Prošlu sam nedjelju uglavnom proveo u nekom autu. Moj dugogodišnji prijatelj, recimo da je slastičar i ima 47 godina, poveo me je na razgledavanje nekih gitara u Italiju. Ondje je stanoviti vlasnik rijetkog Gibsona kojeg je slomilo postindustrijsko društvo, pa umjesto da počini suicid, odlučio je rasprodati svoju kolekciju nepotrebnih gitara i bubnjeva.
Sudeći prema odlučnosti Slastičara, Talijan neće tako skoro propasti. Putem do njegova sela, a viamichelin nam je poručio da ćemo se voziti pun kufer i nije previše promašio, posjetili smo nekoliko benzinskih crpki, prošetali od butege do butege, s ciljem da kupimo neki CD za slušati tijekom putovanja.
Foto: Ira Tomić i John Kardum
Nailazili smo isključivo na nacionalne vedete i new age autore koji rade muziku od slapova Nijagare i tjeskobnog pjeva kitova. Slab izbor naslova djelovao je međutim osvježavajuće na Slastičarevu memoriju te me obavijestio da u pretincu gdje drži dozvole ima auto-karte, petarde i nekoliko kompleta lego kockica, album nekih prijatelja. Nije ga nikada preslušao, pa možda je ovo prava prilika, predložio mi je. Zašto ne, rekoh.
Požurili smo sjesti u auto i ubacili CD. Brzinomjer je uskoro dohvatio zakonom propisanu dozvoljenost od 130 km/h, ali nisam primijetio neke turbulencije pod stražnjicom. U tišini smo slušali akustičare kako prelaze iz pjesme u pjesmu. Da ste me pitali pred nekoliko mjeseci postoji li neki ovakav bend u Hrvatskoj, lijepo bih vas uputio prema Ministarstvu optimizma iz Star Treka. Jer ovo što je izlazilo iz zvučnika, a naziv koji su uzeli za sebe je Projekt – dakle, nešto poput kruha našeg svagdašnjeg ili prvog što ti padne na pamet – podsjeća na one ljude koji vole život, nisu strojevi niti replike, već živi muzičari koji vjerno prenose emociju. Interpretacije su precizne, dirljive i duhovite, s nijansama za koje se čini da ih je pjevač trebao vježbati s korepetitorom godinama. Ili je jednostavno talentiran, nisam podrobno istraživao njihovu povijest da Projekt ne izgubi na misterioznosti.
Neki su tekstovi provokativni, evo tu mi pada na pamet Daj, hitoidna stvar s opasnom namjerom da postane radijski smeš-kul, ili pak sneni i dovitljivi, a način kako ih Projekt iznosi van s tim moćnim akustičnim kontekstom ravni su onima negdašnjih Waterboysa ili suvremenika Mumford&Sons – tvrdoglavo i samouvjereno, krećući se aranžmanima kao među sjenama najboljih kantautorskih vedeta. Pokušao sam analizirati vjerojatnosti njihova budućeg statusa, ali nakon trostrukog preslušavanja albuma, koji bi tek trebao ugledati svjetlo dana za koji mjesec, ne usudim se prognozirati ništa osim da ih već vidim na nekim od značajnijih festivala. Ne još kao hedlajnere, ne, no njihova strast koja se čuje iz note u notu nije nimalo jednostavan zadatak ignorirati!
U svakom slučaju, uz njih ćete zaboravit svakodnevnu anesteziranost i blokiranost, a kad im jednom date priliku upijat ćete njihove pjesme kao žedna deva vodu iz oaze. A onda, polako ćete biti prinuđeni pristupiti razdoblju detoksikacije, smanjivati unos Projekt-doze u svoje uši, čisto da ne zabrijete u neku krizu ili štaliveć.
Podijeli na društvenim mrežama