Vava - Vinil je finil

Dovoljno
dobar razlog da se ne sumnja u kvalitetu onog što se nalazi između kričavih
korica, tako je razmišljao petnaestogodišnjak.

Progutao
sam pola knjižice dok sam se vraćao iz elektrotehničke škole, u duji koja se
tresla kao pod utjecajem seizmičkog udara od 9,7 richterove skale, s epicentrom
u ‘harmonici’. Kad je bus okrenuo nos na Diračju, čekao sam da me prijatni
šofer neuobičajno pažljivo zamoli nek napustim vozilo pa ako mi je baš do
dodatnog kruga nek izvolim ipak pričekat ispred vratiju dok on zapuši cigaretu
i skine s nogu jednog ‘unučića’. Prijedlog mi se dopao, štivo u rukama još i
više, a pokaznu su ionako platili roditelji, pa sam si dao oduška na putu od tu
do Plumbuma i natrag. Iz pernice sam iščeprkao olovku i stao potrctavati
dijelove knjige. Poslije desetak minuta uzaludnog posla shvatio sam da trebam
cedulju na kojoj ću bilježit najvažnije citate, a onda i naslove albuma. Arak
sam potrošio u tili čas, pa sam se prebacio na bilježnicu iz engleskog. Glavan
je pisao: ‘Stranglers nisu bezbrižni veseljaci i oni se zdušno trude da to svakome
stave do znanja’. Bus je glavinjao svojom rutom, a moj rukopis podsjećao na
krive drine. Ipak, vrlo sam trijezno zaključio da te Davitelje imam nabaviti po
hitnom postupku, opis njihova posla zračio je mističnošću i znanstvenim
pristupom. Od tog samomudrog držanja najčešće nisam imao nikakvih benefita,
vjerujte, no u ovom slučaju, pozivajući se na stariji i iskusniji izvor, nisam
nimalo pogriješio.

Zamišljeno
sam piljio u Wellerov, gitarist i pjevač iz The Jam, citat kako s obojanom
kosom u zeleno postaješ Netko. Puno godina kasnije, zaista, istu stvar mi je
potvrdio i Zambata iz grupe Kaos. Oni su hrabro utrljavali temperu odgovarajuće
boje, ukazujući na ekološku problematiku držim da je pretjerano tražiti u tom
činu, neposredno pred svirke, miješajući je s vodom iz mrzle špine. Ja sam
radije frizuru puštao da se spušta niz ramena, ali to nije bilo u osobitoj
opreci s mojom ideologijom, doista ne. Sljedeće poglavlje je bilo epifanija –
Buzzcocks! Bend iz Manchestera, ide tako priča, spajaju čistokrvni pop i punk,
urlaju o orgazmičnoj ovisnosti, tinejdžerskim bedastoćama u velikom gradu!

Iz
tko zna kog razloga, prepoznajem se u dijelovima profila, te O.D.M.A.H. želim
kupiti, otuđiti, ukrasti, posjedovati njihov longplej Singles Steady Go! Da
prionem istoga časa uz sadašnjost, silazim privremeno s busa, jurim na krilima
šangajki prema drugom katu robne kuće Korzo, ondje se trgovalo odlično s
pločama jer dalo se i iskamčit kakav osmijeh prodavačice za bonus, zatražim
naslov, no takvo što još nije izdano tu, ali evo, kaže gospođa u smeđim
najlonkama prošaranim plavim venama i još koječim, imam ovdje bedž na tu tvoju
grupu! Zapanjeno gledam u taj estetsko modni detalj, preplavljuje me neka
svjetlost, nešto poput reflektora, posežem drhtureći prema ziherici, iskušavam
ga na desnom reveru, ali ne dopada mi se, prebacujem na suprotni. Ogledam se u
očima prodavačice, sugerira mi da je pogrešno, vraćam ga na stranu srca, malko
zalebdim od tog spoja igle s mojom kožom i ne skidam žuti (opet) bedž sa
srebrnim logotipom Buzzcocksa sve do sljedeće posjete ove jakne kemijskoj
čistionici!

Na Glavanovo (2009 – 2014)

Valjda
petnaestak godina kasnije, s Darkom ćakulam na Art&Music festivalu,
zahvaljujem mu se na beskrajnoj ljubavi koju je usadio u mene prema rokenrolu,
na otkrićima kojima me je u formativnim godinama obasipao. Ne ekskluzivno,
govorio sam općenito, jer nismo se poznavali osim kroz tekstove koje je uredno
objavljivao tijekom cijelog života. Ponekad i nije bio osobito naklonjen mojim
diskografskim potezima, no to mi nije predstavljalo problem, već me izazivalo
da budem barem unekoliko boljim. Kratko smo razmjenjivali podatke na šanku o
nekim novim pravcima, bendovima, popili po još neku rundu, iako je on bio u
prednosti, pa je predložio da šta ne bi sutra, kad se završi sav ovaj demo
sajam u Puli svi zajedno, bend, on i još neki njegovi kolege, zajedno završili
na nekoj janjetini. Napravio sam kratku stanku, otpio gutljaj pelinkovca, zalio
s vodom, i pomislio – gle, ovaj se ne zaje…va, pa sam se zavjetovao da može.
Ali pod uvjetom da ne moram i ja jest. To ga je zabavilo, jer nitko normalan ne
odbija svježu janjetinu s ražnja, pa je rekao ti ćeš samo prilog! I dodao tomu,
hahaha.

Razveseljavao
nas je svojim pustolovinama po evropskim metropolama, vrlo mu se često znalo
događat da nije znao ime hotela u kojem je odsjedao pa bi improvizirao na
vlastitu štetu i minus u novčaniku s lokalnim taksistima, sve dok konačno ne bi
pronašao što je i tražio. Posebno mu je bila draga epizoda s The Clash! To je
bilo, kao ono, super! Naravno, na licu mjesta sam se ukipio i raspao, i na
nimalo ugodan način prepadoh ga, usred finog zalogaja, svojim neobuzdanim
entuzijazmom da nek nam izvoli ispričati gdje je i kada to bilo. Veli on, ma,
Minhen, mljac, bit će, mljacmljac, valjda ’81. Sa Strummerom sam satima pričao,
a imam i neki snimak na kazeti tog intervjua. Zanimalo me je jako kad će se to
objavit? Jel možda sprema reizdanje one pank knjižice, pa da je proširi
naprimjer takvim draguljima? Hmmm, odgovorio je. Netko je dobacio u moj tanjur
nešto poput ne davi čovjeka svojim glupostima, pa sam se obuzdao. Nimalo nalik
na sebe nisam bio, to vam mogu reći! Okruglijih trbuha negoli po dolasku u
zalogajnicu u Lupoglavu, pozdravili smo se i sljedećih desetak i više godina se
ne vidjesmo.

U
studenom 2008. dobio sam službeni poziv da se, ukoliko sam od vremena i volje,
pridružim Darku Glavanu, Aleksandru Dragašu u knjižari RiBook, prilikom
promocije reizdanja PUNKa! Odlično, pomislim, i odjurim onamo, s figom u žepu
da ću se ogrebati o primjerak! Prije negoli smo si uopće stisnuli ruku u svrhu
pozdravljanja, Darko mi tutne/ustupi potpisani komad i zahvali na tko zna čemu,
okrene se još nekomu u fotelji i zamoli da mu se nadoštuka tekućina u čaši pa
nek se počne s pričom.

Patti
Smith je prvi puta gostovala u Hrvatskoj. Srpanj 2009., klub Tvornica je
odlučila uštedjeti na kilovatima i erkondišenu pa je sve nas koji smo se našli
ondje u taj vreli zagrebački dan počastila s 45˚C, pod uvjetom da se ne
mrdaš u ritmu koji prži s bine. Nakon svega par izvedenih stvari njujorška
poetesa zamoli za trenutak pažnje i počinje čitati na, srećom ne laskavom
hrvatskom nego, engleskom retke iz Ujevićevog ‘Vasionca’. Stojimo ondje
skamenjeni dok deklarira stihove, bude nekako tiho do ganuća, a onda Patti
pogleda prema stropu klupske dvorane, mora da je spazila kako se cijedi
kondenzirana voda po opremi njezina benda, i kaže – Darko, my friend, see you!

I zamislite, već je pasalo pet puneh let odonda!