kluba u
kojoj Juvan dobiva svojih filmskih pet minuta, i koristi ih tako uspješno da će
je zbog toga desetljećima potom poklonici Cana staviti na digitalni uvid urbi
et orbi. Zainteresirani za čitanje komentara te sekvence susrest će se izrazima
poput „songbird Juvan“, pitanjima je li pjevačica još nešto snimila, zna li se
nešto više o njenoj biografiji…  

A ona, biografija, zaputila se
potom još jednim neočekivanim smjerom. Kada se Etina prijateljica Viki Brešer
odluči udati i potražiti obiteljsku sreću u SAD, nedugo potom iste će se misli
zarojiti glavom Eti Juvan. Sljedeća sekvenca vodi je u zagrljaj nekom od
američkih časnika koji je tih dana pazio da miran san njemačkog naroda ne
naruše tenkovski prodori ruskih baćuški (tako su mu barem objasnili zadatak
njegovi pretpostavljeni). Eti 1969. odlazi u SAD i tu potpuno nestaje iz
vidokruga autora ovog napisa. Čini se da joj je to već pomalo postala nezgodna
meteorska navika: najprije je zabljesnula na riječko-opatijskim glazbenim
točkama, pa preko noći nestala, potom to isto čini u Beogradu (gdje je snimila
svoj prvi singl), nakon čega slijedi žustar odlazak, da bi treći put bljesnula u
Njemačkoj i odjurila iz nje. Je li sličan obrazac ponašanja prenijela i preko
bare, u SAD?

Dok ne saznamo odgovor na to
pitanje, počujmo/pogledajmo Eti na YouTubeu kako cvrkuće u isječku iz filma Kamasutra…  By the way, prikazivanog oko 1970. i u
riječkim kinima, na oduševljenje lokalnih momaka, kojima povezivanje erotskog
ozračja i mlade Opatijke nije bilo mrsko ni prije njenih svjetskih izleta.