A eto, jučer ga je
doista bilo. Kada bi postojao način da protegnemo korake uz Mrtvi kanal u onom
poraću, pedesetih godina, oko i uho našli bi se na udaru „senzacionalnih“
sadržaja. Desna obala bivšega toka Rječine u to je doba mjesto privezivanja
brojnih starih jedrenjaka, u dosluhu s vremenom pretvorenih u motorne brodiće i
brodice, o čijoj je vremenskoj protežnosti gdjekad znala pričati i poneka
pulena, taj starinski rezbareni drveni ukras na brodskom pramcu. Pod krošnjama
obalnih platana pogled pada, a i nos bi tu imao štošta kazati, na drvene bačve koje
zamjenjuju stolove, uz njih i stoličice, na kojima sjede žene u crnim suknjama
i s bijelim povezima preko glave. Doputovale s juga, kraj
sebe su nanizale košare s bocama i bocunima punima mošta i mladog vina prispjelog
– slušajući njihov glas, doznajemo i to – iz paških vinograda.
Početak je jeseni 1955.
godine, one se od svojih minijaturnih, neudobnih stoličica ne odvajaju cijeli
bogovetni dan, od jutarnjih do večernjih sati, krateći vrijeme pletenjem čarapa
od domaće vune. Ima nečega poetskog u prizoru kojim caruju. Proći pored njih
znači suočiti se s pozivom: „Ala, malo vina, slatkoga, beloga!“ I čaša je već
pri ruci, ponegdje lončić, i sadržaj ružičast smiješi se iz njega, još više
onaj topazno žut, a rubinski crven namiguje šeretski. I ruka prolaznička već
sama poseže prema džepu hlača, gdje spava lisnica, i grlo kao da je spremno da
zapjeva…
Sjede Pažanke tako
danima uz Mrtvi kanal, sve dok se bačve i boce ne oslobode sadržaja, nesvjesne
činjenice da samo nastavljaju trgovački posao jednoga vrlo starog mjesta
trgovine, nastalog u prvoj riječkoj morskoj luci, onoj na završetku Rječine,
kasnijemu Mrtvom kanalu. Luka i trgovina, pa to mu dođe gotovo isto. Naravno da
na Fiumari nisu u akciji samo Pažanke, takvoj slici Mrtvog kanala pridonosili
su također drugi jedrenjaci i prodavači/prodavačice s dalmatinskih otoka. U
Rijeci bi na brodu živjeli danima, valjda dok ne prodaju sve što imaju, pekući
za sebe na brodicama ribu i kuhajući fažol. Kolorit vremena ušao je i u narodu
pjesmu, iznjedrivši klapske stihove: Kad
su se dva Bracanina kontrala na Fiumeri / A ca, a ca, ca kažu momka dva / Oj ti
curo fina, donesi bokal vina / nek’ cila riva zna za Bracanina dva!
U Mrtvi su kanal uplovljavale
zbog trgovačkih razloga i brodice s bližih, kvarnerskih otoka, poput Krka i osobito
Suska. Ostao je zabilježen i naziv jedne od tih brodica, sansigotske brodice „Poljana“.
Dodirujući se pramcima i krmom, protezale su se lančano od Beogradskog trga
(današnjega Jelačićevog) do pokretnog mosta na Delti. Bilo je tu bragoca iz
kojih su se iskrcavale male bačve na obalu, nakon čega se moglo čuti glasno
obraćanje prolaznicima: „Odlično vino, po 120 dinara, izvolite kušati! Izvolite,
crno i bijelo, imam i rakiju!“ Prodavača je bilo podosta, svaki od njih tvrdio
je kako je baš plod njegova vinograda najbolji, a kupcima (kojih se znalo naći do
stotinjak) nije bilo jednostavno izabrati. Problem su uglavnom imali oni koji
su kanili ponijeti kući litru-dvije, dok je ostalima, a takvi su činili većinu,
bilo gotovo svejedno. Dobro je vino svako, samo da se nađe u grlu…
Znalo je to odvesti i s
onu stranu uzorita ponašanja, što je situacija u kojoj lučki radnici nisu htjeli
ostati na posljednjem mjestu. Nakon što se probalo vino s jedne brodice, recimo
krčke, zašto ne provjeriti konkurentnost onoga sa susjedne, susačke brodice, pa
zatim krenuti dalje, korak po korak i čašu po čašu, ako treba na koncu priče i natrag,
u krug. Tko bi rekao da Mrtvi kanal ima kružni oblik, ma vidiš ti to… „A ča
dobijemo, to sve zapijemo!“ – nadovezala bi se na dobro raspoloženje spontana
pjesma optimizmom osnaženoga muškog društva, spremnog dokazati valjanost
stihova osobnom praksom. Pa onda „Čekat ću te mala!“ i brojne druge lokalne
istožanrovske uspješnice. Litra za litrom, pjesma za pjesmom, sve dok uz pjesmu
ne poleti jaka riječ, koja u uhu bližnjega poprimi grub oblik i eto ti žestoke
diskusije, na rubu fizičkog odmjeravanja argumenata. Mediteran, rekoh već.
Ništa im u tomu nije
značilo negodovanje stanara iz obližnjih zgrada, jer već su često 21 ili 22 sata,
produži se i do 23, a nekima ujutro valja na posao. Naročito su žustri u
negodovanju bili stanari iz kuće u Ulici Vlade Bagata 2 (današnja Demetrova),
ali zaludu. Nisu bolje prolazili ni tišine željni posjetitelji predstava
obližnjega Narodnog kazališta. Sve je šutljivo trpio i susjedni 120 tona težak željezni
(p)okretni most, što je u tom trenutku odjeljivao Mrtvi kanal od mora već pola stoljeća.
Njegova je konstrukcija omogućavala prolaz plovilima u i iz Kanala, uz pomoć četvorice
radnika koji su svakodnevno tri puta (p)okretali most u prisutnosti
predstavnika Lučke kapetanije i Željeznice. Pred njihovim se očima sredinom 1950-ih
u Mrtvom kanalu ljuljuškalo na stotine privezanih plovila, među njima i lijep
broj onih s tekućim otočnim teretom. Posljedično, gradom se govorkalo kako se
uz Mrtvi kanal popije više vina nego u bilo kojoj „regularnoj“ gradskoj
gostionici.
Gdje li su danas raspjevani
kompanjoni s obale Mrtvog kanala? Gdje li su dva glasovita bračka mladića iz
riječke pjesme? Gdje li su jedrenjaci s vinom i njihove prodavačice? Zašto su i
kako nestali s Fiumare ti aromatični fragmenti riječkog Mediterana?
Prizori iz prethodnih redaka
završno su poglavlje priče o plovećoj tržnici na Mrtvom kanalu. Kazano filmskim
rječnikom, ona je počela odlaziti u lagani fade out upravo te, 1955. godine,
kada je Narodni odbor Općine Stari Grad donio odluku o zabrani prodaje vina na
otvorenom. Odluka je u prvi mah ostala bez opipljivijeg učinka, zbog čega se 1956.
poduzelo korak dalje. Uprava riječkih gradskih tržnica je kolovoza te godine (na
temelju Odluke o izmjenama i dopunama odluke o poslovanju i redu na tržnicama)
donijela Rješenje o određivanju mjesta, količine i načina prodaje alkoholnih
pića na gradskom području. Privatni prodavači vina koji su dolazili s jadranskih
otoka – pa i ne samo oni, kao što to svjedoči primjer zadrugara iz Srbije, koji
su na Kvarneru prodavali negotinska vina – upoznati su s Rješenjem na posebnom
sastanku. Da gradska vlast misli ozbiljno, potvrđivala je prisutnost predstavnika
Tržišne inspekcije riječke Općine Stari Grad. Rješenje je određivalo kako se
vino i ostala alkoholna pića u pakiranju od jedne litre na više mogu prodavati samo
na glavnoj gradskoj tržnici. Na brodovima se dopustilo prodaju vina u
zatvorenim bocama i to isključivo u količini od 50 litara i većoj.
Odredbe su bile
formulirane tako da se stane na kraj privatnoj prodaji alkohola na Mrtvom kanalu
i u Starome gradu, gdje su se uličice i portuni pojedinih zgrada pretvorili u improvizirane
gostionice. Komu u zaustavljanju dotadašnje
prakse nije bio dovoljan strog pogled „organa“ Narodne milicije, pa bi nastavio
ignorirati novouvedena pravila igre, dodatan bi poticaj preispitivanju osobnog
ponašanja dobio oblik kazne od 500 do 5.000 dinara.
Što su o svemu mogle
misliti obalne mrtvokanalne platane koje su se dotad već bile itekako naslušale
usklika „Ala malo vina, ala beloga, ala crnoga!“, teško je kazati. Rješenje s
pečatom gradske Tržnice nije uključivalo potrebu da ih se konzultira ni prije
ni poslije donošenja novih pravila igre.
Podijeli na društvenim mrežama