I tako već nekoliko
godina. Čast zadnje dopreme sirovine za rad preradbenog pogona na Mlaki morskim
putem pripala je tankeru Đeletovci, koji je 14. lipnja 2008. dopremio 1.152
tone tzv. ostatka atmosferske destilacije. Zadnja otprema derivata morem zabilježena je 14. studenog iste godine. Toga
je dana brod Sisak otpremio 1.327
tona plinskog ulja. Stanje u kojemu se danas nalazi Petrolejska luka – koju
stariji Riječani ne prestaju nazivati onako kako se taj prometni objekt
nazivalo kroz najveći dio njegove povijesti, Porto petrolio – za nju je posve
neuobičajeno. Kroz povijest je u pravilu bila vrlo živahno mjesto, na kojemu se
tranzitne operacije odvijaju uvijek iznova, uza svu organiziranu gužvu što ih donose
poslovi te vrste.
Kada je
započela priča o riječkoj naftnoj luci? Prvi tereti crnog zlata stizali su u
grad na Rječini već 1870-ih, kada ih se, zajedno s ostalom prekomorskom robom,
iskrcavalo na lučkim gatovima u gradskom središtu. Lokalnim odličnicima na
vlasti nije trebalo dugo da zaključe kako to nije sretna situacija: nafta je neugodno
vonjala i tražila na tim gatovima posebnu predostrožnost zbog lake
zapaljivosti. Prekretnica je u tomu bilo pristizanje u luku prvog jedrenjaka
duge plovidbe, svibnja 1881., natovarenog upravo tom vrstom nezgodnog tereta.
Brod je istovaren na molu Stefania (danas Bečko pristanište), predviđenom za
posve drukčije vrste robe. Da stvar bude nezgodnija, uz mol su se upravo
gradila velika skladišta za nenaftašku robu. Pogled na istovaren lako zapaljiv
teret potaknuo je i pitanje sigurnosti novih, vrijednih skladišnih građevina.
Posljedica? Odluka o izgradnji posebne, izdvojene luku za naftu, a let prsta
iznad gradske karte zaustavljen je na poziciji koju danas znamo pod nazivom
Mlaka.
Zbog tog će
razloga kameni, brežuljkasti dio Mlake uz more biti preko noći pretvoren u
jedan od gradskih kamenoloma. Velikog izbora nije bilo, kamen je bio neophodan
za nasipavanje obalnog mora buduće luke, također za podizanje lučkih zidova,
uključujući lukobran i gat. Pripremni radovi počeli su 14. prosinca 1882. Izgradnja
luke započela je bez nacrta. On je nastao nešto poslije početka prvih radova, i
to ekspresno, za samo tri dana, s autorskim potpisom sušačkog inženjera Mate
Glavana. Luka
je postala je upotrebljivom u studenom 1883. Te su godine u njoj i ispred nje
postavljene tri plutače, a na krajnjoj točki gata montiran kandelabar koji je
zelenom svjetlošću signalizirao plovilima o približavanju obali. Brodovima su
na usluzi bili ravnatelj i četiri lučka pilota. Ime prvog ravnatelja
Petrolejske luke? Anselmo Goidanich.
U veljači 1884. graditeljski radovi
završeni su u cijelosti, što gradski list La Bilancia ne propušta zabilježiti: „Ovih
smo dana posjetili novu luku namijenjenu ukrcaju i iskrcaju nafte. I ostali smo
začuđeni, primjećujući kako na onomu mjestu gdje prije 15 mjeseci nije bilo
ničeg osim vode, sada postoje riva i lukobrani.
Solidne su gradnje i zatvaraju lijep
bazen, dovoljno prostran da u njega stane pet velikih brodova.
Osim kamenoga vanjskog lukobrana i
još nekih sitnica, radovi u luci su završeni. Ne zamjećuje se niti jedna
pukotina, vrlo je čvrsto i sve je učinjeno vrlo precizno. To što je velik
građevinski zahvat završen u kratkom roku, nije utjecalo na solidnost radova.
Treba pohvaliti riječku tvrtku koja je dobila posao i vodila radove, pogotovo
tehničkog direktora, inženjera g. Gius. de Learda, koji je neumornim zalaganjem
pridonio tomu da se radovi završe u predviđenom roku, bez ikakvih posljedica za
kvalitetu učinjenog.“
Kako je 1885. pedantno zabilježio riječki
građevinski inspektor Antal Hajnal, luka je izgrađena na velikoj padini.
Priobalje se spušta prema moru od nula do četiri metra ispod razine mora, a
vanjski dio lukobrana podignut je na
pravom ambisu, na tlu 30 metara ispod morske razine. Nasuprot tomu što je
vanjski gat izgrađen nad ponorom, uz obalu se moralo jaružati. Luka je u
prosjeku duboka sedam metara, s tim da se morsko dno u njoj naglo spušta. Lučki
bazen ima površinu od 1,9 hektara i graditelji su u njemu predvidjeli mogućnost
uzdužnog privezivanja četiri velika broda, ili šest manjih.
I privezivali su se, mada ne uvijek u
tom broju. Sirovina je u novu, specijaliziranu luku prvih nekoliko godina stizala
iz američkih izvora. Naslijedit će je nafta s kavkaskog područja, s vremenom i
iz drugih dijelova svijeta.
Tijekom povijesti duge 130 godina,
dijeleći sudbinu časnih veterana te i valjda svake druge vrste, riječki Porto petrolio
nije uspio u cijelosti zadržati prvotni
izgled. Ako je Prvi svjetski rat riječku naftnu luku ostavio neokrznutu, cijena
toga plaćena je u završnici Drugog svjetskog rata. Luka je razorena u
cijelosti. Pored zrakoplovnih bombi koje su nad tim dijelom grada 1944. i 1945.
slijedile logiku smrtonosnog tepiha, prostiranog iz savezničkih zrakoplova,
luka je „počašćena“ minama načinjenim od torpednih glava, što su ih dan-dva pred
bijeg iz grada postavile jedinice Wermachta. Mnogo uništenog nastojalo se po
oslobođenju vratiti u prvobitno stanje, ali lukobranu Petrolejske luke nikad
nije vraćen izvorni izgled. Bez ukrcajno-iskrcajne funkcije, kao duga hrpa
minama razbacana stijenja, iz koje viri mnogo neoštećenih dijelova originalnog
popločenja, taj se dio luke od 1945.do danas zadovoljio ulogom zaštitnika
lučkog bazena od pučinskih valova.
No, i takva luka na Mlaki ostajala je ne
samo važan objekt prometne infrastrukture, nego i – danas pogotovo – vrijedan spomenik
industrijske baštine, značajan u svjetskim razmjerima, kao jedan od najstarijih
objekata te vrste. Zato Petrolejska luka i sada, dok čitate ove retke, sama i
mirna, u zatišju, nastavlja pričati priču čijoj zanimljivosti godine ne mogu
ništa oduzeti, nego samo dodati. Aktualni pak razvojni planovi vele kako njezin
miran status quo ne bi trebao još dugo potrajati. Šifra? Projekt „Zagrebačka
obala“. Taj novi kontejnerski terminal, koji Petrolejskoj luci, časnoj starini,
planira doći glave, povod je više za nizanje prethodnih redaka…
Podijeli na društvenim mrežama