Najava postavljanja petokrake na vrh riječkog nebodera, kao privremene umjetničke instalacije koja potiče na važna pitanja o nama jučer i danas, vuče za rukav da zavirimo u vrijeme kada je ona vladala vrhom te građevine. Vizualnost je i tada bila u javnom prostoru važna, a jedan od vizualnih elemenata što su činili kolorit vremena predočavao se javnosti u gradskim kinematografima.

Primjer? Bila je ugodna proljetna večer 29. travnja 1947. godine, a Riječani su stajali u redu pred blagajnom kina San Giorgio (danas Art-kino)  da bi kupili ulaznicu za rijedak spektakl, ratni film U planinama Jugoslavije. Kakvu su predinformaciju imali o njemu, iz današnje je perspektive nezahvalno pretpostavljati, ali nema dvojbe kako su morali raspolagati, ako ništa drugo, a ono tada plasiranim ključnim podatkom – U planinama Jugoslavije prvi je dugometražni igrani film snimljen na tlu novonastale socijalističke države, štoviše prvi jugoslavenski poratni igrani film.

Sovjetsko-jugoslavenska produkcija

Kako su ondašnji listovi u medijski samorazumljivoj propagandističkoj maniri marno isticali, riječ je o ostvarenju koje se ne bi smjelo propustiti već zbog toga što je na djelu sovjetsko-jugoslavenska produkcija (ruski naziv filma: В горах Югославии). To je tih dana imalo veliku političku težinu, štoviše ostvarenje je značilo temeljni kamen za izgradnju potpuno nove, socijalističke kinematografije u državi. A tko bi razuman propustio suočiti se s tako kapitalnim filmskim radom?

Pitanje je tim više na mjestu zna li se da se u filmu pojavljuju likovi iz netom okončane ratne stvarnosti kao što su Josip Broz Tito, Ante Pavelić, Draža Mihajlović i Erwin Rommel, tragom scenarija koji tematizira podizanje ustanka jugoslavenskih partizana protiv njemačkih okupatora u lipnju 1941. godine. Središnja je figura vodeća ličnost ustaničkog pokreta koja se u prvom dijelu filma pojavljuje na platnu kao seljak pod imenom Slavko Babić (podsjetimo se, to je rano ilegalno Titovo ime), prije nego što će postati ratni zapovjednik Tito. Sovjetska strana dala je iskusnog scenarista Georgija Mdivanija, ugledne redatelje Abrama Rooma i Eduarda Tissea, ovoga drugog već s aureolom snimatelja klasičnih ostvarenja Sergeja Ejzenštejna te glavne glumce za obje Brozove verzije, onu u kojoj je seljak i onu drugu u kojoj je ratni zapovjednik – prvoga je glumio Nikolaj Mordvinov, drugoga Ivan Bersenjev. I glumci za dio sporednih uloga govorili su ruskim naglaskom.

Zanimljivo je kako su pripreme za snimanje krenule još u ratnim danima, u travnju 1944., zbog čega su scenarist i redatelj stigli u Jugoslaviju dok se još u njoj pucalo, obilazeći moguća mjesta za film. Snimanje je započelo u svibnju na lokacijama u Bosni, kojima su pridodane eksterijerne scene zabilježene kamerom u Beogradu, Ljubljani, Zagrebu, Mostaru, Dubrovniku i Kastvu. Za interijerne scene zahvalnom se pokazala Opatija, točnije njezin hotel Kvarner.

U razgovoru s redateljem Roomom za list Primorski vjesnik, obavljenim u sobi opatijskog hotela, tadašnji su čitatelji saznali kako se filmom hoće prikazati „gordi, plemeniti i herojski duh jugoslavenskog naroda, pravi karakter cijele zemlje“, kako se isprva trebao zvati Oluja na Balkanu te kako je na području oko Opatije, Matulja i Kastva „priroda tako veličanstvena, tako pogodna za svaki filmski zadatak“. Dapače, „ona je tako raznolika, da se tu može snimati umjetnički film svakog karaktera“.

Prvi dugometražni igrani film nove Jugoslavije sovjetskom je gledateljstvu u Moskvi premijerno prikazan 1946., a sljedeće godine i jugoslavenskom na premijeri održanoj u Beogradu 21. travnja. U Rijeku je stigao samo tjedan potom, u kinematografsku dvoranu San Giorgio. U prijevodu, to je kino u večernjim satima 29. travnja 1947. bilo jedno od  prikazivačkih karika u lancu uspostavljanja nove jugoslavenske filmske industrije. Ostale tri tadašnje sastavnice Gradskoga kinematografskog poduzeća Rijeka – kina Partizan, Centrale i Viševica – mogle su dvorani San Giorgio na toj posebnoj zadaći samo zavidjeti. Isto je vrijedilo za kina Jadran i Tuhobić  na sušačkoj strani grada.

Brisanje iz kolektivne memorije

Ništa u tomu neće promijeniti činjenica da je film U planinama Jugoslavije samo godinu nakon toga nestao iz svih kinematografa u državi zbog sovjetsko-jugoslavenskoga političkog raskola, što će reći završio pod ključem i pet-šest sljedećih desetljeća bio izbrisan iz kolektivne memorije. Partijski i ostali pravovjerni dužnosnici koji su znali na vrijeme prepoznati nove političke vjetrove javno su se u trenucima povlačenja filma iz distribucije čudili što film nije doživio sudbinu koju zaslužuje već puno prije. Uz ostalo i zato što je glumac Ivan Bersenjev Tita odigrao (citirajmo Milovana Đilasa, vjerojatno najutjecajniju osobu jugoslavenskog Agitpropa) na način „bijedan, ilustrativan i neinicijativan“.

I to nitko drugi do Bersenjev, s iskustvom jednog od umjetničkih direktora moskovskog Umjetničkog akademskog teatra (od 1928.) te umjetnički direktor i prvo glumačko ime moskovskog teatra Lenjinski komsomol (od 1938.) koje je čak 1946. gostovalo u Jugoslaviji, pa se na licu mjesta mogao uvjeriti koliko je Tito poticajna osoba upravo za filmsku ulogu. I drugi glumac Tita, onoga prije nego što je postao ratnik Tito, Nikolaj Mordvinov, imao se čime stručno pohvaliti, bio je laureat Staljinove nagrade, pa ipak…

Najava postavljanja petokrake na vrh riječkog nebodera, kao privremene umjetničke instalacije koja potiče na važna pitanja o nama jučer i danas, vuče za rukav da zavirimo u vrijeme kada je ona vladala vrhom te građevine.

U svakom zlu nešto dobro, pa i za riječko kino u kojemu je film doživio dugo očekivanu premijeru, zna li se da je snimanje trajalo dvije godine. Odbacivanje filma U planinama Jugoslavije donijet će istoj kinodvorani još jedan izniman trenutak – premijerno gradsko prikazivanje novoga prvog/„prvog“ jugoslavenskog dugometražnog igranog filma, Slavica. Istina, to se nije dogodilo u kinu San Giorgio, s obzirom na to da je ta točka na kulturnom zemljovidu grada doživjela sudbinu dobrog dijela ostalih riječkih kinematografa toga vremena, a to je preimenovanje. San Giorgio,
ime naslijeđeno iz predratnog razdoblja, zamijenjeno je nazivom Beograd.

Slavica, sljedećih pola stoljeća službeno prvi jugoslavenski dugometražni igrani ili, kako se voljelo isticati, prvi jugoslavenski umjetnički film, premijerno se pojavio pred publikom 13. svibnja u Beogradu, na dan osnivanja OZNA-e. Putovanje do Kvarnera u toj je priči potrajalo malo duže od onoga kojemu su filmsko kormilo držali Sovjeti. No i u njoj su svi ovdašnji putovi, slučajno ili ne, vodili u Beograd pa su Riječani dobili priliku pogledati premijerno Slavicu 16. srpnja 1947. u istoimenom kinu. A film se, kao što je tri dana potom reklamni oglas u Riječkom listu marno obavijestio čitatelje, u kinu „daje s velikim uspjehom“, što će dodatno potvrditi njegovo nestandardno desetodnevno prikazivanje, od 16. do 25. srpnja. Film će se nakon toga preseliti u još neka gradska kina pa će se tako potkraj kolovoza nastaviti prikazivati u upravo obnovljenom kinu Jadran. (Marijan Lovrić, glavni glumac Slavice, tada nije mogao ni slutiti da će ga u dalekoj budućnosti sudbina zauvijek vezati uz Rijeku, u njoj će 1993. preminuti.)

Premda će stručna kritika s vremenom biti mnogo blagonaklonija prema naslovu U planinama Jugoslavije nego prema Slavici, rezultati na blagajnama pokazali su obrnut odnos snaga. To što su dva filma imala kadrovsku kopču koja ih izravno povezuje u osobi poput Vjekoslava Afrića − najprije je bio (nepotpisani) asistent u sovjetsko-jugoslavenskoj koprodukciji, potom i redatelj Slavice − očito u očima gledatelja nije približilo sudbine dvaju filmova.

Gdje su danas filmovi poput Slavice i U planinama Jugoslavije, gdje su imena poput Marijana Lovrića, Abrama Rooma, Ivana Bersenjeva i drugih? Danas je sve to povijest filma u gradu na Rječini, koja je imala svoja zanimljiva poglavlja i u doba izvornog postavljanja petokrake na vrh riječkog nebodera.

Kalendar događanja