Brzina
u rješavanju urbanističkih upitnika očito nam nije pretjerana vrlina. Sva sreća
da živimo u razmjerno neveliku gradu, strah me i pomisliti što bi bilo da smo u
kakvu megalopolisu. Rješavanjem Delte bavili su se naši djedovi, potom očevi, a
mi sada nastavimo njihov posao… OK, što su to i kada vrli prethodnici naši
petljali s Deltom, nadajući se da će nam ostaviti drukčije, ljepše srce grada?
Priča
o novoj, drukčijoj Delti ima korijene još u 1947. godini, kada je gradska vlast
odlučila staviti na stol, kazano tadašnjim rječnikom, regulacijski plan
izgradnje Rijeke. Prema njemu, drvna skladišta na Delti i Brajdici preselila bi
se na zapadne dijelove lučkog područja, a bude li trebalo, za istu namjenu moći
će dodatno poslužiti tereni u Martinšćici i na Žurkovu. Što će biti na Delti i
Brajdici? Novom izgradnjom one bi se pretvorile u administrativnu četvrt.
Plan
nije ostvaren. Ipak, Delta i susjedna područja nisu prestajala kopkati nadležne
i širu gradsku javnost. Priča se kotrljala dalje, a danas, kada nam se
najavljuje konačno rješenje, koje uključuje prenamjenu dijela Delte u gradski
park (hvale vrijedna namjera, s obzirom na zastupljenost zelenih površina u
gradskom tkivu), zanimljivo je znati kada se i kako rodila zamisao o Delti kao
parku. Nije stigla iz službenih ureda, nego − iz poštanskog sandučića. Za sve
je krivo pismo jednog čitatelja Riječkom listu, kako se Novi list u to doba nazivao,
a pojavilo se na njegovim stranicama 18. rujna 1953. godine. Pismo je
objavljeno pod nazivom Delta – budući
park, s potpisom čitatelja Stjepana Jakšića. „Zapazio sam unatrag nekog
vremena“, kaže Jakšić“, nastojanje oko pripremanja i dovršenja plana za
uređenje Rijeke kao važnog turističkog centra i kao grada čije stanovništvo u
ogromnoj većini sačinjavaju radnici, kojima je potrebno omogućiti da u samom
gradu imaju mjesto gdje će moći ugodno i po zdravlje korisno provoditi svoje
slobodno vrijeme osobito u ljetnoj sezoni, koja traje prilično dugo…”. “
I pismo je malo duže, pa ćemo preskočiti ostatak formulacija i usmjeriti se
onomu što je u njemu najznačajnije. Jakšić predlaže izgradnju parkovne
površine, a uz nju sportsko igralište (hvala svevišnjem, ne nogometno!),
sportske bazene, jedriličarske objekte i kupalište. Sve bi se to moglo urediti
na Delti i dijelom Brajdici, točnije obalom od tadašnjega gradskog kupališta,
pa pored sušačke željezničke postaje do tunela. Ima on i pretpostavku za to: preusmjeriti
tijek Rječine iznova u Mrtvi kanal, čime bi se on pročistio od kanalizacijskog,
klaoničkog i ostalog otpada, koji je šetnju uz Mrtvi kanal činio odbojnom,
vizualno i mirisno. Tako vizionarski Jakšić.
No, ni
profesionalci nisu mirovali. Usporedno s takvim inicijativama, gradski Urbanistički
institut je već potkraj rujna iste godine završio svoj prijedlog uređenja toga
dijela grada, prema zamisli Zdenka Sile i Zdenka Kolacija. Vrh Delte u tom bi
viđenju bio uređen postavljanjem spomenika palim borcima. Na prostoru bliže
mostu podigao bi se akvarij, iza njega bio bi izložbeni paviljon. Izgradnju
akvarija poticao je Oceanografski institut, a izgradnju paviljona Trgovinska
komora, predviđajući na toj lokaciji organiziranje gospodarskih sajmova.
Uslijedila je rasprava Savjeta za građevinarstvo i komunalne poslove, nakon
čega je svoje trebao reći Narodni odbor grada i ostali, uključujući
investitore. Današnji zaključak? Vrh Delte doista je ubrzo potom dobio
monument, nazvan Spomenik oslobođenja (s tom sastavnicom priče nije u praksi
moglo biti odlaganja, iz razloga koje je suvišno objašnjavati), pa se može
ustvrditi kako je projekt uređenja Delte o kojemu danas raspravljamo zapravo
već dijelom realiziran, i to početkom 50-ih. Ovo što nam je sada na stolu zapravo
je pitanje rješavanja drugog dijela projekta, koji se otegnuo preko svake mjere…
Zašto
se i taj dio priče nije krenulo rješavati zajedno s prvim, pa o Delti danas
više ne bismo ni raspravljali? Tajna je u članku Još nekoliko riječi o budućnosti Delte u Riječkom listu od 27.
rujna 1953. godine. U njemu se o inicijativi poput Jakšićeve daje negativno
mišljenje. U članku se kaže kako su Delta i Brajdica izgrađeni specijalno za
skladištenje drvne građe, čemu su podređeni svi uređaji na tim lokacijama,
željeznički kolosijeci i ostalo. Pored toga, velik broj ljudi živi od pretovara
drva, u gradu i šire, s obzirom da je on dio robnog izvoza Hrvatske, Slovenije,
BiH, dijelom i Srbije. Rijeka prema tom viđenju nije turistički, nego lučki
grad, zbog čega operativnu obalu treba širiti, a ne smanjivati, sve da bi se povećao lučki promet. Zaključno,
luci pripadaju gradsko središte i obala, a sportski objekti mogu se
koncentrirati u Martinšćici, dok je kupalištima najbolje biti izvan grada, u
Opatiji i Kostreni…
Čitajući
to, danas znamo koja je projekcija Delte prevladala. Ona s polazištem koje se
temelji na lažnoj dilemi „razvoj ili ugodan život“, „ekonomija ili kultura“, „gospodarstvo
ili očuvanje baštine“ i slično. Lažnoj
zato što u pametnim glavama jedno ne isključuje drugo. Treba nam ugodan život
utemeljen na održivom razvoju, očuvana baština u funkciji nove vrijednosti,
kultura koja je poticaj ekonomiji i obrnuto. Pa zašto se onda u nekim krugovima
toliko inzistira na pogrešnom viđenju stvari? Kako je bilo u 50-ima, ne ulazim,
ali danas, u doba terora golog profita, koji razora sve oko sebe u ime što punijih
džepova pojedinaca (privatno je svetinja!), svako ulaganje u zajedničko dobro
hoće se izbjeći. Zato nam se servira mantra da je ulaganje u kvalitetu života „neisplativo“,
kultura je „preskupa“, baština je„teret“ i tomu slično.
Držimo
palčeve da prijedlog Stjepana Jakšića iz 1953. godine, modificiran, konačno
doživi ostvarenje. Da u sjevernom dijelu Delte, od mosta kod hotela Kontinental
do ceste D-404, bude uređen središnji gradski park. Pa makar o ostalome još
bude (potrebne) rasprave. Dajte nam već jednom taj riječki Central Park, makar to
bilo bez čekanja na rješenje ostalih dijelova slagalice! U suprotnom će o istoj
temi i s istim odstojanjem razgovarati naša djeca ili unuci, a uvodno
spomenutih 60 godina postati još većim.
Podijeli na društvenim mrežama