Paviljon Ri / Velid Đekić

Nije teško naslutiti, s onim drugim, standardnim, kopnenim
tramvajem nije imao gotovo nikakve veze. Možda je i bolje što je tako, tragom
podatka da se uličnog tramvaja Rijeka nekako olako riješila ranih pedesetih, a
takvu sudbu, i sve ostalo što ide u paketu s njom, ne treba poželjeti nikomu,
pa ni prometnom stroju. Reklo bi se, ni med tramvajima ni pravice: kopneni je
imao obvezu razvoziti Riječane tijekom cijele godine, zbog čega je prizivao
uobičajene asocijacije i sam bio smatran uobičajenim, dok je morski tramvaj to
isto činio ljeti, povezujući točke uz gradsku obalu, zbog čega se uz njega
povezivalo posebnije i poželjnije asocijacije, one na dokolicu, opuštanje,
radost…

Ipak,
netko zločest kazao bi kako je pravda spora, ali dostižna: danas su oba
tramvaja podjednako spomen pusti. Riječani se već poodavno ne voze niti jednim.
Štoviše, skupljači starih razglednica uzimaju primjerke s motivima nestaloga
riječkoga uličnog tramvaja u ruke s veseljem, kao da im je u šake pala rijetka
lovina, dok na pitanje o morskom tramvaju sliježu ramenima, čudeći se što li je
to. Kolo sreće uokoli vrtjeti se ne prestaje…

Što zbog osjećaja pravednosti, što zbog činjenice da je
ljetno doba, red je prisjetiti se onoga koji smo uspješnije zaboravili.

Što je to morski tramvaj? Posljednjih dana srpnja 1959.
godine, Riječani koji su se sjatili na plažama bili su svjedoci nesvakidašnjeg
prizora: promičućeg brodića sa 60 putnika koji je hitao na relaciji Rijeka –
Martinšćica – Žurkovo – Urinj i obratno. Brodić je imao ulogu povezati uskuhale
Riječane s točkama za rashlađivanje na području Kostrene, odnosno pojačati
riječke veze s kostrenskim kupalištima da bi smanjio gužvu u autobusnom
prometu, posebno neugodnu za ljetnih vrućina, te istovremeno poslužio kao
udobna i brza veza stanovnika Kostrene s Rijekom. Netko ga je nazvao morski
tramvaj. Moguće je da se to dogodilo u redovima njegovih organizatora, gradskog
Turističkog društva i poduzeća Kvarner-express.

Da bi se na polaznoj točki, a riječ je o pristaništu na ušću
Rječine, dobilo više prostora za ulazak i izlazak brodskih putnika, valjalo je s
toga dijela obale maknuti naslaganu drvenu građu, koja se tu nalazila kao teret
prevožen kroz riječku luku. Brodić je kretao na četiri vožnje dnevno u oba
smjera, u jednom smjeru plovidba je trajala 40 minuta.

Kako su Riječani i Kostrenjani reagirali na pojavu morskog
tramvaja? Prvog dana njegove plovidbe, posljednje subote u srpnju, brodić je
vozio na predviđenoj relaciji gotovo prazan. Bit će da se informacija o toj
prijevoznoj ljetnoj novosti tek trebala proširiti u javnosti. No, već drugog
dana, u nedjelju, stvari su stajale bitno drukčije: brod je bio napunjen više
nego pristojno, u pojedinim vožnjama prevozilo se i po 70 putnika. Vjerojatno
su tomu pogodovale cijene vožnje. Za vožnju od ušća Rječine do Martinšćice valjalo
je platiti 20 dinara, do Žurkova 30, a do Urinja 40 dinara. Vozni red je
predviđao polazak s pristaništa u 8.30, u 10, u 13 i u 14.40 sati (radnim
danom), te u 7, u 10, u 13 i u 19 sati (nedjeljom i praznicima).

Dobra iskustva stečena toga ljeta potaknula su sljedeće
godine izgradnju manjeg broda specijalno za tu namjenu. Sredinom kolovoza 1960.
u brodogradilištu Kantrida završena je izgradnja drvenog broda Grčevo,
otvorenog tipa, za prijevoz 80 do stotinu putnika, dužine 17,5 metara i s gazom
od jednog metra, te s kabinom za četiri člana posade. Brod je isprva opremljen
dizelskim motorom Tvornice Torpedo od 60 konjskih snaga, koji se planiralo
uskoro zamijeniti dizelskim motorom od 160-200 konjskih snaga. Korisnik broda
bilo je izletište Martinšćica, u to doba omiljeno riječko kupalište. Štoviše,
isto brodogradilište imalo je u planu izgraditi do kraja godine još dva takva
broda za prijevoz kupača i ostalih putnika do plaža u blizini Rijeke. Red
vožnje predvidio je prvu vožnju, s putničke obale u riječkoj luci, u 8.30 sati,
a posljednja je kretala iz Martinšćice prema Rijeci u 23 sata. Grčevo je krenulo
na prvi zadatak 16. kolovoza, a u prvih deset dana plovidbe, brodić je prevezao
više od pet tisuća putnika. Tijekom dana, kretao je pet puta prema Martinšćici
i Žurkovu, čemu valja dodati izvanredne plovidbe tri puta tjedno. Na mjestima
pristajanja istaknute su table s voznim redom.

Brod je tom relacijom plovio do 1. listopada, kada završava
sezona kupanja, nakon čega je dobio zadatak ploviti na kraćim izletničkim
turama. Zima mu donosi zadaću prijevoza tereta, smatralo se da je
najpraktičniji za lokalni prijevoz drva i vina. U planu je bio i prijevoz zainteresiranih
za nogometne utakmice, do stadiona na Kantridi. Grčevo je sljedeće godine
dobilo društvo u prijevozu Riječana na morske plaže u obliku novog broda
Žurkovo. Također načinjen u brodogradilištu Kantrida, brodić je mogao primiti
150 putnika. Oba su krenula prema plažama 15. lipnja. Pored razvoženja kupača,
uprava izletišta Martinšćica odlučila je koristiti te brodove za večernje
šetnje morem (polazak iz Martinšćice u 20.30 sati, povratak nešto poslije
ponoći), te za izlete domaćih ljudi i turista put Opatije i Malinske.

Do kada je vozio morski tramvaj? Trenutak koji je preokrenuo
njegovu sudbinu stigao je odlukom o izgradnji Brodogradilišta Viktor Lenac u
Martinšćici, čime su otplovili u povijest i tamošnje omiljeno riječko kupalište
i popularni morski tramvaj. Istina, termin morski tramvaj se pojavljivao u
optjecaju i dalje, npr. godine 1968., kada je početkom srpnja pokrenuta veza manjim
brodom između Opatije i Mošćeničke Drage. Brodić Brza, u vlasništvu
Generalturista, mogao je primiti 50 putnika, a ubrzo je red vožnje uključio
pristajanja u Rijeci, Lovranu i Medveji. No, ni to nije potrajalo…             

Oznake