A sada slijedi, kako to vole reći na Star treku, zaključak, odnosno nastavak prethodne kolumne o svim plejkama koje su objavljivane u proteklom stoljeću, ali i nastavak ove prakse koja je uvedena u svijet sredinom proteklog desetljeća, a usvojili su je i mladi izvođači, te potvrdila i starija generacija riječkih rokera. Pa, dakle, montiramo si temporalno sučelje na glavu i let’s go prema godini…
1988.
Davor Tolja se kratko oporavljao od izlaska iz JNA, a nešto duže od šoka odlaska Marine iz
Denis&Denis. No, odlučio je da mu nisu potonule gotovo sve lađe, pa je okupio pravi pravcati bend zacrtan na općim pretpostavkama pop rock izvedbe.
Stoga je za gitarista uzeo Elvisa Stanića, Kiriju na basu, Vedrana na klavijaturi, a kao pjevač nametnuo se prirodno Edi Kraljić koji je već prethodnih godina nastupao s Denis&Denis. Longplejka Budi tu sadrži i danas rado slušanu pjesmu Volio sam, a zanimljivost je da jedan tekst (Inspiracija) potpisao i Bora Čorba. Ploču je objavio Jugoton. I nikada je nije reizdao.
Debi album Uz Rijeku snimljen je još 1987. u studiju sarajevske RTV, u produkciji Firčija iz EKV. Fantastičan materijal je, međutim, pažljivim rukovanjem lokalnih inženjera zvuka temeljito prebrisan, pa su Fitovci morali godinu kasnije sve to nanovo snimiti. Ovog puta su uz pomoć
Milana Mladenovića, u Beogradu, uspjeli i dovršiti tu ploču, a čvrstom gitarističkom svirkom i odličnim pop motivima u pjesmama Mačka, Rijeka, Uživaj su opravdali povjerenje kritike i naklonost publike. Nakon objave albuma nije ih se dalo sresti na riječkim ulicama jer su
bili zauzeti svirkama širom Jugoslavije.
1989.
A onda je curama iz Cacadou Look dosadila ta domaća produkcijska krema pa su iznajmile za svoj drugi album, Uspavanka za Zoroa, nekog Engleza. Ispostavilo se, međutim, da je taj ‘neki’ Ted Hoyton producent koji je radio već sa Stranglersima, Moody Blues, i kao najveći pothvat u dotadašnjoj mu se karijeri vodi rad na albumu Below the Waste, avangardne britanske elektro pop skupine Art of Noise, prilično popularne u našim krajevima tog doba. Za svoj drugi, i posljednji longplej, Cacadou Look su snimile novih devet autorskih pjesama, od kojih su tri imale odličan prijem na radijima, kao i na koncertnim nastupima: Daj mi sve, Budi mi prijatelj je obrada klasika Let’s Stick together (na ploči pogrešno pripisanu autorstvu Bryana Ferryja, što je zapravo
bila njegova obrada hita iz 1962. Wilberta Harrisona) i smeš hit Baum bam bam. Pitki svježi pop prpošnog ženskog senzibiliteta nikoga nije ostavljao ravnodušnim pa ja zaista prava šteta što ih nikada nakon 1991. više nismo imali sreće čuti ili vidjeti zajedno na bini. Početkom rata, naime, djevojke su se raselile po svijetu, od Italije do Nizozemske, pa im se trag počeo gubiti. Postava je na oba albuma, koji su reizdani na CD-u tek 2010. za matičnu kuću Croatia Record (ex Jugoton), ostala neizmijenjena: Nina Simić (vokal), Tanja Simić (bubnjevi, back vokal), Suzi Kožić (bas), Alenka Mendiković (klavijature) i Giovanna Kirinić (gitara).
I dok su Cacadou snimale drugu ploču u zagrebačkom studiju JM, njihovi su prijatelji s kojima su rado surađivale, FIT, otišli putem juga u potrazi za boljim zvukom. I novim producentom.
A našli su ga u 19-godišnjem Draganu Lukiću, koji je upravo postao članom Đavola, te se kalio na debi albumu Dine Dvornika. U splitskom studiju Vilović FIT su zakucali novih deset pop rock gitarskih stvari od kojih su neke i danas radijske budnice poput naslovne Daj mi ruku, Zaboravit ću sve, U je, te one nepotpisane obrade Hanging on the telephone. Pripišimo to propustu matične kuće PGP RTB koji je i objavio ploču. Puno godina kasnije ispostavilo se da im to nije bio i posljednji album, pa se svoj come back najavili spektakularnim koncertom 2008. u klubu Stereo, koji je zabilježen i na live CD-u. 2011. su realizirali treći studijski album, a uskoro se na tržištu
pojavilo reizdanje prva dva albuma na jednom kompakt disku. Također u riječkoj produkciji snimljen je i dokumentarni film o grupi naziva Rock’n’roll je kriv za sve.
Kao što će se pokazati i iz sljedećeg primjera, riječki studiji u osamdesetima nisu bili odviše razvikani i obožavani od strane lokalnih muzičara, pa se i Let3 za svoj sjajni debi album Two dogs Fuckin’, odselio u Tivoli, Ljubljana. Malo se koja ploča toliko dugo kuhala, i većim dijelom bila poznata s kazetnih presnimavanja, kao ova. Jer ondje su unaprijeđene snimke stvari koje
smo znali s kompilacije Rijeka Paris Texas, ali u izvedbi Let2. Long plejka, u izdanju Helidona, a u produkciji Dallasa, sadrži klasike ovog omiljenog kvarnerskog sastava: Izgubljene, Sam u vodi, Ne trebam te, U rupi od smole. Two dogs fuckin’ je, kako je vrijeme odmicalo, postala jednim od
najvažnijih proizvoda alternativnog rock pravca, pa nije neobično što su se Let3 pred nekoliko godina u potpunosti posvetili izvođenju cijelog albuma na koncertima. Dallas records je 2009. reizdao album na vinilu i CD-u, obogativši materijal bonusima. Kao gost gitarist na albumu se pojavljuje Igor Leonardi, slovenski glazbenik i kompozitor, znan još od ranije kao suradnik Parafa.
A da bi se gornja teza o neodrživosti riječkih studija na tržištu pokazala nevažećom potvrđuje ploča Davora Tolje, snimana kod Andreja Baše, ali miksana u zagrebačkom JM. Nakon što je raspustio matični sastav, Davor se upustio u snimanje prvog, i zasad posljednjeg, samostalnog albuma Stari mačak (Jugoton), na kojoj je nastupio mali broj gostiju – Elvis na gitari, Meri Trošelj i Žanil Tataj na pratećim vokalima. Deset pjesama s ploče nije zaživjelo na terenu, pa se pamti tek anegdota da je ona crvena špic gitara s omota bila u vlasništvu Zorka Opačića iz grupe Fit, a mogli ste je ‘snimiti’ u spotu Zaboravit ću sve. Davor je u nekoliko navrata oživljavao Denis&Denis, no tek je 2013. uspio u svom naumu angažiravši pjevačicu Ruby, te objavivši album Restart.
1990.
Niente. Ničevo. Zero. Nada. Nema ništa.
1991.
Grad je do ove godine nekoliko puta bio na putu da osvoji cjelokupno tržište no objava albuma pokazala se iznimno teškim zadatkom. 1987. su osvojili drugo mjesto na zaječarskoj gitarijadi, sljedeće godine bili su zapaženi na YURM-u i na Novom rocku u Ljubljani, ali već su se članovi pomalo umorili od tapšanja i iščekivanja prave prilike. Da ih spasi od možebitnog razlaza, lokalni poduzetnik i diskograf Koraljko Pasarić ponudio im je objaviti album za svoju izdavačku kuću Nema problema. Ljudi je ubrzo realiziran, ali tajming je bio neprikladan, pa unatoč niski hitova koji se nalaze na ploči, zbog ratnih zbivanja, ne dolazi do zasluženog uspjeha. Album, naravno, sadrži
sve poznate pjesme od Ima li nešto do Vodi me, San, Zid i naslovne, a u Kako da zaboravim Škaljac je podijelio mikrofon s Prljom.
Putokazi su se oglasili drugim longplejom posvećenim liverpulskoj četvorki, nazvavši ga With the Respect for The Beatles. Ondje su najveće uspješnice tog sastava, od Yesterday, Michelle, Let it Be do Hey Jude, Obla di obla da, u zborskim aranžmanima. Ploču je objavio zagrebački nakladnik Suzy, a materijal je sniman ponovo kod Andreja Baše. Aranžmane su radile voditeljica Putokaza
Miranda Đaković, te Evelin Legović i harfistica Diana Grubišić. U toj postavi se pojavljuju Olja Dešić (budući Fiumens) i Marko Anić (uskoro Belfast Food).
Kad su pobijedili ’87. na lokalnoj gitarijadi zvali su se Transmisija, a bubnjeve je svirao Bradaschia
(poslije: Fancy Lazy, LET3, Urban&4). Gitarist Robert Paus i basista i pjevač, Siniša Simper ipak ostaju zajedno i kroz krizni period te uskoro početkom 90-ih angažiraju Žnometa kao novog bubnjara. U Veneciji, gdje Simper studira, nalazi kontakte i nakon nekog vremena talijanski izdavač Wide Records u ovom riječkom bendu vidi izvrsnu priliku. Album Mincing Machine je realiziran na svim nosačima zvuka – kazeti, CD-u i ploči, i bio je pjevan većinom na engleskom jeziku, osim dvije pjesme. Materijal je sniman u dvama studijima: Belveder s Robertom Funčićem i Alchemia
Predraga Trpkova, a za potrebe inozemnog tržišta prilagodili su naziv sastava
izbacivši iz njega ‘j’.
Kompilacija pod skupnim nazivom Ne damo se! Krepat ma ne molat! Zajedno! objavljena je s gore spomenutim Koraljkom Pasarićem za Nema problema produkciju. E, zapravo, činjenice su malko zamagljene jer vinil jest otisnut u prosincu te godine, ali omot ne. No, ploča zaista postoji, ali uglavnom kod vrlo malog broja ljudi, a na njoj su sljedeći izvođači: Ri Val, band Aid iz Istre,
Toljin band Aid Bedem ljubavi, Putokazi, MC Buffalo, Kompanija 9…
1992.
Nekadašnji član već spomenutog Malog princa, Duško Rapotec Ute, ponukan ratnim zbivanjima u domovini, okuplja oko producenta Roberta Funčića u studiju Belveder, novu ekipu znanih imena s
riječke scene. Bivša pjevačica grupe Tadaima, Meri Trošelj i još jedan vrhunski glas Roberta Justinića Juste, čine, uz Utea, pop funk soul sastav Dr. Doktor, čiji je jedini album Rat i mir (A
strana)/War&Peace (B strana), inicirao i objavio Koraljko Pasarić, odnosno Nema problema. Od gostiju pojavljuju se samo Elvis na gitari i Henry na basu. Nažalost, zbog nedovoljno agresivne distribucije, ova ploča ostaje još jednim iznimno rijetkim domaćim, a tako i lokalnim proizvodom. Ploča sadrži obradu klasika War, autora Norman Whitfielda (krivo navedeno na omotu kao
Whitefield) i Barretta Stronga, odnosno izvođača the Temptationsa, izvorno objavljenog 1969. na vrhuncu vijetnamske krize. Nema zapisa na Youtubeu.
Nakon što se otpustio iz grupe LET3, i to odmah po objavi Two Dogs Fuckin’, briljantni bubnjar Nenad Tubin oformljuje noise hardcore bend Regoč. U sastav se priključuju Josip Maršić na gitari, pjevač Igor Medved i basist Boris Pleić. Dobro, priča nije išla baš tako jer se zapravo radilo o
kombinaciji dva riječka benda – Black&Decker i Excess. Ali kad je ova četvorka zasvirali zajedno znali su da imaju asa u rukavu. Pobijedili su na YURMu, pa otišli u studio Belveder i ondje snimili o svom trošku jedinu ploču, Just So, koji je uskoro objavio slovenski izdavač FV Založba. Zanimljivo je da su koncertna iskustva skupljali isključivo izvan Rijeke, a tek kad su širom Slovenije rasprodavali nastupe, dolaze u krcat Palach i fingiraju početak svirke plejbekom White Zombieja.
Smisao za humor ih nikada nije napuštao. Nekoliko puta su se okupljali iznova, ali bez uspjeha, pa su konačno raspuštanje objavili 1997.
1993.
Rijeka je izmislila i prvi hrvatski hip hop album. David Jambrović, za profesionalce znan kao DJ Pimp, osnovao je s prijateljima Ugly Leaderse, i vrlo brzo postavio ovaj opasni bend na tržište rada. Debitantski album Channel is Deep and Beech, snimljen je u zajedničkom studiju Funčića i Tolje. Ugly leaders su si u vlastitoj režiji priuštili i izradu spota Hardcore. Na ploči je gostovala ženska rap skupina Freek Tha Ho, što im je jedina diskografska zabilješka. Album ne skriva neprijateljstvo izazvano srpskom agresijom na hrvatsku. DJ Pimp je, dvije godine poslije, dobio
priliku zagrijavati publiku na gramofonima prije nastupa Body Counta u austrijskom Grazu. Što mu je Ice-T rekao nakon skrečanja nije poznato redakciji.
America je oduvijek zvučala kao obećana zemlja, pa će se taj motiv čežnje naći kod mnogih
domaćih autora, od EKV do Grada. Tako se naime zove njihova druga longplejka, snimana opet kod Funčića u Belveder studiju, i ovdje se Grad predstavlja u gitarističkom zvuku, odličnih Deanovih interpretacija i tekstova. Žanrovski otklon se čuje u egzotičnoj Turska, orijentalne teme, no i ostale su pjesme poput naslovne, Daj i Miris kože ostale koncertni favoriti do kraja njihove karijere koja je zaključena slavljeničkim koncertom uz tridesetu godišnjicu postojanja, u klubu Stereo, krajem 2015. Americu je još uvijek svirao Pjer Ladavac, no na omotu ploče je prepustio svoje mjesto, a bome i Ludwiga, novom bubnjaru Bobotu Grujičiću.
Duhovito je nazvana prva, i dosad jedina u tom formatu, ploča grupe En Face. Barock’n’Roll je napravila ogroman otklon od početne demo faze s kojom se bend predstavljao širom bivše države, jer glavni je glas Sanjina Eterovića zamijenjen Sandrovim. A i zvuk se od darkerskog pretvorio u klasičniji pop rock izričaj. Snimljen u Trpkovljevom studiju Alchemia, cijeli je materijal bio na engleskom jeziku, danas iznimno popularnom, a onomad – jok. Unatoč tomu s ploče je polučen radijski i TV hit Joker. U rujnu iste godine Barock’n’Roll, u izdanju riječkog Nema problema, je predstavljen u klubu Palach, a par dana ranije i na prvom Art&Music festivalu u Puli. Dizajn omota potpisuje Mladen Stipanović, budući autor velikog broja zapaženih albuma, od Leta3, ENI, Grada i natrag do En Face. Nažalost, nema zapisa na youtube.
1994. (ujedno i kraj ere vinila u Hrvatskoj)
Dumbshow, pretkazujućeg omota žene prekrivene feredžom, Transmisia je iznova objavila za
talijanski Wide Records. No, osim te suhe činjenice važan je podatak da je licencno za Invisible Records Dumbshow objavljen i u Americi! I ovaj je materijal realiziran u tri medija – kazeta, CD
i ploča. Jedan dobar dio tih pjesama je doživio koju godinu kasnije i remiksiranu verziju u rukama Micka Harrisa, producenta i i bubnjara, a Frigid Prose se ipak pojavljuje samo na CD-u. Pozitivne kritike nastavile su ih pratiti širom svijeta, a iako su snimili i sljedeći album, Ictus nikada nije objavljen, pa je Transmisia ugasila svoje postojanje.
Ugly Leaders su se nakon predstavljanja s debi albumom odlučili svoj novi, Prisoner of Pain, objaviti za Croatia Records. U tome im je pomogao zagrebački producent Denyken, koji u suradnji s tim eminetnim izdavačem oformio vlastitu podetiketu. Međutim, i taj album, poput onog Ne damo se itd, jest otisnut u pogonima bivšeg Jugotona, ali je ostao bez omota! Stoga ne čudi da je, skupa s Ne damo se!, na cijeni među diskofilima. Čak je i promo singlica imala sličnu sudbinu, pojavivši se u jako malom broju među fanovima, suradnicima i radijskim djelatnicima. S ploče su izdvojene dvije uspješnice – Drop your Pussy i obrada Lauferove Svijet za nas. Obje su pjesme imale i zapažene video uratke. Prisoner of pain je sniman u lovranskom studiju Borisa Krainera. Inače, ova ploča je jedan od posljednjih otisnutih, krajem lipnja te godine, u pogonu ex Jugotona, nakon čega se, prilagodivši se tržištu, Croatia Records u potpunosti rješava strojeva prodavši ih u inozemstvo, prebacujući kompletan prošli i budući katalog izdanja na CD-e. Poslovni potez par
exellence pokazat će se promašajem 20 godina kasnije!
21. stoljeće
21. stoljeće pokazalo je polagani trend povratka vinila na tržište, no to se uglavnom odnosi na
svijet, dok su kod nas mnoge ploče godinama skupljale prašinu po shopovima iako objavljene u malim, gotovo simboličnim tiražama. Veseli svakako, da osim starije generacije kojoj i ja pripadam, izdanja na pločama objavljuju i mladi izvođači, pa su se proteklih nekoliko godina mogle pronaći longplejke od Jonathana, Bliss (2014, LAA); My Buddy Moose, Shine! Shine! Shine!
(2013, Dancing Bear); Mandelbrot Set, Hotel Magnolia (2009, Dirty Old Label). LET3 je objavio na ploči Kurcem do vjere/Thank You Lord (2013, Dallas Records), te su reizdani Two Dogs Fuckin’ i El Desperado (2009, Dallas Records). Također, kod istog izdavača objavljen je prvi puta na ploči The Best Off, Laufera (2010). Paraf su dočekali novu ploču pod nazivom Prekinuti koitus: 1978-1979 (2011, Ne!Records) koja je objavljena u Švedskoj, a sadrži neobjavljene snimke trija iz studija Akademik, Radio Rijeke, te sa živih nastupa u Puli. I Grč je doživio izdanje ploče Sloboda narodu sa snimkama iz 1987. kod talijanskog izdavača 2016., F.O.A.D. Records. Par godina nakon što su u vlastitoj režiji spasili sve snimke, Kaos je objavio cjelokupnu retrospektivu najprije na CD-u, a potom i na vinilu (2014).
Podijeli na društvenim mrežama