Kad su devedesete krenule taracati sve pred sobom, dolazilo je novo vrijeme pa je sve staro valjalo zgaziti, format vinila je postao neprihvatljiv. Tu je kulturu trebalo na brzinu zaboraviti, a društvo će prožeti snagom tsunamija revolucionarni nosač zvuka – kompakt disk.
U jednom sam trenutku dopustio da me nadahne taj val u tolikoj mjeri da sam ga u cijelosti prihvatio i prisvojio, ali istodobno nisam se odrekao ploča, jer one su ipak bila moja kompletna muzička baza, mjesto s kojeg razmišljam i koje je izgradilo moj identitet. Pa i održavalo ideju individualnosti, iako sam proces kupovanja i skupljanja plastike, naravno, oponašao od starijih prijatelja i kolega, koji su vremenom ipak napustili tu opsesiju zbog tko zna kojih razloga, i samo njima razumljivim. Siguran sam da postoje riječi koje bi bolje obuhvatile to stanje u vremenu, ali procjenjujem je zadojenošću i samoindoktrinacijom rockom. Nešto poput prevladavajuće ideologije kojoj se ne možeš oteti.
I tako sam ostao zarobljen u jednom dobu. Ne krijem to. Upravlja li to mojim životom? Zaključujem prije odgovora ovu analizu! Nevjerojatno je da su danas, samo nešto više od dvadesetak godina kasnije, CD-i najnepoželjniji artefakt u kućnom interijeru, ne morate biti školovani dizajner da biste to shvatili. Ali zato vinili postaju onim krajnjim dovršenim formatom kojim umjetnik dobiva svoju potvrdu u muzičarskom kontekstu. Sve što se odvija izvan tih brazdi postaje neutralno i pomalo suvišno.
Digitalne platforme? U redu su, ali kopanje po tim prtljažnicima nije ni približno uzbudljivo kao zvuk kartona koji vam promiče pod prstima u second ili first handu shopu s pločama. No, kako god da bilo, pokušao sam posljednje decenije u lokalnom rocku procijeniti objektivno, recimo da sam donekle skupio iskustva, i poželio da izdavači konačno se odvaže neke od ključnih albuma realizirati na ploči, one koji odobravaju ne samo moj ukus nego predstavljaju stupove i nacionalnog muzičkog kulturnog kruga.
URBAN – ŽENA DIJETE (1998.) album koji je preokrenuo karijeru ovog sjajnog pjevača i autora je razmetljiv u kreativnosti, pretenciozan u produkciji, nabijen emocijama kao prodavaonica živežnih namirnica, golemog je značaja i presudan za natprosječno sofisticirani ukus hrvatskog podneblja. Utjecaj nekih pjesama s tog nosača zvuka je nemjerljiv na daljnji razvoj stilova u domaćim kajdankama. Trebam li još argumenata naslagati da se ovo konačno prevede u vinil!?
LET3 – JEDINA (2000.) iako sam se dvoumio između ovog i albuma Peace (iz ’94) odlučio sam se za potonji jer ovaj predstavlja precizno ugođen sustav kojim je bend krenuo u osvajanje publike. Signale koje je LET3
odaslao novim zvukom i pomlađenom postavom sastava pažljivo je sortirao stare fanove i grubo uveo nove znatiželjnike u svoju instituciju nepredvidljivosti,
naprosto im se nije dalo odoljeti pred naletom tolike samouvjerenosti i kredibilitetom. Hitno na tiskanje!
QUASARR (2007.) – istoimeni debi predstavlja možda i vrhunac, pored danas nezaobilaznih Jonathana, uzbudljivih godina novog stoljeća s mlađom generacijom glazbenika. Album je prožet svjetlom i sjenama, bojama koje su obilježile razmišljanja o osjećajima, nastojanjima da se reproduciraju na što bolji, ali i objektivni način, s nešto autorske distance, kao da se pjeva o ljepoti tuđim pogledom. S produkcijom koja definira spoj elektronike, vokalnih egzibicija i orkestracije Quasarr želim što prije pokrenuti na gramofonu!
EN FACE – U KRILU MJESECA (1997.) kakvo je ovo samo remek-djelo tog radijski sveprisutnog benda! Pjesme se pretapaju jedna u drugu, poetske se slike nižu jedna za drugom, univerzalne poruke trepere još uvijek istom snagom kao i kada je album izvorno objavljen! Ne, album nema radikalnih zahvata, ali je nastao iz srca darovitog autora, kao rezultat ne tolikog promišljanja koliko prepuštanja unutarnjoj impresionističkoj slici koja se stvara nevjerojatnom lakoćom. Na ploču, odmah!
FATHER – INSPIRITA (2005.) heavy zvuk Rijeke u svom najboljem izdanju sam nastavio slušati bez obzira na godine. Zaboravite na malodušnost i
osrednjost kad su ovi momci u pitanju! Album je poput propagandnog letka – objedinjava snažne gitare, vokalne izlete od ulrika do senzibilnih toplih dionica, preciznu svirku i grandioznu produkciju, ovdje je stvarnost drugačija, a svijet s Fatherom je trebao biti raznolik. Kakva šteta što više ne postoje!
UNLOGIC SKILL – ZAKON (1998.) predstavljani kao next big thing, Unlogic Skill su u kratkom vremenu zaokupili medije svojom mladošću, bezobraznim stavom i provokativnim tekstovima. Odrastali su uz hip-hop i
lokalne bendove, načinili most između generacija kao znanstveni tim i istančano ispleli priče o onom što ih je pokretalo, ali i o onom što ih je odbijalo, bili su glasnici vremena koje ih je duboko potresalo, no unatoč tome zadržali su optimizam i zanos adolescenata. Klasični rukopis devedesetih je spreman za brazde!
BELFAST FOOD – LIVE IN RIJEKA (1997.) negdje sam nedavno pročitao da komu trebaju više albumi snimljeni uživo! Tipu poput mene. Zbog toga što je pretpostavljeni snimak pun oprečnih sila – želje da zvuk ostane
autentičan, ali i što precizniji, da ostane zabavan materijal na nosaču zvuka ali istodobno i rasterećen sterilnosti, da bude otvoren i pun ljudskih nesavršenosti, a i dalje zanosan i zavodljiv. Takvi albumi, poput gore navedenog debija Belfast Fooda, su zaseban jezik, nastaju impulzivno, nekontrolirano, oni su odjek kako sebe tako i onoga što je godinama konzumirano u rokenrolu, podsjećaju na nešto, ali i dalje su originalni proizvod nekolicine fokusiranih ljudi, kao fragmentirani roman ipak su cjelina! Dakle, ajmo u proizvodnju reizdanja!
Podijeli na društvenim mrežama