5. UNLOGIC SKILL: Zakon (1997)
Zakon
je prilično bezobrazno ime za debi album još neafirmiranog sastava, složit ćete
se sa mnom, vjerujem. Bilo je to doba kada je ta terminologija označavala sam
vrh bilo čega – sportskog uspjeha, zvjezdanog statusa nekog izvođača, filma
kojeg želite nekomu preporučiti, nastavite slijed… I odlično se uklapala u
imidž mladaca koji su odlučili kombinirati tek pristigli heavy hip hop rock s
elementima srednje struje, melodičnim refrenima i pamtljivim vrckastim
tekstovima. Daj mi dim najsnažnije podcrtava gornju tezu – želja da se naglasi
pripadnost autentičnom lokalnom rock izričaju, ali i neskrivena ambicija
dopadanja što širem krugu slušatelja. Pa i po cijenu moguće komercijalne
težine, zašto ne? U provokativne je svrhe na omotnici CDa uključena i fotka dva
policajca, s onim trakicama anonimnosti preko očiju, da ih se zaštiti. Jer bila
je riječ o zaista pravim pripadnicima službenih organa iz ministarstva
unutarnjih poslova. Unlogic Skill su uspjeli unovčiti svoju instant stečenu
popularnost nizom svirki u Rijeci, ali i velikim brojem nastupa u funkciji
‘posebnih gostiju’ inozemnim bendovima poput Biohazarda i Henryju Rollinsu.
Bili su na najboljem putu postati tajfun domaćeg hip hopa, sastav u kojeg će se
ugledati znatno popularniji, kasnije, izvođači s ovih prostora (Edo Maajka,
npr).
Znate
onaj soundtrack Judgement Day? Ne? Proguglajte. U klubu Palach, raskršće nalik
onom na kojem Robert Johnson stajao, sam bio instruiran od strane članova, poglavito
njihovih pjevača, Bade (uh, kako mi fali ona tvoja slobodna energija kojom si
zračio!) i Nevena nek zavrtim tu-i-tu stvar, pa nek vidim kako se mladi danas
zabavljaju…
Status: pažljivo pregledati shopove u
potrazi za kazetom (!) i CDom u izdanju Dancing Beara. Ili jednostavno nazvati
izdavača i držati fige da imaju na skladištu još komad-dva.
4.
DENIS&DENIS: Čuvaj se (1984)
Vrijeme služenja vojske. Jugoistok bivše
države, pitanje je samo jedno i ako odgovoriš točno imaš na repertoaru razne
povlastice – od kakaa u prahu do prave čokolade, a neće omanuti ni koja
konzerva tune: a jel poznaš ti onu
Marinu? Pokunjeno, nisam još u tolikoj mjeri ovladao laganjem kao
komunikacijskim sredstvom, odgovaram: jok.
Razočarano se sugovornik okreće od mene i ostajem s vokmen slušalicama na ušima
iz kojih svira Tek je 7 sati, a kad malo poslije završi Ti i ja, s
nestrpljenjem okrećem kazetu jer B1 je Program tvog kompjutera! Skakućem po
‘kupaoni’ kasarne ko veseli budalasti Bambi, kužite? A joj, kakva ushićena
lakoća pop melodije, zarazni refren s porukom teksta koji predviđa blisku
budućnost bolje i preciznije negoli ijedno Nostradamusovo proročanstvo!
Jednostavno, remek djelo! Nije postojala TV emisija iz koje duo
Tolja&Marina nisu iskakali van, a naslovnice svih časopisa su se trgale za
ekskluzivno objavljivanje fotografije pjevačice! Niti jedan Ri izvođač ni prije
ni poslije nije došao blizu statusa Denisa, a njihovo se autorsko
interpretacijsko partnerstvo okrunilo i s laskavim titulama kako publika tako i
kritike najalbumom i najpjevačicom godine!
Za
ovaj primjer mi nedostaje svjetska referenca super debija, ali mislim da neću
jako pogriješiti ako vas navedem na
Speak&Spell od Depeche Modea, a sasvim sigurno je inspiracija dolazila i
intenzivnim slušanjem drugog albumu Eurythimcsa, Sweet Dreams.
Status: CD reizdanje koje uključuje i
drugi mini album, izdanje Croatia Records.
3. FATHER: Inspirita (2005)
Riječka
scena nikada nije blagonaklono gledala na izdanke koji su bili obojeni
teškometalnim bojama. Spomenite kakvom old skul pankeru gitarske terce i ode
vam dostojanstvo u tri, jel da znate, čega! Ajron mejden?! Pih! Mali odbij! Pa,
taj stav pun predrasuda prema maloumnicima koji hedbengaju, pričem im i ono
malo preostalog mozga istječe kroz uši vanka na zrak, počeo se mijenjati s
dolaskom grandža, tojest onog trenutka kad niste više mogli ignorirati prisuće
inteligentnih Alice in Chains ili senzibilnih a sabbathovski nabrijanih
Soundgardena u hrvatskim klubovima! I tu kreće priča s briljantnim Fatherom.
Svi izrasli na tom nezaobilaznom pokretu, snimali su, godinama valjda,
Inspiritu, mijenjali postavu dok nisu uboli savršen instrumentalistički spoj s
nadahnutim vokalnim Mihaelovim interpretacijama. Od disko ritmova do prog
matematike, od psihodeličnih trenutaka do čistih pop uzleta, od demonskog
zazivanja do ljubavnih čežnji, stopala mi nisu dala mira, i baš prije negoli je
plesni poriv postao dovoljno jak da me natjera na cupkanje, rečem samom sebi:
daj stari otkači! Izgledat ćeš ko kokoš bez glave na podiju s tim starinskim
mahanjem nevidljive gitare! Katkad sam razuman. Ali svejedno, kadgod mi to
dopušta vrijeme, odem i gledam taj izvrsni bend iz prikrajka na nekim od
njihovih rijetkih koncertnih ukazanja i poželim razgovarati makar s njihovim
cipelama… ako me kužite…
Osim
gore spomenutih Seattlea junaka Korn sigurno nisu nepoznanica u članstvu
Fathera.
Status: ima se u shopovima. U izdanju
Dallas Records.
2.
PARAF: Rijeka/Moj život je novi val (1979)
Dakle, radi se o sedam inčnom
singlu, objavljenim pred sam kraj sedamdesetih, upravo na vrijeme da zaključi
tu deceniju domaće i lokalne rock jalovosti. Ali nije, kako možda očekujete, A
strana bila ključna u formativnom smislu generacije! A, jok! Ta ona je, odnosi
se na ‘Rijeku’, posuđena gotovo u potpunosti iz Chinese Rock, pjesme njujorškog
punk sastava Heartbreakersa (a Ramonesi su je godinu kasnije nakon Parafa
uvrstili na svoj album End of the Century, ne propustivši međutim pritom
potpisati autora), ali uzbudljivog je i ciničnog teksta koji razotkriva naš
grad kao šminkerskim, ovisnim o hodočašćima u Trst po dozu fine kave i ofkors
nove krpice, te politički crvenim a svejedno s prilično dobrim preduvjetima da
bude najvećom rupom u Jugi. Ono što je mene, međutim, osvojilo bio je rif
smješten na B stranu, stvar od jedne minute i 45 sekundi, s refrenom koji je
postao manifest vremena koje tek dolazi! Bio je to autentični dašak zapadnjačke
ciklone koja je počela zahvaćati bivšu državu, a dolazila je nezaustavljivo iz
Britanije i Njujorka. Vrebao sam tu stvar možda čuti na radiju. Uzalud.
Osluškivao balkone zgrada oko škole, i uvjerio se da nisam usamljen u
ponavljanju gradiva. Nisam samo ja puštao istog papirnatog zmaja sa svog jadnog
stereo uređaja! Moj život je novi val je skoro u potpunosti pretjeran u lirici,
na granici naturalizma, pun gnjeva, i tek je malo kasnio za pokretom kojeg je
pokrenuo McLaren, a Pistolsi uvjerljivo iznijeli na svom debi singlu God save
the Queen, napadajući engleski konformizam i ismijavajući kraljevsku obitelj i
‘njezin fašistički režim’.
Status: nenabavljivo. Može se čekati
pa kad se ukaže ne e-bayu, odma’ na aukciju!
1. LET3: Two dogs fuckin’ (1989)
Kao
gerilici, godinama su radili vrijedno, izlazili iz skloništa gdje se vježbalo u
svako doba dana i noći, vraćali se opet natrag, i strpljivo čekali da ih netko
privede na potpis diskografu. Konačno, prve primjerke ploče donose osobno u
klub Palach i ne oklijevam, iz Prljinih ruku drito na Dualov gramofon zavrtim
B1, Izgubljeni, svjetska premijera! Na podij odmah dolete skakutavi mladci,
sanjari, darkeri, pankeri, umirovljeni partizani i penzioneri od preko puta
ipak ne. Pametujem sam sa sobom – imaju hit! Maznem tu ploču posvećenu klubu
istu večer doma. Odlučim da ne idem spat dok je ne preslušam! Krccc, krene
neznatno šuškat vinil. Gotovo svi su domaći proizvodi imali tu šarmantnu
falingu, kao da uvijek kupujete second hand ploču! Nema veze. Ritam mašina?!
Hmm, nakon nekog vremena evo čujem i Tubinov bubanj, pa onda – bum! Sam u vodi
deklarira pjevač, tamni zvuk se razlije u slušalicama poput vojske demona, srsi
me zdime niz kičmu baš kao Freddieja Mercuryja, tijelo zaboli od ugode! Pomislim,
idem u budiste! Ovo je tako dobro! Ali, ne to nije sve, jok, čeka me još Ne
trebam te. Istina, znamo je već godinama, sviraju je uvijek (i još uvijek,
nadam se) na nastupima, još od Ri Rocka ’84 i imena LET2, i nevjerojatno, taj
rif ima uvijek isti učinak na mene – zbog njega bih se želio reinkarnirati u
pravog gitaristu, a ne u, onoštajaznam, bršljan! Album finjuje s Velikim danom,
muha mi zuji u ušima, ugodni sitar me prebacuje u neki egzotičini kostim koji
je nosio recimo Ravi Shankar na koncertu za Bangladeš, a ja konačno mogu
zaspati s mantrom kako imamo (ovo ‘mi’ proizvoljno tumačim, da ne bi bilo
nesporazuma) stvarno veliku veliku ploču!
Drugo
jutro se dižem, umijem se, i iz nekog nepoznatog razloga poželim čuti
First&Last&Always, debi Sisters of Mercy. I ne griješim, sinoćnje
započeto putovanje nastavljam u smjeru otkucaja vanjskog svijeta, uhvaćen sam u
klopku raspisanog tečaja za instant reinkarniranje!
Status: nabavljivo odmah, u formi CDa,
Lpija, reizdanja s bonusima! Ima se u svim shopovima, al ako neki zakaže skočit
do Dallasa.
Podijeli na društvenim mrežama