Čitam danas, polomio se Sindikat državnih službenika i namještenika objašnjavajući kako bi “da je povorka bila u Puli, danas svi govorili kako je Hrvatska kulturna država”. Gradonačelnik Splita kaže da “ne osuđuje nikoga” i da se to što se dogodilo moglo i očekivati. Čitam i da će policija na obavijesni razgovor pozvati jednog “popularnog” pjevača koji je rekao da bi sve gayeve stavio na jedan otok i zapalio. Čitam i izjave nekih svećenika koji kažu da su sudionici gay pridea u Splitu dobili ono što su tražili, da su oni koji su kamenovali sudionike bili isprovocirani i da je bacanje kamena normalna ljudska reakcija na provokaciju… Sve to čitam, i imam feeling da stojim u močvarnom tlu u kojem me proždire živi pijesak užasa.
I onda se sjećam jednog teksta Renata Baretića koji sam čitao prije par mjeseci o “izgubljenoj generaciji“.
To je zapravo, šire gledano, tekst o društvu koje smo mi stvorili i kojem se danas čudimo.
Kada bi samo jedan gay pride u jednom hrvatskom gradu bio jedini problem našeg društva, ni riječi ne bih rekao. Jer na tako maloj zoni problem se riješi jednom snažnijom medijskom kampanjom, jednim pojačanim školskim programom, jednom snažnijom akcijom usađivanja tolerancije, ali nažalost, problem našeg društva nije izoliran samo na splitskoj rivi u trenutku gay pridea. Problem je puno širi i stalno ga guramo pod tepih. Problem je znatno kompleksniji, a mi ga ogoljujemo na mikro dio vezan uz seksualnu orijentaciju. Problem je težak i teško rješiv, a mi ga svodimo na prekršajne kazne i obavjesne razgovore. Problem je duboko u našem društvu, a mi govorimo o “manjim skupinama ljudi”.
I tako, čini mi se da još nismo ni “na putu da dođemo na put”, a kamoli da smo na tragu rješenja. Jer što bi uopće značilo organizirati gay pride u Puli ili primjerice u Rijeci kako bi ispalo da je Hrvatska kulturna država jer se u ovim gradovima takva eskalacija nasilja ne bi dogodila? Kome to Hrvatska mora “ispasti” kulturna? I je li bitnije staviti masku civiliziranosti i kulture na lice ili liječiti oboljele od netolerancije, agresivnosti, nasilja i mržnje?
Što uopće znači kada Kerum kaže da smo takav ishod gay pride-a u Splitu mogli očekivati? Odnosno, ako tako nešto očekujemo i znamo da se može dogoditi, zašto već odavno nismo poduzeli drastične i dubinske reforme odgojnog (i obrazovnog) sustava da nam djeca i mladi ljudi budu upućeniji, tolerantniji, da znaju graditi svoje stavove, da znaju argumentirati, a ne bacati kamenje? Zašto nam, primjerice, navijači s tribina koji ističu kukaste križeve i ustaška obilježja ne sjede u zatvoru, zašto kazne za takve devijacije nisu drastične i zašto ih ne primjenjujemo?
Što to uopće znači da je bacanje kamena na drugog čovjeka normalna ljudska reakcija na provokaciju? Znači li to da živimo u kamenom dobu? Ili smo, glumeći “borbu za ljudska prava” u kojoj se zaklinjemo da su “pred bogom” (i pred Ustavom) svi jednaki, pomiješali lončiće pa dopuštamo nedopustivo, a rogušimo se i ubijamo različitosti koje ne razumijemo?
Mislim da je naš prvi zdravi korak suočavanje s činjenicom da nam je društvo koje smo izgradili nasilno, netolerantno i agresivno, da su nam mladi ljudi puni apatije ili pogrešno usmjerene energije, da nam nedostaju mnoge vrijednosti, da ih nismo izgradili – i da nemamo više puno vremena za akciju. Što prije to priznamo sami sebi, prije ćemo početi tražiti uzroke, ali i lijek za tu stvarnu bolest.
Jer iako bih kao gradonačelnik Rijeke bio ponosan da je Rijeka stvarna oaza tolerancije, i u Rijeci se nasilje događa. Sjetimo se Simkea i Abramova… I zato, nije Hrvatska kulturnija i zdravija zbog tolerantnije Rijeke ili Pule. Hrvatska je točno onoliko bolesna koliko je bolesna njena najzadrtija sredina. I dok se takve sredine ne izliječe, nema puno koristi ni od Pule, ni od Rijeke, ni od bilo kojeg drugog drugačijeg ili tolerantnijeg grada.
Skandal nasilja i agresivnosti koji je obilježio gay pride u Splitu, samo je još jedan naš odraz u ogledalu, koje nas poziva da se pogledamo otvorenih očiju. Ništa nećemo postići prekrivajući ogledalo ili zatvarajući oči. Taj ružni odraz – to smo i dalje mi.
Izvor: Vojko Obersnel Blog
Podijeli na društvenim mrežama