Paviljon Ri / Velid Đekić

Pavao
Brozina, svježi diplomant riječke Više pomorske škole, koja mu je još
prošetavala mislima, premda mu je nos već stigao uživati u prvim uzbudljivim
mirisima stranih mora, što su mamila obećanjem susreta s onim o čemu se do
jučer nije usuđivao ni sanjati. Pokriće za obećanje? U valuti čvrstoj,
čvrstoj…

Sjedim
u fotelji do one u kojoj se opustio Pavao i upijam priču. Neboder je na Kozali,
Ulica Ante Kovačića, onaj srednji u najvišem trojcu, a ona se, priča, fragment
po fragment slaže na stol ispred mene. Korak naprijed, pa skretanje ulijevo, pa
onda desno, pa natrag, pa skok preko dva polja s nekim novim ključnim detaljem.
Pišem, križam, dodajem, podebljavam, črčkam, slova su pod mojom rukom opet
skakutave buhe i ne daju se ukrotiti, ali upornost mi je vrlina/mana, neću im
se smilovati, nema odustajanja. S Pavlom samo naprijed, ravno u – London. Da,
London. Ne zvuči loše, čak ni ako je tek riječ o mentalnoj plovidbi u fotelji
kozalskog nebodera. Što je najbolje, ide to nama: s palube promatramo
zapjenjene brazde što ostaju na morskoj površini iza broda, evo nas već na
dolaznom privezištu, zimsko je poslijepodne, možemo i osjetiti tamošnje kopno,
protegnuti noge uličnom šetnjom. Pustije su nego što bi se očekivalo, pogotovo
u ovom dijelu godine, nekoliko dana pred božićno-novogodišnji šušur. No, dobro,
zašto baš tamo? Zašto baš tada? Zašto baš s njim? Umjesto odgovora, najradije
bih pustio zvučnu snimku s vriskom dvije-tri tisuće raspamećenih londonskih
tinejdžerica, pod kojim se gotovo ugušeni signal poletnog rock-benda u akciji
bori za mjesto u kolektivnom zvučniku, a sve što u zvučnoj slici nije našlo
mjesta, prepušteno je slušateljskoj imaginaciji. They were just seventeen, and they know… Iznad svega je natpis:
Brian Epstein Presents Another Beatles Christmas Show, Hammersmith Odeon, 24th
December to 16th January, at 6.15 p.m. & 8.45 p.m.   

Mr. Paul Brozina, blagdani i raspamećeni ženski zborPriča
tu ne počinje, tu je samo njezin vrišteći klimaks. „Samo“. Da se dođe do njega,
valja krenuti od početne točke u Rijeci, s vremenskim brojčanikom namještenim
na godinu 1961. Pavao Brozina (1941.) u tom je trenutku mladi radiotelegrafist
koji se odlučio iskrcati s broda i svjedodžbi riječke Tehničke škole, kao
stipendist brodske kompanije Jugolinije, dodati diplomu Više pomorske. (U to je
doba još dijelila dvorište s Osnovnom školom Matteotti, što je bio uvod u
potpuno ovladavanje zajedničkim unutrašnjim dvorištem i velikom školskom zgradom,
da bi se podatak o postojanju Matteottijeve posljedično zauvijek otpuhnulo u
povijest.) Brozina se u sljedećem kadru iznova ukrcava na brod 1963., brod
Matko Laginja, i tu u priču ulaze njegova redovna zavirivanja − hm, teško da su
to bila samo zavirivanja − u londonske plesne dvorane. Na tom je brodu, i na
onima što su uslijedili, logikom svoga zanimanja, imao više slobodnog vremena
od ostalih, pa mu se moglo švrljati kopnom. Na vrh top-liste sjele su mu
dvorana Locarno u Hullu (s programima raznovrsna tipa, uključujući jazz i
tinejdžerske, u memoriji su također ostale njene pokretne tribine), dvorana
Mead Dancing, smještena između Hammersmitha i Leicester Squarea, te Eros
Dancing Club (za kojega je čak isposlovao redovnu člansku iskaznicu, s imenom
prilagođenim u Paul). Da čitateljska mašta ne bi otišla ukrivo: otvoren 1965.,
Eros je dugovao ime skulpturi na Piccadillyju, gdje se nalazio. Bio je glasovit
kao disko-klub, što ne znači da u njemu nisu dobili svojih pet minuta i
aktualni rock-sastavi.

Na takvim je
upoznavanjima gradskoga zabavnog života Brozina obvezno sondirao stanje i u
prodavaonicama gramofonskih ploča, iz kojih bi izlazio s paketom svježih
uspješnica Beatlesa (npr. singlom From me
to you
), Della Shanona (Runaway),
Sue Thompson (Paper tiger) i ostalih
recentnih glazbenih zvijezda. Nije teško pretpostaviti, singlovi će po
dospijeću na Kvarner dobivati status diskografskog blaga, koje će pomoći
unositi dodatne dobre vibracije u mjesta poput rock-kluba Husar. Otkuda baš
Husar? Odgovor se nalazio u članskoj iskaznici Kluba prijatelja zabavne muzike
Rijeka, Husarova osnivača, kojemu je riječki Paul postao članom 1961. godine.
Iskaznica je imala redni broj 71. Vito Franovich, prvi Husarov DJ, mogao je
zadovoljno trljati ruke…

Mr. Paul Brozina, blagdani i raspamećeni ženski zborKljučni trenutak za
našu pripovijest dogodio se 1964., upravo u ovo doba godine. Mr. Paul Brozina
je u razdoblju od 26. rujna 1964. do 12. svibnja sljedeće godine načinio četiri
vijađa, na svom četvrtom brodu,
Jugolinijinu Franu Supilu. Bio je 28. prosinca, jedan od onih čudnih
okoblagdanskih dana, kada se Brozina u šetnji britanskom prijestolnicom, s još
četiri prijatelja sa Supila, našao pred glasovitom dvoranom koja je već dvije
godine nosila naziv Hammersmith Odeon. Pametnom mladom dečku plakat je već
prvim, najkrupnijim podatkom govorio sve: Brian Epstein Presents Another
Beatles Christmas Show. Zagledanje ispod toga donijelo je dodatne informacije,
one o programu te večeri, u sklopu kojeg su pozornicu s Beatlesima dijelili
Freddy and the Dreamers, Jimmy Saville, Sounds Incorporated, Elkie Brooks, The
Yardbirds, Michael Haslam, The Mike Cotton Sound i Ray Feel. Poslije će postati
znano, liverpulskim je bubama to bio jedan od čak 38 nastupa tijekom 21 večeri
priređenih Epsteinovom rukom u istoj dvorani od 24. prosinca 1964. do 16.
siječnja 1965. godine. I u radnom smislu ne pretjerano naporan, ni on ni svi
ostali iz te serije okonovogodišnjih nastupa, usporede li se s onima na
frenetičnoj turneji koja im je kroz prethodnih 12 mjeseci prethodila. Ne biti
stalno na putu, držati se neko vrijeme jednog mjesta – to je ipak manje
isisavalo izvođačku energiju, koja ima granice čak i kad ste u osobnim
dvadesetim. Zagonetka 38 nastupa u 21 večer lako je objašnjiva priklonimo li se
danas pomalo egzotičnom, a u ono vrijeme lakonskom objašnjenju: dečki su u
pravilu imali po dva nastupa iste večeri, prvi u 16.15 (matineja za mlađu
tinejdžersku publiku), drugi u 20.15 (za nešto odraslije, time i ozbiljnije
junoše, ma što ta formulacija mogla značiti).

Brozina & društvo bili su u svojima ranim
dvadesetim, što će reći vršnjaci Beatlesa, dakle (hm) ozbiljnija publika, ali
se u tom trenutku iz nekog razloga osjetiše mlađima, pa izabraše prvi termin.
Je li im osjećaj mlađih bio diktiran večernjim rasporedom brodskih obveza,
kojemu je valjalo prilagoditi sve, pa i kopnene šetačko-plesačke aktivnosti?
Policajci na konjima pred dvoranom privukli su im dodatnu pozornost. „Ti momci
u uniformama možda ipak ne pretjeruju“, razmišljao je Brozina s pogledom na
bobije-kentaure. Mjeseci pol prije bio je u Hullu i nabasao na jednu od
tamošnjih dvorana koja je upravo ugošćivala Beatlese, te širom otvorio oči pred
usplamtjelom gomilom koja je htjela ući ne birajući način. U tom mu je trenutku
glavom proletjela stara pomorska: Hvali Beatlese, drž’ se kraja! No, stojeći u
dugom redu pred Hammersmithom, nije se kanio baviti prethodno viđenim. Ta
valjalo je obaviti svoje na blagajni, koja im se širokogrudno nasmiješila jer
je ulaznica za prvu predstavu te večeri još nešto bilo. Gurnuli su ruke u
džepove i izvukli po kovanicu od 10 šilinga, dostatnu za ulaznicu na mjesta što
su čekala na dvoranskom balkonu. Prostor im se učinio prilično širok, s
parterom dvostruko većim od onoga što su ga pamtili iz riječkoga kina Partizan
(danas Teatra Fenice). Parter je stenjao od publike, ali na balkonu se moglo
mrvu lakše disati, nije bio okupiran baš u cijelosti. No, i da jest, koga
briga, ta pogled je hrlio naprijed, glazbenici su svaki tren mogli zakoračiti
na pozornicu, a onda… Riječki Fab Four, pojačan Brozinom, bio je spreman za
susret oči u oči s liverpulskim Fab Fourom!

Mr. Paul Brozina, blagdani i raspamećeni ženski zborA onda je krenulo. Prvi
dio dvosatnog događaja pripao je izvođačima čija su imena na plakatu koji je
pozivao u Hammersmith otisnuta ispod Beatlesa, drugi dio pripao je glavnim
zvijezdama. Yardbirdsi su tek trebali postati ono po čemu ih danas znamo, što
je na popisu glazbenih izvođača potvrđivao pogled na njihovo ime otisnuto
najmanjim tipom slova, a njihova se kasnije glasovitog gitarista nigdje nije
spominjalo, istog onog kojemu će već koju godinu potom fanovi slati grafitersku
poruku „Clapton je Bog!“. Ipak, možda to i nije bilo toliko loše: kako će
silnim godinama potom autobiografski zabilježiti upravo spomenuti gitarist, bio
je to čudan miš-maš glazbe, pantomime i komedije u kojemu je valjalo dijeliti
večer s beat-bendom Freddie and the Dreamers (scenski nastup benda bio je
dobrim dijelom vezan uz burleskne sklonosti frontmana Freddija Garrityja, koji nije prestajao skakutati i plesati s
kraja na kraj pozornice), R & B sastavom Sounds Incorporated, solisticom
Elkie Brooks i drugima, uključujući trenutke s tada poznatim DJ-om Jimmyjem
Savileom. Beatlesi su se isprva pojavili na pozornici u skeču sa Savileom, da
bi glavni dio scenskog kolača završio u njihovim rukama na kraju večeri u
polusatnom setu.

Jesmo li u negdje već
zapjevušili They were just seventeen, and
they know…
? E, da barem bi kao u pjesmi! 
Mr. Paul Brozina & comp. bijahu na balkonu Hammersmitha okruženi
publikom koju su mahom činile klinke od 12-15 godina. Što su Beatlesi te večeri
odsvirali, podosta je upitno, ali ne zbog tanušne memorije maloga riječkog
odreda u Hammersmithu, nego zbog posve nestandardnih zvučnih okolnosti
uzrokovanih prethodnim podatkom. Uz maksimalno naćuljene uši, dečki su nekako
uspjeli prepoznati I Feel Fine, She Is a
Woman, Love Me Do, Can’t Buy My Love
, možda još poneki aktualni hit, sve
drugo je manje-više ostalo pitanje iz rubrike „Pokušaj pogoditi!“. Razlog ne
treba tražiti u liverpulskim dečkima – oni su nastojali profesionalno pošteno
odraditi svoj posao – nego u londonskim tinejdžericama koje su stavile dvoranu
apsolutno pod svoje, njih (rekosmo) dvije-tri tisuće. Uredne haljine i jakne,
bijele dokoljenke i slične odjevne pojedinosti, što upućuju na red i
disciplinu? Da, ali… Vrištanje, suze i ekstatična izvikivanja imena članova
benda svjedočili su o kolektivnom deliriju i u parteru i na balkonu
Hammersmitha. Brozina je gledao razrogačenih očiju kako s raspamećenim ženskim
zborom na balkonu posla ima policajac, nije bilo bolje ni prisutnoj medicinskoj
sestri. Organizator ih je pametno angažirao na vrijeme. Prebirući u mislima
tadašnje dane Beatlesa & Yardbirdsa, Clapton potvrđuje: „Jedne večeri
uvukao sam se u dno dvorane kako bi ih poslušao, ali se od vrištanja glazbu
nije moglo čuti.“ Koliko su rock’n’roll bube mogle čuti same sebe, te koliko su
muziciranje u takvim okolnostima počeli smatrati smislenim, upućuje podatak da
su dvije godine potom nepovratno odustali od koncertnih izlazaka pred publiku.

Clapton se prvi put
osobno susreo s Beatlesima upravo na stražnjem dijelu pozornice Hammersmitha,
McCartney je bio taj koji je pristupio njegovu bendu, te pozdravio. Gitaristu
Yardbirdsa ostalo je u sjećanju i to kako je zatekao Maccu u nekoj od pauza
tijekom te serije nastupa kako prebire po gitari uz napola dovršenu Yesterday, a ovaj ga zatražio mišljenje.
Tekst još nije bio u igri, ne računamo li tek radni naslov Scrambled Eggs. McCartney je pjevušio: Scrambled Eggs…, Everybody calls me scrambled eggs…. Brozina
se, za razliku od njega, nije opterećivao jajima ove ili one glazbene vrste,
više je osjećao mrvu zakinutosti što dečki nisu izveli Hard Day’s Night ili I Should
Have Known Better
… Ili možda jesu, ali tko bi u vrištećem deliriju
Hammersmitha mogao u to biti posve siguran?

Ulaznice za Beatles
Christmas Show u Hammersmithu ostale su Brozini u džepu još dugo po koncu
dojmljive londonske večeri. Štoviše, otplovile su s njim Franom Supilom u
Rijeku, gdje danas čine emotivno i na svaki drugi način vrijedan dio zbirke
osobnih memorabilija. Mogao bih mu reći: neka je tako, dobro je što je tako,
ima stvari kojima godine ne mogu baš ništa, dapače… Ali, nema potrebe,
osjećam da se i bez toga sasvim dobro razumijemo dok sjedim u stanu na Kozali,
čavrljam ugodno s njim i držim ulaznice u ruci s neskrivenim poštovanjem.
Pomalo sam uzbuđen zbog te činjenice, kao da ti plavkasti komadići papira svaki
put kad ih se uzme u ruku ne nose samo njihova vlasnika u onu večer Hammersmith
Odeona, nego i mene, vizualno me stavljajući ravno pred čuvenu četvorku u
akciji, a zvučno među vrišteće tinejdžerice. S njima mi na stol stiže i
informacija kako mladi putnik nije sve doneseno iz Londona zadržao za sebe.
Brat mu Milivoj svirao je u to doba gitaru u riječkom sastavu Sonori, pa je za
nj donio nekoliko singlova, znajući da će mu dobro doći za proširenje bendovske
pjesmarice, singlova poput Ticket to ride
Beatlesa, God by My love Searchersa i
sličnih.

Sljedeći dolasci u
London bili su za mr. Paula Brozinu pomalo razočaravajući. Članska iskaznica
Eros Dancing Cluba nije više pomagala u pokušaju da se još jednom upusti u
istraživanje njegovih plesnih tajni, iz jednostavnog razloga što Eros Dancing
Cluba više nije bilo. Godine 1976. na njegovu se mjestu ugnijezdio nekakav
indijski dućan, godine 1979. nešto drugo… Vrijeme je ostavljalo tragove
ujedno na Hammersmith Odeonu,
koji je s promjenama vlasnika mijenjao i nazive. Posljednja aktivnost te vrste
zabilježena je rujna 2013. godine, kada je iznad dvorane osvanulo Eventim Apollo.

Eh, da bijah tamo kad je trebalo… Blagdanski su dani, Rijekom se širi
pozitivan šušur, svi su nekako ustreptali, kao da nam vijesti iz medija o tomu
gdje smo kao društvo i što smo nisu takve kakve jesu. Srce je zime, a
temperatura u zraku raste, ne meterološka, nego psihološka. Da, uistinu, rekoh
već, ima
blagdanskih poklona koje nikad nisam dobio, sve je jasnije da ni neću.
Nadomjesci u tomu ne mogu pomoći, pa makar imali oblik tehnički osvježene,
digitalizirane verzije filma A Hard Day’s
Night
redatelja Richarda Lestera, posvećenog svima nam znanim je-je bubama,
koji će se u gradskim kinodvoranama početi prikazivati za petnaestak dana.
Čitam novinske retke koji marno najavljuju film, drago mi je što ću ga moći
pogledati, impresije s davnoga posljednjeg gledanja već su izblijedile, ali mi
se nad glavom ne prestaje njihati upitnik: boginjo Fortuno, ti koja si bila
tako velikodušna prema Brozini i koja dobro znaš što mi je u mislima, je l’ me
tom najavom barem malo, malo namjerno zezaš?

Oznake

Kalendar događanja

Predstava
  • 03.07. – 04.07.
  • (21:00)

“Kralj Edip” – klasik za nove generacije

Jedan od najnagrađivanijih umjetnika iz Cordobe, Luciano Delprato, ponudit će suvremeno čitanje klasične dramske literature te ovaj lektirni naslov mladoj publici....

Detaljnije

Obilazak
  • 04.07.
  • (10:00)

„Neboderi: Grad među oblacima“

Dođite poslušati priču o riječkim neboderima, saznajte kako aktivirati svoj krov uz savjete Sekcije, a na kraju ponesite uspomenu u obliku fotografije ili crteža s radionice skiciranja gradskih vizura....

Detaljnije

Predstava
  • 03.07.
  • (20:00)

Port of Dance: Viktor Černický “PLI”

„PLI“ kombinira 22 stolice i jednog posvećenog čovjeka. Na maloj platformi Viktor Černický odlučno ulazi u pokušaj neodređene konstrukcije, rekonstrukcije i dekonstrukcije svemira...

Detaljnije

Festival
  • 04.07.
  • (10:00)

U Harteru na Kvarteru, u epizodi: Ulični sport

Posjetitelje očekuje vođena planinarska šetnja do Žaklja, radionica urbanog penjanja, prezentacija Skateboard kluba Kvarner, urbana biciklistička tura od Konta do Hartere...

Detaljnije

Festival
  • 04.07. – 05.07.
  • (09:00)

Kantrida FKK 2020: Svečano otvorenje uz ponoćnu operu

Raznolikim programom na plaži Ploče, čiji će vrhunac biti ponoćna premijera “Opere Navale” Zorana Majstorovića, svečano će se otvoriti manifestacija Kantrida FKK 2020 ...

Detaljnije

Izložba
  • 05.07.
  • (11:00)

Likovna izložba “Pul Kaštela”

Na izložbi sudjeluju umjetnici iz svih krajeva Hrvatske, a od 2009. godine izložba je i međunarodnog karaktera....

Detaljnije

Skip to content