Vava - Vinil je finil

Predivno, zaključio sam u sebi. Nisam smio
pokazati da sam nov u klubu pa nisam klonuo u neki mračni kutak, kojih nije
nedostajalo, već sam stavio puni pogon na svoje tenisice koje su glumile
Starke. Vrtio sam glavom amo-tamo, pratio emotivne reakcije starosjedilaca na
moju živčanu pokretnost. Ali, kako se dalo i pretpostaviti, nekoliko godina ili
mjeseci službe provedene među ovim zidovima publiku je otvrdnulo pa je moj
ulazak uglavnom prošao spektakularno nezapaženo.

Prevladavalo
je, ako ne i statistički u prilično čvrstom omjeru, od oko 99% muško članstvo.
Nisam uostalom upoznao niti jednu ženu koju je zaneseno sanjarila uz High
Voltage ili Problem Child. A ako i slučajno jest, uglavnom se ljuljala
nesigurno na nogama stojeći na granici nesvijesti od silne količine pelinkovca.
U takvu stanju lelujali su svi bez obzira na spol i na jedva osjetnoj
tramontani.

Budući
da ama baš nitko nije reagirao na, dakle, moj dolazak, malko sam se okuražio te
sam u društvu samog sebe napravio kompletni obilazak kluba Palach. Kao nošen
nekakvim povjetarcem bauljao sam od DJa do šanka, na kojem sam vrlo kratko
vrijeme razmišljao dal da uzmem Pepsi ili onu drugu poznatiju Kolu, pa sam
nesigurno se nalaktio s tim bezazlenim primjerkom cuge na rub higijenski
umjereno prihvatljivog komadića za odmaranje ruke. Nisam se micao, izgledalo je
tako, punu minutu i pol s tog položaja, jer to je trebalo odavati kao neku kul
pozu, nakon čega sam pritisnut unutarnjim nemirom i dosadom prebacio lijevu
nogu preko desne. Taj neočekivani potez priskrbio mi je prvog prijatelja u
Palachu. Imaš šta sitno?, upitao me je. Nisam isprva bio siguran na što se
odnosi taj opis pa sam se otresao na njega bezobrazno, jednostavnim c u rikverc. Treba mi dinar i pol da si
kupim pivu, kompetentno i precizno mu otpovrne budući kompić. Aha, sinulo mi je
među ušima, to pitaš! Evo, evo, imam, veselo sam se odazvao apelu prikupljanja
sredstava za napitak i ustupio, nepovratno, mu traženi iznos u ruku. Hvala,
reče neznanac i neprijatnom kelneru s one strane naruči jedan primjerak hmeljastog
proizvoda. Na izvoli u rječničkom
fondu onodobnih pipničara ste rijetko mogli naići pa je izostanak upućivao na
lijepu tradiciju koja se nastavila tijekom sljedeće dekade.

Na
brzinu sam utočio u sebe ostatak Pepsija jer je upravo najavljeno da ćemo
pristupiti slušanju ploče i nek se svi izvolimo približiti izvorima buke,
tojest zvučnicima. Ovaj drugi, međutim, s pivskom bocom u rukama i vanjštinom
dugokosog melankolika, nepopustljivo ostane uz šank i veli doć ću kasnije, na
Bad boy Boogie. To je bilo izrečeno sa stavom, ali bez neke naznake strasti. I
tako, s ostalim fanovima AC/DC sam stao lupati glavom gore-dole i svi smo
svirali u istu Gibsonicu, SG, moram reći izvrsno, kako sola tako i ritam
gitare. Jedan iz tog magičnog kruga je stao povraćati po podiju pa mu je redar
pomogao izvlačeći ga iz te nesnosne gužve od nas trinaest natežući mu traper
jaknu neudobno preko glave-gejzira,
odvlačeći ga prema Kružnoj u kojoj je završio, pretpostavljalo se, s otiskom
cipele redarstvene službe na stražnjici. Mi toga nismo bili svjesni jer mahati
mozgom na boogie rock i misliti nije bilo jednostavno, majke mi. Na pauzama
između pjesama, kad je ploča malo šuškala, dolazili smo do daha, jer zrak je
bio gusto natopljen dimom, i smijuljili se različitim stilovima držanja zračne
gitare. Pogotovo kad se niotkuda u toj ritualnoj sredini našao MelankoLik sa
šanka. Prvo, doklizao je na koljenima, što je u nedostatku pločica moralo biti
škakljivo ako ne do kraja bolno; drugo, ‘svirao’ je izokrenuto držeći vrat od
gitare u desnoj ruci (a svaka budala zna da su Angus i Malcolm normalni, elem,
nelijevoruki) i, treće, za njim je doputovao omanji roj muha prateći mu nos bez
obzira na kvantitetu živahnosti koju je pokazivao na podiju. Žiri sastavljen
dakle od objektivnih krilatih insekata izabrao je pobjednika u obožavanju AC/DC
i postajalo je sasvim jasno da smo mi ostali suvišni, pa smo se, pomalo i iz
preventivnih zdravstvenih razloga, počeli razilaziti, pri čem sam ja bio
najbrži u pronalasku WC-a jer se zna u kolikoj je mjeri kola pouzdan diuretik.

Kad
je ploča završila, disk džokej je nimalo elegantno i bez pokušaja umiksavanja –
bio  je naime jedan od zavedenih mahača
kosom – jednostavno okrenuo B stranu i spustio iglu za nastavak reprodukcije. Naslonio
sam se leđima o zid, hvatajući ritam se njihao naprijed-natrag, bilo bi mi je
stvarno ko doma. A onda se došli unutarnji organi i napravili raciju. Upalila
su se bijela svjetla, longplejka je izbjegla sudbinu konfisciranja u ime naroda
jer ju je džokej na vrijeme spremio u omot i gurnuo među gomilu ploča. Nikad ne
znate, materijal se lako mogao okarakterizirati kao opasnim i degenerativnim za
samoupravno indoktriniranu omladinu! Šef istrage po pitanju vjerodostojnosti
naših maloljetnih osobnih iskaznica posebno je bio inspiriran, vidjelo se to
odmah na licu mjesta, kad je inzistirao da se postrojimo u liniju, a od dvojice
svojih podređenih je tražio pažljivo zavirivanje u džepove gdje se krije,
njegovo pojašnjenje je glasilo, koznašta! Tom prizoru zločina nije nedostajalo
zafrkancije ali ni straha, jer nikome se nije dalo baš prenoćiti u Prvoj
stanici nizašto. Rezultati su pretrage, očekivano, završili obeshrabrujuće za
milicajce pa su nas nevoljko, uz individualnu prijetnju ispratili iz Palacha da
nek se izvolimo tornjat doma dok su još dobre volje. MelankoLik, međutim, je
zadržan. Iz kompenzirajućih razloga, dakako.

Kako
se moj avanturistički duh ne da ubiti iz prve, ponovio sam izlet te sam se
nakon nekoliko dana ponovno našao u Palachu, ovaj put je s akustičnom gitarom
pokušao okupljene zabaviti pjevač iz Grupe 220. Sad već s određenim iskustvom i
proširenom društvenom mrežom poznanstva zamijenio sam hrabro i piće na šanku.
Šveps je više odgovarao mom temperamentu, nadao sam se. Brojao sam munidu kad
je s DJ pulta konobaru pristigla depeša da je ova tura na tuđi račun, besplatna.
Iznenađen, okrenuo sam se kad mi je MelankoLik velikodušno zamahnuo s plavim
omotom Dire Straitsa. Pokazalo se da – osim što ama baš svatko može bit puštač
ploča u Palachu (a tu sam provjerenu informaciju lijepo iskoristio u svoju
korist koju godinu kasnije) – je privođenje u muriju bio uobičajeni oblik
komunikacije vlasti s pripadnicima dugokose muške omladine, a da su posljedice
tih neverbalnih iskaza nerazumijevanja među dvaju tabora ostavljale tek pokoju
psihološku traumu, eventualno nesanicu, šok ili blaže simptome PTSP-a. Taj
koncepcijski pristup narodne policije za prevenciju od mogućih sabotaža
delinkvenata osjetio sam, naravno, i na svojoj koži, ali ne nakon miroljubivog
koncerta hipika Mlinarca. Ali to je neka druga priča…

E,
što se tiče sudbine MelankoLika, uslijedilo je doba pročišćenja i epifanije, pa
je uskoro onaj grubi podij Kluba zamijenio svjetlećim u Mildeu – kojeg je
nekidan do temelja dao sravniti Idis u korist novog projekta – ritajući se
kukovima sim-tam na disko hopsalice, prethodno si namontiravši na glavu i
sasvim prikladnu Đilda frizuru za uspješnije osvajanje ljudskih bića suprotnih
spolnih obilježja. Navodno je istu problematiku, prema njegovim riječima kojih
se živo sjećam, rješavao nevjerojatnom lakoćom. Da bi ironija sudbine bila u
potpunosti neiznevjerena svoju je budućnost nastavio u odori policajca, a
vremenom je čak zaslužio i posebnu pohvalnicu za vjerno službovanje u ulozi
prometnika. Navodno, njegova je izvrsnost posebice bila istaknuta u
sofisticiranom pristupu prilikom susreta s mladim šoferima pri kojima su,
uslijed djetinjeg nagona za opstankom, mahom svi oboljevali od sindroma privremene
amnezije o svom imenu te podrijetlu općenito.

Pouka:
jednom kad zamijeniš Palach za Disko nema ti povratka na staro.

Skip to content