Upravo na ovom posljednjem mjestu sretao sam se s mladim entuzijastima koje sam ugošćivao u emisijama koje su imale zadatak promovirati demo sastave. Jedan od mnogih koji su se ukazali u studiju bio je i Easyman. Tinejdžeri koji su već zavidno baratali instrumentima, kombinirali engleske i hrvatske tekstove, surfali na valu već odumirućeg grunge zvuka, bili su predvođeni odličnim vokalistom, iznimno pristojnim i elokventnim, Mihaelom Prosenom.
Njegova je karijera s Easymanom uskoro završila, dakako, međutim ista strast i želja da se otisne u nepredvidljivi svijet rock muzike nije ga napuštala. S Fatherom je u budućnosti načeo internacionalnu karijeru, a s aktualnim Nordom je upravo potvrdio velikom, upravo okončanom, turnejom po Kini.
Koliko je trajala epizoda s prvim sastavom, Easymen?
– Čini mi se neke 3 ili 4 godine. Od 1997. do 2000. Godinu-dvije prije toga bili su moji prvi glazbeni pokušaji, punk sastavi Tišina i Park Natura, gdje sam naučio kako uopće izgledaju i koriste se bubanj, električna gitara, mikrofon, naučio što je to činela (haha), a sve se to desilo zahvaljujući prijateljima iz škole i prvim bend kolegama, danas znanim riječkim glazbenicima Elvisom Penavom i Nikicom Jurjevićem. A gitarist tog sastava bio je i naš prijatelj Alen Klarić, pa smo on i ja, nakon što se spomenuti dvojac uhvatio ozbiljnije benda Gaston, krenuli u grunge priču zvanu Easyman.
Je li netko od bivših članova tog sastava ostao u kasnijim postavama?
– Je! U Easymanu se Alenu i meni pridružio jedan mladić kojeg smo vidjeli na stageu u Hadu na Kantridi, legendarnom okupljalištu rockera i pankera u drugoj polovici 90-ih, s bendom Ixor, ako me memorija dobro služi. Sjećam se da smo komentirali njegovu undercut frizuru te njegovo nenormalno divljanje na stageu i mahanje kosom, a bila je tek – tonska! Mene je oduševilo što ima multiefekt, nije ih baš bilo tih davnih godina na svakom koraku za vidjeti, pa sam uvjerio Alena da ga pozovemo kao drugog gitaristu benda. Od tada smo taj 16-godišnji mladac i ja skupa
i odrasli i proveli zajedno u dva benda punih 16 godina, ako ne i koju godinu više. Prvih nekoliko godina u Easymanu, a zatim 12 ili 13 godina u grupi Father. Radi se naravno o Davoru Tomiću, bolje znanom kao Pinkyju, vrsnom riječkom gitaristu i producentu velikog broja riječkih i hrvatskih bendova.
Vratimo se još neko desetljeće unatrag. Kakav si bio učenik u školi?
– I osnovnu i srednju uvijek vrlo dobar. Samo sam jedan razred završio s 3, ali i jedan s 5, pa ti dođe opet na četvorku, hehe… Bio sam tipični kampanjac. Više sam bio od lopte, šume, luka i strijele, ninja ratnika, šurikena, svega samo da nisam u kući, za knjigom. Nebrojeno puta je doma zvonio telefon, razrednica Neda me tuži staroj da se vrtim ispred škole na grani i da ću lomit vrat haha. Preživio sam.
Životna misija
Postoji li neki trenutak u životu kad si stvarno shvatio da je rokenrol tvoj poziv i misija?
– Da. Prva proba 1996. sa spomenutim dečkima. Baš sam se gaaaadno zaljubio istog trena i evo, nije me pustilo do danas. To je stvarno bilo tako, bez nekog pretjerivanja. Slučajnost, ili nešto drugo, htjela je da se nađem dan prije te probe u istom busu s Elvisom i Nikicom, koji su me tada pozvali da dođem malo pjevati i zezati se na probu. I jeli smo neki tost. A vraćali smo se s Trsata, s koncerta „Noć uz Rijeku 2“ gdje sam prvi put gledao uživo neke drage mi bendove. I ništa, drugi dan sam se zaputio pješke u Mihotiće, ušao u prostoriju s pol’ bubnja i neka dva mala pojačala, oni su počeli nabijati po instrumentima, ja sam stao pred mikrofon, i to je bilo to. Instant ljubav koja traje do dan danas.
Početkom ovog stoljeća startao si s Fatherom. Snimili ste debitantsko remek-djelo. Na lokalnom ste terenu bili gledani kao next big thing.
– Jesmo, da. Bili smo, ajmo reći, prvi takav bend na engleskom jeziku, a da je unatoč tome dosta medijski eksponiran, te s izdanjem za veću hrvatsku izdavačku kuću, pa je i to pomoglo. Iako ne smijemo zaboraviti grupu Anesthesia za koju bi rekao da je ipak bila prva, ali nekih možda desetak godina ranije. Ali da, stvarno smo čini mi se peglali jako dobro. Rezultat je bio prvi album koji je primio odlične kritike sa svih strana, ali bome se i radilo na tome. Sjećam se da smo tad imali probe baš svaki, svaki dan. Nezamislivo u današnje vrijeme, čini mi se, a i mi smo se iznenadili kad je krenulo. Bili smo navikli na potpuni underground i neprimjećivanje medija, što se preko noći promijenilo kad smo završili prvi na nekoj top listi ispred Elementala i Psihomodo Popa. To nam je bio znak da se ipak izgleda nešto počelo mijenjati nabolje. U biti, prije toga nas je pratio Radio Svid, gurao kao prijedlog na top liste i emitrao kad god se dalo.
Našli ste i vremena i načina kako otići do Engleske, promovirao vas je preko BBC-ja Bruce Dickinson, vrata prema Zapadu su vam se odškrinula.
– Da… sve je izgledalo lijepo i bajno na van, čak 4 turneje po Engleskoj zvuči jako lijepo, ali istina je da su te turneje bile jako naporne i mislim da su i doprinijele tome da su neki baš tada u glavama već polako odustali od nekih dugoročnih planova s bendom… Je, Dickinson, predgrupe velikim bendovima, pozivi u Englesku, Dubai i slične epizode bile su kao neki šlag na torti, a tortu nismo nikad stigli speći, da se tako izrazim… Pod time mislim na izdavanje albuma vani, booking agente, distribuciju albuma, promotore, menadžment… Sve su to neki važni temelji, bez kojih nismo nažalost imali što tražiti u toj velikoj, teškoj, i u biti skupoj utakmici. A još gore ti bude kad te svakodnevno tapšaju po ramenu „vi svirate po svijetu, Bruce Dickinson, predgrupa ste Kornu, Anthraxu itd., boli vas za sve“ i što smo već sve slušali doma, a u isto vrijeme znaš pravo stanje stvari, znaš da je to kula od karata koja se može svaki čas urušiti. Kao sto se, nažalost, i desilo na kraju.
Odlazak iz Fathera
Nažalost, tek što ste objavili i drugi album, također nahvaljen od kritike i publike, ti odlaziš iz benda. Je li stiglo vrijeme da demistificiramo razloge razilaska ili je još prerano?
– Ma nema tu ne znam kakve fame, konkretno sam razlaz se desio usred neke glupe svađe za koju sam pretežno sam najviše odgovaran, ali realno bila je to samo kap koja je prelila čašu, posljedica dugotrajnog nezadovoljstva koje smo svi izgleda osjećali sve više. I kao ljudi smo se udaljili, prvenstveno je ispalo – ja na jednu stranu, ostali na drugu. Bend je familija, pa kao i u familijama, tako i u bendu dijeliš sve skupa, kako lijepe tako i neke manje lijepe stvari. Summa summarum, odrasli smo svi skupa kroz taj bend, svašta lijepoga i manje lijepoga prošli skupa, naučili hrpu o glazbi, o životu… Sad kad je već prošlo nekih 5 godina i kad gledam na sve skupa, sigurno bi promijenio neke stvari, ali generalno mislim da smo bili pravi i napravili neke velike stvari zajedno. Bome, prenijeli smo glas o rokerskoj Rijeci nadaleko i naširoko, i to nam nikad nitko ne može oduzeti. Drago mi je da smo generalno ostali ok i da se možemo pozdraviti, popričati, a neke čak znam vidjeti i na koncertima Norda, što me uvijek jako razveseli. Veliki pozdrav im šaljem i kako bi rekao Bobo – samo nek se roka!
Neko si vrijeme pričekao da oformiš ponovno autorski bend. Koliko je trebalo proći da pronađete pravu međuljudsku formulu da Nord profunkcionira?
– Je, jedno godinu dana sam čekao, tražio, nalazio ljude… a bome potrajalo je da profunkcionira! Imali smo barem tri formacije do danas, bilo je tu svega, raznih kombinacija, eksperimenata i pokušaja, velik broj ljudi je prošao kroz bend. Za to je zaslužna i nikad slabija situacija s rokenrolom, ispada da stvarno mali broj ljudi uopće ima više interesa za autorskim radom, a i oni koji znaju svirati češće izabiru gažiranje u cover bendovima. Čini se da je sve manje te slijepe ljubavi i privrženosti, što je nekad bio neizostavni dio stvaranja pjesme i koncertiranja okolo, entuzijasta je sve manje, a ja sam sretan da sam našao još trojicu takvih, koji su spremni potegnuti do Bugarske, a na kraju i Kine. Vedran, Tino i Ivan – kapa dolje.
Nord je tek prošle godine objavio fantastični debi. Zvuk se ipak razlikuje od Fathera, stilski također postoji otklon. Kako gradite pjesme? Od nečije skice ili krećete od improvizacije?
– Neke su pjesme krenule od improvizacije, poput “Hi-Lo” i “Play restart”, neke smo pjesme bivši gitarist Dorijan i ja slagali na kauču kod njega doma na dvije akustične gitare, a recimo pola su moje i Vuletove skice, koje se zatim na probi razrađuju u finalne pjesme. Neke kao “So alive” još su davno bile odsvirane čak i na probama Fathera, ili recimo “Killing me, killing you” s Eni Jurisić, tu pjesmu sviram na akustičnoj gitari na plažama valjda već deset godina, kao neku lijepu milozvučnu temu za uz more i pivu. Nema pravila. Ali rad na probi je ključan da se
postigne aranžman instrumenata, a prije samog studija se vokali razrađuju kod Vuleta, koji je i ponajviše odgovoran za nešto drugačije aranžmane pjevanja.
Turneja po Kini
Konačno, vaš album i reputacija benda uživo vas odvode na turneju po Kini! Mislim, šta se to zbiva?! Najprije naši jazzeri ruše zid, pa za njima vi! Je li Kina gladna rock muzike? Kako je to sve zajedno izgledalo?
– Ajme super! Da, jazzeri su prvi krenuli, i baš sam zvao Zvjezdana Ružića prije puta, tj. još prije samog zahtjeva za vizama, još uvijek s velikim nepoznanicama što nas čeka i sa sto upitnika
nad glavom. I jedna njegova rečenica je maknula sve nedoumice. Rekao je: „Čim se vratiš doma, htjet ćeš nazad, tako će ti biti dobro.“ I bilo je točno tako – nevjerojatna publika, savršeni domaćini, skoro idealna organizacija… Kažem ‘skoro’ jer je jedan koncert otkazan, ali osim toga stvarno je sve bilo baš kako svi zamišljamo turneju, pa i bolje. Vratili bi se sutra da
nas pozovu. I hoćemo izgleda, ako se obistini sve što smo čuli od promotora, nakon uspješno obavljene turneje…. A našu avanturu možete čekirati preko naših Vlogova koje još uvijek svakih tjedan-dva dižemo na našu Facebook stranicu i YouTube kanal. Kažu ljudi da su zanimljivi, duhoviti i poučni, pa vam preporučam da bacite oko. Za sad smo ih izbacili osam, a plan je da napravimo videe sve do kraja turneje, pošto smo sve i dokumentirali.
Postoji li mogućnost distribucije vaših albuma na Daleki istok? Što kaže vaš izdavač?
– Nadamo se tome, ali to je stvarno dosta zatvorena zemlja, pa je to mukotrpan proces. Oni imaju svoje verzije i Facebooka i YouTubea i ostalih servisa, i samo dizanje, recimo spotova, na njihove stranice je totalna komplikacija, zatim je tu jezična barijera i još sto drugih problematika, ali svakodnevno radimo na rušenju tih zidova. U svakom slučaju, dosta je izgledno da se vraćamo u Kinu iduće godine na proljeće, pa ćemo do tada pokušati preskočiti neke od tih zapreka i nadamo se uspjeti ući na to veliko tržište. Pozive smo primili od svih promotora s
prve turneje, žele nas nazad iduće godine te postoje i upiti nekih festivala, pa smo u svakom slučaju zadovoljni kako se stvari kreću…
Mogli bismo vjerojatno ovako do preksutra, ali bojim se da je vrijeme neumitno i da te stignem pitati još samo ovo – kad će novi Nord album i gdje vam je ambicija to predstaviti? U Južnoj Americi?!
– Nada umire posljednja, a nadamo se da će album izaći u veljači 2019. Vjerujem da vrlo dobro i sam znaš kako to ide s kašnjenjima kad su muzičari u pitanju… Nadamo se da ćemo ipak uspjeti, jer pauza između dva albuma stvarno ne bi trebala biti duža od dvije godine. Pjesme su inače već odavno gotove, a imamo već spreman materijal i za treći album. Južna Amerika bi bila odlična, neka se to obistini i bit ćemo sretni! Zasad ćemo se fokusirati na ipak nešto bliže zemlje, Europu, ali naravno i Kinu. Iako je i Japan velika želja. Moja najveća želja vodi nas ipak puno bliže, a to je Njemačka, inače zemlja u kojoj sam rođen i gdje sam živio prve četiri godine života. To mi je velika neostvarena želja, ali i tu se izgleda napokon otvaraju neka mala vratašca. Rekao sam da ne idem nazad „doma“ dok ne organiziram svirku tamo, pa se nadam da će se i to ostvariti, ako ne prije, onda bar u 2019. Ich mochte in Deutschland spielen. Dankeschön.
Podijeli na društvenim mrežama